The Bible

 

Ponovljeni Zakon 27

Study

   

1 I zapovedi Mojsije sa starešinama Izrailjevim narodu govoreći: Držite sve ove zapovesti koje vam ja danas zapovedam.

2 I kad pređeš preko Jordana u zemlju koju ti daje Gospod Bog tvoj, podigni sebi kamenje veliko i namaži ga krečom.

3 I napiši na njemu sve reči ovog zakona, kad pređeš da uđeš u zemlju koju ti daje Gospod Bog tvoj, u zemlju gde teče mleko i med, kao što ti je kazao Gospod Bog otaca tvojih.

4 Kada, dakle, pređeš preko Jordana, podigni to kamenje, za koje ti zapovedam danas, na gori Evalu, i namaži ga krečom.

5 I načini onde oltar Gospodu Bogu svom, oltar od kamenja, ali ga nemoj gvožđem tesati.

6 Od celog kamenja načini oltar Gospodu Bogu svom, i na njemu prinesi Gospodu Bogu svom žrtve paljenice.

7 Prinesi i zahvalne žrtve, i jedi ih onde, i veseli se pred Gospodom Bogom svojim.

8 I napiši na tom kamenju sve reči ovog zakona dobro i razgovetno.

9 I reče Mojsije i sveštenici Leviti svemu Izrailju govoreći: Pazi i čuj Izrailju, danas si postao narod Gospoda Boga svog.

10 Zato slušaj glas Gospoda Boga svog, i tvori zapovesti Njegove i uredbe Njegove, koje ti ja danas zapovedam.

11 I zapovedi Mojsije u onaj dan narodu govoreći:

12 Ovi neka stanu da blagosiljaju narod na gori Garizinu, kad pređete preko Jordana: Simeun, Levije, Juda, Isahar, Josif i Venijamin.

13 A ovi neka stanu da proklinju na gori Evalu: Ruvim, Gad, Asir, Zavulon, Dan, i Neftalim,

14 I neka progovore Leviti, glasovito i kažu svima u Izrailju:

15 Proklet da je čovek koji bi načinio lik rezan ili liven, stvar gadnu pred Gospodom, delo ruku umetničkih, ako bi i na skrivenom mestu metnuo. A sav narod odgovarajući neka kaže: Amin.

16 Proklet da je koji bi ružio oca svog ili mater svoju. A sav narod neka kaže: Amin.

17 Proklet da je koji bi pomakao među bližnjeg svog. A sav narod neka kaže: Amin.

18 Proklet da je koji bi zaveo slepca s puta. A sav narod neke kaže: Amin.

19 Proklet da je koji bi izvrnuo pravicu došljaku, siroti ili udovici. A sav narod neka kaže: Amin.

20 Proklet da je koji bi obležao ženu oca svog, te otkrio skut oca svog. A sav narod neka kaže: Amin.

21 Proklet da je koji bi obležao kakvo god živinče. A sav narod neka kaže: Amin.

22 Proklet da je koji bi obležao sestru svoju, kćer oca svog ili kćer matere svoje. A sav narod neka kaže: Amin.

23 Proklet da je koji bi obležao taštu svoju. A sav narod neka kaže: Amin.

24 Proklet da je koji bi ubio bližnjeg svog iz potaje. A sav narod neka kaže: Amin.

25 Proklet da je koji bi primio kakav poklon da ubije čoveka prava. A sav narod neka kaže: Amin.

26 Proklet da je koji ne bi ostao na rečima ovog zakona, i tvorio ih. A sav narod neka kaže: Amin.

   

Commentary

 

Beggar

  
‘Brother Juniper and the Beggar,’ by Spanish Baroque painter Bartolomé Esteban Murillo. Juniper, one of the original followers of St. Francis of Assissi, was renowned for his generosity. When told he could no longer give away his clothes, he instead simply told the needy, like the beggar in the painting, that he couldn’t give them his clothes, but wouldn’t stop them from taking them.

The Word talks frequently about aiding the poor and needy. People in possession of external truths who have not yet been brought to internal truths believe that anyone at all in need of any kind of help should be aided, especially beggars who call themselves the poorest of all. Those who give such aid in a spirit of obedience, because they are commanded to act in that way, do well; for through that outward action they are brought to the inward aspect of charity and mercy. The inward aspect of charity and mercy consists in seeing clearly who exactly they are who should receive aid, what their character is, and in what way each is to be given it. Those who are brought eventually to the inward aspect of charity and mercy know that the inward aspect consists in desiring the welfare of and aiding the internal man, thus with gifts such as are beneficial to spiritual life, and that the outward aspect consists in aiding the external man, thus with gifts such as are beneficial to bodily life. But care must nevertheless always be taken to ensure that when aid is given to the external man, it is at the same time beneficial to the internal; for no one who aids the external but harms the internal is exercising charity. Therefore when one kind of aid is offered, the other must be kept in sight.