The Bible

 

Postanak 27

Study

   

1 Ostarje Izak, vid mu se očinji gasio. Zato zovne svoga starijeg sina Ezava i reče mu: "Sine!" On mu odgovori: "Evo me!"

2 A on nastavi: "Vidiš, ostario sam, a ne znam dana svoje smrti.

3 Zato uzmi svoju opremu, svoj tobolac i luk, pa idi u pustaru i ulovi mi divljači.

4 Onda mi pripremi ukusan obrok, kako volim, te mi ga donesi da blagujem, pa da te mognem blagosloviti prije nego umrem."

5 Rebeka je slušala dok je Izak govorio svome sinu Ezavu, i kad je Ezav otišao u pustaru da ulovi divljači svome ocu,

6 Rebeka reče svome sinu Jakovu: "Upravo sam čula kako tvoj otac govori tvome bratu Ezavu:

7 'Donesi mi divljači te mi priredi ukusan obrok da blagujem pa da te pred licem Jahvinim blagoslovim prije nego umrem.'

8 A sad, sine moj, poslušaj me i učini kako ti naredim.

9 Otiđi k stadu i odande mi donesi dva lijepa kozleta, a ja ću od njih prirediti ukusan obrok tvome ocu, kako on voli.

10 Onda ti donesi svome ocu da jede te tebe mogne blagosloviti prije nego umre."

11 Ali Jakov odgovori svojoj majci Rebeki: "E, ali moj je brat Ezav runjav, a ja sam bez dlaka!

12 Možda me se moj otac dotakne te ću u njegovim očima ispasti varalicom i na se svaliti prokletstvo, a ne blagoslov."

13 Ali njegova mu majka odgovori: "Sine moj, tvoje prokletstvo neka padne na mene! Samo ti mene poslušaj, otiđi i donesi!"

14 Ode on, nađe i donese svojoj majci, a njegova majka priredi ukusan obrok, kako je njegov otac volio.

15 Potom Rebeka uzme najljepše odijelo svoga starijeg sina Ezava što je u kući imala, pa u nj odjene svoga mlađeg sina Jakova.

16 U kožu kozleta zamota mu ruke i goli dio vrata.

17 Stavi zatim ukusan obrok i kruh što ga je pripravila na ruke svoga sina Jakova.

18 Ode on k ocu i reče: "Oče!" On odgovori: "Evo me. Koji si ti moj sin?"

19 A Jakov odgovori svome ocu: "Ja sam Ezav, tvoj prvorođenac; učinio sam kako si mi rekao. Sad ustaj, sjedi pa jedi moje lovine, da me onda mogneš blagosloviti."

20 Izak upita svoga sina: "Kako si tako brzo uspio, sine moj?" On odgovori: "Jer mi je Jahve, Bog tvoj, bio milostiv."

21 Potom Izak reče Jakovu: "Primakni se, sine moj, da opipam jesi li ti zbilja moj sin Ezav ili nisi."

22 Jakov se primakne k svome ocu Izaku, koji ga opipa i reče: "Glas je Jakovljev, ali su ruke Ezavove."

23 Nije ga prepoznao jer su mu ruke bile runjave kao i ruke njegova brata Ezava. Kad ga je htio blagosloviti,

24 upita još jednom: "Jesi li ti zaista moj sin Ezav?" Odgovori on: "Jesam."

25 Potom reče Izak: "Stavi preda me da blagujem lovine svoga sina pa da te blagoslovi duša moja." Jakov ga posluži pa je jeo. Zatim mu donese i vina, pa je pio.

26 Poslije toga reče mu njegov otac Izak: "Primakni se, sine moj, i poljubi me!"

27 Kad se primače i poljubi ga, Izak osjeti miris njegove odjeće pa ga blagoslovi: "Gle, miris sina mog nalik je mirisu polja koje Jahve blagoslovi.

28 Neka ti Bog daje rosu s neba i rodnost zemlje: izobilje žita i mladoga vina.

29 Narodi ti služili, plemena ti se klanjala! Braćom svojom gospodari, nek sinci majke tvoje pred tobom padaju! Proklet bio tko tebe proklinje; blagoslovljen tko te blagoslivlje!"

30 Tek što se Jakov udaljio od svoga oca Izaka - pošto je Izak podijelio blagoslov Jakovu - njegov brat Ezav dođe iz lova.

31 I on priredi ukusan obrok i donese ga svome ocu. I reče svome ocu: "Ustani, oče moj, i blaguj od lovine svoga sina da me onda mogneš blagosloviti!"

32 A njegov ga otac Izak zapita: "Tko si ti?" On odgovori: "Ja sam tvoj prvorođenac Ezav!"

33 Izak se silno prepadne: "Pa tko je onda bio onaj što je divljači ulovio i meni već donio? Blagovao sam je prije nego si ti došao; onoga sam blagoslovio i blagoslovljen će ostati."

