498. Iz ovih razmatranja slijedi da slobodna volja počiva u čovjekovoj duši u najpotpunijem savršenstvu; i odatle ona teče, poput izvorske vode u bunar, u dva dijela njegova uma, volju i razumijevanje, a kroz ove u tjelesna osjetila, i u govor, i djelovanje. Jer u svakom čovjeku postoje tri stupnja života, duša, um i senzualno tijelo; a štogod je na višem stupnju je savršenije od onog što je na nižem stupnju. Ova sloboda je sredstvo pomoću kojeg, u kojem i sa kojim je Gospod prisutan u čovjeku, neprestano podstičući da bude primljen. Ipak On nikad ne odlaže na stranu ili oduzima čovjekovu slobodu; jer, kao što je bilo rečeno iznad, štogod u duhovnim stvarima nije napravljeno od strane čovjeka primjenom slobodne volje ne ostaje sa njime; tako da se može reći kako je ova sloboda gdje u čovjekovoj duši Gospod boravi sa njime.

[2] Sasvim je očigledno i ne zahtjeva daljnje objašnjenje kako je činjenje zla u obadva svijeta, duhovnom i prirodnom, obuzdano zakonima, inače bi zajednica svugdje prestala postojati. Sljedeća će postavka međutim biti ilustrirana, naime, da bi bez izvanjskih ograničenja ne samo zajednica prestala opstojati, već bi također cijela ljudska rasa bila uništena. Čovjek je opsjednut sa dvije ljubavi, jedna je ljubav koja želi vladati nad svima, a druga ljubav koja želi posjedovati bogatstvo sviju. Ove se dvije ljubavi, ako bi njihova ograničenja bila olabavljena, povećavaju bezgranično; i one su glavni izvor nasljednih zala u kojima je čovjek rođen. Adamov grijeh je bio ovo, da je želio postati kao Bog; a tim ga je zlom, čitamo, nadahnula zmija. Otud je u prokletstvu koje je proglašeno nad njime rečeno:

‘Da će mu zemlja rađati trnjem i kupinom.’ Postanak 3:5, 18;

a ovima su naznačeni svo zlo i iz njega izvedena neistina. Svi koji sebe prepuste ovim ljubavima gledaju na sebe kao na jedinu osobu, u kojoj i za koju svi drugi žive. Takvi nemaju sažaljenja, niti straha od Boga, niti ljubavi prema bližnjemu, i posljedično tome su nemilostivi, nečovječni, i okrutni. U njima je jedna paklena pohlepna požuda za pljačkanjem i krađom, i prakticirajem lukavstva i podmuklosti pi ostvarivanju svojih ciljeva. Zvijeri zemaljske nemaju takve poroke u njihovoj prirodi; njihova jedina žudnja u ubijanju i proždiranju drugih je zadovoljiti njihovu glad i sebe zaštititi od opasnosti; tako da je zao čovjek kojim dominiraju ove ljubavi više nečovječan, divljak i opak nego ijedna zvijer.

[3] Da je takva unutarnja priroda čovjeka jasno se vidi u revolucionarnim nemirima, kada su zakonska ograničenja odbačena; i također u klanju i grabežu koje slijedi kada je dan znak pobjednicima da mogu dati oduška svojoj srdžbi nad poraženim i podjarmljenim građanima; jedva jedan zaustavlja svoju ruku dok se ne izda zapovijed za prestankom. Jasno je, prema tome, da bi, ako ljudi ne bi bili obuzdani strahom od kazne koju nameće zakon, ne samo zajednica već također cijela ljudska rasa bila uništena. Jedini način za otklanjanje ovih zala je putem ispravnog korištenja slobodne volje u duhovnim stvarima; a to uključuje fokusiranje uma na misli o životu nakon smrti.