Die Bibel

 

Postanak 9

Lernen

   

1 I Bog blagoslovi Noja i sinove njegove, i reče im; rađajte se i množite se i napunite zemlju;

2 I sve zveri zemaljske i sve ptice nebeske i sve što ide po zemlji i sve ribe morske neka vas se boje i straše; sve je predano u vaše ruke.

3 Šta se god miče i živi, neka vam bude za jelo, sve vam to dadoh kao zelenu travu.

4 Ali ne jedite mesa s dušom njegovom, a to mu je krv.

5 Jer ću i vašu krv, duše vaše, iskati; od svake ću je zveri iskati; iz ruke samog čoveka, iz ruke svakog brata njegovog iskaću dušu čovečiju.

6 Ko prolije krv čovečiju, njegovu će krv proliti čovek; jer je Bog po svom obličju stvorio čoveka.

7 Rađajte se dakle i množite se; narodite se veoma na zemlji i namnožite se na njoj.

8 I reče Bog Noju i sinovima njegovim s njim, govoreći:

9 A ja evo postavljam zavet svoj s vama i s vašim semenom nakon vas,

10 I sa svim životinjama, što su s vama od ptica, od stoke i od svih zveri zemaljskih što su s vama, sa svačim što je izašlo iz kovčega, i sa svim zverima zemaljskim.

11 Postavljam zavet svoj s vama, te odsele neće nijedno telo poginuti od potopa, niti će više biti potopa da zatre zemlju.

12 I reče Bog: Evo znak zaveta koji postavljam između sebe i vas i svake žive tvari, koja je s vama do veka:

13 Metnuo sam dugu svoju u oblake, da bude znak zaveta između mene i zemlje.

14 Pa kad oblake navučem na zemlju, videće se duga u oblacima,

15 I opomenuću se zaveta svog koji je između mene i vas i svake duše žive u svakom telu, i neće više biti od vode potopa da zatre svako telo.

16 Duga će biti u oblacima, pa ću je pogledati, i opomenuću se večnog zaveta između Boga i svake duše žive u svakom telu koje je na zemlji.

17 I reče Bog Noju: To je znak zaveta koji sam učinio između sebe i svakog tela na zemlji.

18 A behu sinovi Nojevi koji izađoše iz kovčega: Sim i Ham i Jafet; a Ham je otac Hanancima.

19 To su tri sina Nojeva, i od njih se naseli sva zemlja.

20 A Noje poče raditi zemlju, i posadi vinograd.

21 I napiv se vina opi se, i otkri se nasred šatora svog.

22 A Ham, otac Hanancima, vide golotinju oca svog, i kaza obojici braće svoje na polju.

23 A Sim i Jafet uzeše haljinu, i ogrnuše je obojica na ramena svoja, i idući natraške pokriše njom golotinju oca svog, licem natrag okrenuvši se da ne vide golotinje oca svog.

24 A kad se Noje probudi od vina, dozna šta mu je učinio mlađi sin,

25 I reče: Proklet da je Hanan, i da bude sluga slugama braće svoje!

26 I još reče: Blagosloven da je Gospod Bog Simov, i Hanan da mu bude sluga!

27 Bog da raširi Jafeta da živi u šatorima Simovim, a Hanan da im bude sluga!

28 I požive Noje posle potopa trista pedeset godina.

29 A svega požive Noje devet stotina pedeset godina; i umre.

   

Kommentar

 

Крв

  
Blood of Christ tryptich, by att. to Jean Bellegambe and his workshop

Унутрашње значење „крви“ помало је зезнуто, јер Сведенборг даје два значења која се чине сасвим различита.

У већини случајева, Шведскаборг повезује крв са Божанском истином - Господово схватање природе човечанства и његовог односа са Господом. Али у неким случајевима, нарочито када се говори о првој половини Постања, Списи везују крв за стање бриге или љубав према ближњем.