34 Kad je Ezav čuo riječi svoga oca, kriknu glasno i gorko zaplaka pa reče svome ocu: "I mene blagoslovi, oče!"

35 A on odvrati: "Brat tvoj dođe na prijevaru i odnese tvoj blagoslov."

36 "Zato valjda što mu je ime Jakov, dvaput me već prevario", reče Ezav. "Oduzeo mi prvorodstvo, a sad mi evo oduze i blagoslov." Onda doda: "Zar za me nisi sačuvao nikakva blagoslova?"

37 Izak odgovori Ezavu: "Njega sam već postavio za tvoga gospodara; njemu sam svu njegovu braću predao za sluge; žitom sam ga i vinom opskrbio. A što sad za te mogu učiniti, sine moj?"

38 Ezav odgovori svome ocu: "Zar ti, oče, raspolažeš samo jednim blagoslovom? Blagoslovi i mene, oče moj!" Ezav jecaše na sav glas.

39 Tada otac njegov Izak progovori i reče: "Daleko od plodna tla dom tvoj će biti, daleko od rose s neba.

40 Od mača svoga ćeš živjeti, brata svoga ćeš služiti. Ali jednom, kada se pobuniš, jaram ćeš njegov stresti sa svog vrata."

41 Ezav zamrzi Jakova zbog blagoslova kojim ga je otac njegov blagoslovio pa reče u sebi: "Čim dođu dani žalosti za mojim ocem, ubit ću ja svoga brata Jakova."

42 Kada su Rebeki javili te riječi što ih je izrekao njezin stariji sin Ezav, zovne ona svoga mlađeg sina Jakova te mu reče: "Pazi! Brat ti se Ezav nosi mišlju kako će te ubiti.

43 Ali ti, sine moj, poslušaj mene: odmah bježi mome bratu Labanu u Haran.

44 Ostani kod njega neko vrijeme, dok bijes brata tvoga na te jenja,

45 dok se srdžba brata tvoga odvrati od tebe te on zaboravi što si mu učinio. Ja ću onda po te poslati i odande te dovesti. Zašto da vas obojicu izgubim u jedan dan!"

46 Potom Rebeka reče Izaku: "Moj mi je život dosadio zbog ovih žena Hetitkinja. Ako se i Jakov oženi kojom kao što su ove urođenice, Hetitkinjom, što će mi onda život!"

   

From Swedenborg's Works

 

Arcana Coelestia #3494

Study this Passage

  
/ 10837  
  

3494. And he called Esau his elder son. That this signifies the affection of good of the natural, or the good of life, is evident from the representation of Esau, as being the Divine good of the natural (concerning which see n. 3300, 3302, 3322); and because the good of the natural is that which appears in the affection and life, therefore it is the affection of good of the natural, or the good of life, that is here represented by Esau. The affection of good in the natural, and the derivative good of life, is what is called the “elder son;” but the affection of truth, and the derivative doctrine of truth, is what is called the “younger son.” That the affection of good, and the derivative good of life, is the “elder son,” that is, the firstborn, is evident from the fact that infants are first of all in good, for they are in a state of innocence, and in a state of love toward their parents and nurse, and in a state of mutual charity toward their infant companions; so that good is the firstborn with every man. This good, into which man is thus initiated when an infant, remains; for whatever is imbibed from infancy enters into the life; and because it remains, it becomes the good of life; for if man should be without such good as that which he has derived from infancy, he would not be a man, but would be more of a wild beast than any in the forest. This good does not indeed appear to be present, because all that is imbibed in the infantile age does not appear otherwise than as something natural-as is sufficiently manifest from walking, and from the other motions of the body; from the manners and decorums of civil life; also from speech, and various other things. From this it may be seen that good is the “elder son,” that is, the firstborn, and consequently that truth is the “younger son,” or is born afterwards; for truth is not learned till the infant becomes a child, a youth, and an adult.

[2] Good as well as truth in the natural or external man is a “son,” that is to say, a son of the rational or internal man; for whatever comes forth in the natural or external man flows in from the rational or internal man, and from this also comes forth and is born; that which does not come forth and is not born therefrom is not a living human thing; it would be as you might say something sensuous corporeal without a soul. From this it is that both good and truth are called “sons,” and indeed sons of the rational. And yet it is not the rational which produces and brings forth the natural, but it is an influx through the rational into the natural, which influx is from the Lord. Therefore all infants who are born are His sons, and afterwards when they become wise, insofar as they are still infants, that is, in the innocence of infancy, in the love of infancy toward their parent, now the Lord, and in the mutual charity of infancy toward their infant companions, now their neighbor, so far they are adopted by the Lord as sons.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.