570. Kao što je pakleni oganj ljubav prema sebi i prema svetu, takva je i svaka požuda ove ljubavi, pošto je požuda ova ljubav u trajanju, jer ono što čovek voli, on za tim neprekidno žudi. Pakleni oganj je i uživanje, jer ono što čovek voli i za čim žudi, to on oseća kada ga stekne kao nešto očaravajuće. Uživanje čovekovog srca je upravo sa toga izvora. Paklena vatra je, dakle, požuda i uživanje koji za svoj izvor imaju ove dve ljubavi. Zla koja se izlivaju iz ovih ljubavi jesu preziranje drugih ljudi, neprijateljstvo prema onima koji im ne služe, zavist, mržnja i osveta, a iz ovih nasilništvo i okrutnost; a što se tiče Božanskog, to su poricanje i sledujući prezir, ismevanje i odricanje bilo kakve vrednosti onim stvarima koje pripadaju Crkvi; posle smrti, kada čovek postane Duh, ova zla se pretvaraju u bes i mržnju protivu svetih stvari (vidi br. 562). I pošto ova zla neprekidno odišu razaranjem i mržnjom prema onima koje oni smatraju neprijateljima, i protivu kojih plamte željom za ubijanjem i osvetom, to je uživanje njihovog života u tome da žele da razore i ubiju, a ukoliko to ne mogu, onda žele da napakoste, da povrede i da postupaju okrutno. Takvo je značenje ognja u Reči, gde se radi o zlu i o Paklovima, pa ću ovde kao potvrdu navesti neka mesta:

“... Jer su svikoliki licemjeri i zlikovci i svaka usta govore nevaljalstvo... Jer će se razgorjeti bezbožnost kao oganj, koji sažeže čkalj i trnje, pa upali gustu šumu, te otide u dim visoko.... I narod će biti hrana ognju, niko neće požaliti brata svojega” (Isaija 9:17-19).

“I učiniću čudesa na nebu i na zemlji, krv i oganj i pušenje dima. Sunce će se pretvoriti u tamu...” (Joilo 2:30, 31).

“...i prah njezin u sumpor, i zemlja će njihova postati smola razgorjela. Neće se gasiti ni noću ni danju, dovijeka će se dizati dim njezin...” (Isaija 34:9, 10).

“Jer, gle, ide dan, koji gori kao peć, i svi će ponositi i svi koji rade bezbožno biti strnjika, i upaliće ih dan koji ide...” (Malahija 4:1).

“...Pade, pade Vavilon veliki, i posta stan đavolima ... I vikahu, videvši dim gorenja njezina... I dim njezin izlažaše va vijek vijeka” (Otkr. 18:2, 18; 19:3).

“I otvori studenac bezdana, i iziđe dim iz studenca kao dim velike peći, i pocrnje sunce i nebo od dima studenčeva” (Otkr. 9:2).

“...i iz usta njihovijeh izlažaše oganj i dim i sumpor; i od ova tri zla pogibe trećina ljudi, od ognja i od dima i od sumpora što izlažaše iz usta njihovijeh” (Otkr. 9:17, 18).

“...ko se god pokloni zvijeri... i on će piti od vina gnjeva Božijega, koje je nepomiješano utočeno u čašu gnjeva njegova, i biće mučen ognjem i sumporom...” (Otkr. 14:9, 10).

“I četvrti anđeo izli čašu svoju na sunce i dano mu bi da žeže ljude ognjem. I opališe se ljudi od velike vrućine...” (Otkr. 16:8, 9).

“...živi biše bačeni oboje u jezero ognjeno, koje gori sumporom” (Otkr. 19:20; 20:14-15; 21:8).

“... svako dakle drvo koje ne rađa dobra roda, siječe se i u oganj baca” (Mat. 3:10; Luka 3:9).

Tako isto kod Mat. 13:41,42, 50; 25:41; 18:8-9; Luka 16:24. Na ovim i na mnogim drugim mestima “oganj” znači požudu koja pripada ljubavi prema sebi i ljubavi prema svetu, dok “dim” označava obmanu koja potiče od zla.