За то се не нуди апсолутно објашњење, али вреди напоменути да крв има бројне облике у телу - понекад носи хранљиве састојке и кисеоник, понекад отпадне производе, а понекад хранљиве материје и угљен-диоксид. Дакле, није неразумно да крв има различита значења у различитим контекстима.

Такође је могуће да је разлика у томе што се у првој половини Постања углавном ради о томе што се назива Древна црква. Друга велика црква на земљи, Древна црква била је усредсређена на истину од Господа, што ју је довело у стање љубави према ближњем. Може бити да у представљању Божанске истине каква је била позната Древној Цркви, крв такође представља израз истине као стање бриге за друге.

(Verweise: Apokalipsi Otkrivenoj 379, 730; Nebeske tajne 374 [1-2], 1001, 1005, 4770, 5120 [5], 7317, 7326, 9127, 9300 [2], 9410 [5-6])

Aus Swedenborgs Werken

 

Nebeske Tajne #1001

studieren Sie diesen Abschnitt

  
/ 10837  
  

1001. Da duša označava ljubav prema bližnjemu, jasno je iz mnogih stvari. Tako, ona označava novi voljni deo koji preporođen duhovni čovek prima od Gospoda i koji je isto što i ljubav k bližnjemu. Ljubav prema bližnjemu je samo suštinsko ili život volje, jer niko ne može reći da hoće bilo šta ako to nije izabrao ili to ne voli. Reći kako neko misli jednu stvar, nije isto što i reći da je hoće, osim ako je volja u misli. Ova nova volja, koja dolazi od ljubavi prema bližnjem, ovde je krv, i ta volja nije čovekova nego Gospodova u čoveku. I pošto je Gospodova, ne sme se nikada pomešati sa stvarima čovekove volje, koje su prljave, kao što je pokazano. Iz tog razloga bilo je zapoveđeno u reprezentativnoj crkvi da se ne sme jesti meso s njegovom dušom ili s krvlju, to jest to dvoje se ne sme mešati. Krv, pošto označava ljubav prema bližnjemu, značila je ono što je sveto; a meso, jer označava čovekovu volju, značilo je ono što je profano. A pošto su ove stvari odvojene jer su suprotne, bilo je zabranjeno jesti krv; jer kada bi se jelo krvavo meso, u Nebu je to bilo predstavljeno kao svetogrđe ili mešanje onoga što je sveto s onim što je profano; a ta predstava je izazivala užas kod anđela, jer u to vreme sve što je bilo u čoveku Crkve, bilo je okrenuto kod anđela u saobrazne duhovne predstave u skladu sa značenjem u unutrašnjem smislu. ( 1 Pošto je priroda svih stvari određena onim na šta se te stvari odnose, to isto važi i za značenje krvi. U odnosu na preporođenog duhovnog čoveka, krv označava ljubav k bližnjemu; u odnosu na preporođenog nebeskog čoveka, označava ljubav ka Gospodu; a u odnosu na Gospoda, označava svu Njegovu ljudsku suštinu, sledstveno tome, samu ljubav, to jest Njegovu milost prema čitavom ljudskom rodu. Otuda krv uopšte, pošto označava ljubav i ono što pripada ljubavi, predstavlja nebeske stvari koje pripadaju samo Gospodu; pa tako i u odnosu na čoveka ona označava nebeske stvari koje on prima od Gospoda. Nebeske stvari, koje preporođeni duhovni čovek prima od Gospoda, jesu nebeske duhovne stvari o kojima će, po Gospodovoj Božanskoj milosti, biti govora na drugome mestu. Da krv znači ono što je nebesko, a u najvišem smislu označava ljudsku suštinu Gospodovu, a takođe i samu ljubav ili Njegovu milost prema celoj ljudskoj rasi, očito je po svetoj zapovesti da se krv ne sme jesti, koja se morala poštovati u Jevrejskoj reprezentativnoj crkvi. Iz tog razloga krv je bila nazvana krvlju zaveta i njom se škropio narod, kao i Aron i njegovi sinovi, koji su isto tako bili pomazivani uljem; a oltar je prskan krvlju svake žrtve paljenice (Izlazak 12:7, 13, 18, 25, 30, 34, 5:9, 16:14, 15, 18, 19; Brojevi 18:17; Ponovljeni zakoni 12:27). I zato što je krv smatrana svetom a čovekova volja profanom, jedenje krvi je strogo bilo zabranjeno, zbog njegove predstave o tome šta je sveto. Kao kod Mojsija:

