¹ Godine tridesete, četvrtoga mjeseca, petoga dana, kad bijah među izgnanicima na rijeci Kebaru, otvoriše se nebesa i ja ugledah božanska viđenja.

² Petoga dana istoga mjeseca - godine pete otkako odvedoše u izgnanstvo kralja Jojakima -

³ riječ Jahvina dođe Ezekielu, sinu Buzijevu, svećeniku u zemlji kaldejskoj, na rijeci Kebaru. Spusti se na me ruka Jahvina.

⁴ Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vihor, velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu.

⁵ Usred toga nešto kao četiri bića, obličjem slična čovjeku;

⁶ svako od njih sa četiri obraza, u svakoga četiri krila.

⁷ Noge im ravne, a stopala kao u teleta; sijevahu poput glatke mjedi.

⁸ Ispod krila imahu na sve četiri strane ruke čovječje. I svako od njih četvero imaše svoj obraz i svoja krila.

⁹ Krila im se spajahu jedno s drugim. Idući, ne okretahu se: svako se naprijed kretaše.

¹⁰ I u sva četiri bijaše lice čovječje; u sva četiri zdesna lice lavlje; u sva četiri slijeva lice volujsko; i lice orlovsko u sva četiri.

¹¹ Krila im bijahu gore raskriljena. Svako imaše dva Krila što se spajahu i dva Krila kojim tijelo pokrivahu.

¹² I svako iđaše samo naprijed. A iđahu onamo kamo ih je duh gonio. I ne okretahu se idući.

¹³ A posred tih bića vidjelo se kao neko užareno ugljevlje, kao goruće zublje koje se među njima kretahu; iz ognja sijevaše i munje bljeskahu.

¹⁴ Bića trčahu i opet se vraćahu poput munje.

¹⁵ Dok ja promatrah, gle: na zemlji uza svako od četiri bića po jedan točak.

¹⁶ Točkovi bijahu slični krizolitu, sva četiri istoga oblika; oblikom i napravom bijahu kao da je jedan točak u drugome.

¹⁷ U kretanju mogli su ići u sva četiri smjera a nisu se morali okretati.

¹⁸ Naplatnice im bijahu visoke, a kad bolje promotrih, gle, na sve strane pune očiju.

¹⁹ Kad bi bića krenula, krenuli bi s njima i točkovi; kad bi se bića sa tla podigla, i točkovi se podizahu.

²⁰ Kuda ih je duh gonio, onuda se kretahu, a zajedno se s njima i točkovi podizali, jer duh bića bijaše u točkovima.

²¹ Pa kad su bića krenula, i točkovi bi krenuli, a kad bi se ona zaustavila, ustavljali se i točkovi; kad se ona sa tla dizahu, i točkovi se s njima podizahu, jer duh bića bijaše u točkovima.

²² Nad glavama bića bijaše nešto kao svod nebeski, nalik na sjajan prozirac, uzdignut nad njihovim glavama.

²³ A pod svodom raskriljena krila, jedno prema drugome: svakome po dva krila pokrivahu tijelo.

²⁴ Čuh lepet njihovih krila kao huk velikih voda, kao glas Svesilnog, kao silan vihor, kao graju u taboru. Kad bi se bića zaustavila, spustila bi krila.

²⁵ Sa svoda nad njihovim glavama čula se grmljavina.

²⁶ Ispod svoda nad njihovim glavama bijaše nešto kao kamen safir, poput prijestolja: na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek.

²⁷ I vidjeh kao sjajnu kovinu, iznutra i uokolo kao oganj; od njegovih bokova naviše i od njegovih bokova naniže nešto poput ognja i blijeska na sve strane.

²⁸ Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina. Vidjeh, padoh ničice i čuh glas koji mi govoraše.

¹ Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče:

² "Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?

³ Bokove svoje opaši k'o junak: ja ću te pitat', a ti me pouči.

⁴ Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno.

⁵ Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo?

⁶ Na čemu joj počivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni

⁷ dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani?

⁸ Tko li zatvori more vratnicama kad je navrlo iz krila majčina;

⁹ kad ga oblakom k'o haljom odjenuh i k'o pelenam' ovih maglom gustom;

¹⁰ kad sam njegovu odredio među, vrata stavio sa prijevornicama?

¹¹ Dotle, ne dalje, rekao sam njemu, tu nek' se lomi ponos tvog valovlja!

¹² Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno,

¹³ da poduhvati zemlju za rubove i da iz nje sve bezbožnike strese;

¹⁴ da je pretvori u glinu pečatnu i oboji je k'o kakvu haljinu.

¹⁵ Ona uzima svjetlost zlikovcima i pesnicu im lomi uzdignutu.

¹⁶ Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio?

¹⁷ Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena?

¹⁸ Zar si prostranstvo zemlje uočio? Govori, ako ti je znano sve to.

¹⁹ Koji putovi u dom svjetla vode, na kojem mjestu prebivaju tmine,

²⁰ da ih odvedeš u njine krajeve, da im put k stanu njihovu pokažeš?

²¹ Ti znadeš to, tÓa davno ti se rodi, tvojih dana broj veoma je velik!

²² Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio

²³ što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata?

²⁴ Kojim li se putem dijeli munja kada iskre po svoj zemlji prosipa?

²⁵ Tko li je jaz iskopao povodnju, tko prokrčio pute grmljavini

²⁶ da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema,

²⁷ da bi neplodnu napojio pustoš, da bi u stepi trava izniknula?

²⁸ Ima li kiša svoga roditelja? Tko je taj koji kapi rose rađa?

²⁹ Iz čijeg li mraz izlazi krila, tko slanu stvara što s nebesa pada?

³⁰ Kako čvrsnu vode poput kamena i led se hvata površja bezdana?

³¹ Možeš li lancem vezati Vlašiće i razdriješiti spone Orionu,

³² u pravo vrijeme izvesti Danicu, vodit' Medvjeda s njegovim mladima?

³³ Zar poznaješ ti zakone nebeske pa da njima moć na zemlji dodijeliš?

³⁴ Zar doviknuti možeš oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju?

³⁵ Zar na zapovijed tvoju munje lijeću i tebi zar se odazivlju: 'Evo nas'?

³⁶ Tko je mudrost darovao ibisu, tko li je pamet ulio u pijetla?

³⁷ Tko to mudro prebrojava oblake i tko nebeske izlijeva mjehove

³⁸ dok se zemlja u tijesto ne zgusne i dok se grude njezine ne slijepe?

³⁹ Zar ćeš ti plijen uloviti lavici ili ćeš glad utažit' lavićima

⁴⁰ na leglu svojem dok gladni čekaju i vrebaju na žrtvu iz zaklona?

⁴¹ Tko hranu gavranovima pribavlja kad Bogu ptići njegovi cijuču i naokolo oblijeću bez hrane?