Vječan zakon da vam bude od koljena do koljena u svijem stanovima vašim da ne jedete sala ni krvi. (Levitska 3:17)

Salo ovde označava nebeski život, a krv nebesko-duhovni život. Duhovno-nebesko je duhovno koje je od nebeskog; kao što je u Pradrevnoj crkvi ljubav prema Gospodu bila nebeska, jer je bila usađena u čovekovu volju; njegovo nebesko-duhovno bilo je vera otuda (o tome u stavu 30-39, 337, 393, 398).

Kod duhovnog čoveka, međutim, nebesko ne postoji, nego nebesko-duhovno, jer je ljubav k bližnjemu usađena u njegov intelektualni deo. Ponovo kod Mojsija:

I ko bi god iz doma Izrailjeva ili između stranaca koji žive među njima, jeo kakve god krvi, okrenuću lice svoje nasuprot onome čovjeku koji bude jeo krvi, i istrijebiću ga iz naroda njegova. Jer je duša tijelu u krvi; a ja sam je odredio za oltar da se čiste duše vaše, jer je krv što dušu očišća. Jer je duša svakoga tijela krv njegova, to mu je duša. Za to rekoh sinovima Izrailjevim: krvi nijednoga tijela ne jedite. Jer je duša svakoga tijela krv njegova. Ko bi je god jeo, da se istrijebi. (Levitska 17:10, 11, 14)

Ovde je jasno pokazano kako je duša mesa u krvi i da je duša mesa krv ili nebesko, to jest ono što je sveto i što je Gospodovo. Ponovo:

Samo pazi da ne jedeš krvi, jer je krv duša. Pa ne jedi duše s mesom. (Ponovljeni zakoni 12:23-25)

Iz ovog odlomka jasno je da se krv naziva dušom, to jest nebeskim životom ili nebeskim, što je bilo predstavljeno žrtvama paljenicama i ostalim žrtvama te crkve. I na isti način, da ono što je nebesko, koje je Gospodov proprijum i koje je samo nebesko i sveto – da se nije smelo mešati sa čovekovim vlastitim, koje je profano i koje je bilo predstavljeno zabranom da se krv žrtve stavlja na ono što ima kvasca (Izlazak 22:18, 34:25). Ono što ima kvasca smatrano je pokvarenim i zagađenim. Da je krv nazvana dušom ili da je označavala svetost ljubavi prema bližnjem, i da je svetost ljubavi u Jevrejskoj crkvi bila predstavljena krvlju, to je stoga što se život tela sastoji od krvi. I pošto se život tela sastoji od krvi, ona je duša u poslednjem stepenu, tako da se može reći da je ona telesna duša, to jest da je krv u onome u čemu je telesni život čoveka; a pošto su u reprezentativnoj crkvi unutrašnje stvari bile predstavljene spoljašnjim, to je duša ili nebeski život bila predstavljena krvlju.

Fußnoten:

1. Po autoru, ljudski rod ne može biti ljudski ako ne prima uticaj od Gospoda preko Neba i sveta duhova. U vreme kada je na kraju Drevne crkve, koja je bila duhovna, odnos bio sveden na najmanju moguću meru, to jest na saobraznosti ili korespondencije; odnos s Nebom, to jest s anđelima, održavan je tako što su ljudi, čitajući Sveto pismo i održavajući običaje i obrede, koje su anđeli opažali kao duhovne istine, održavali tu nužnu vezu s Nebom i Gospodom; sve dok Mesija nije došao da obavi Poslednji sud nad Jevrejskom crkvom da bi ustanovio novu, Hrišćansku crkvu, nad kojom je izveden Poslednji sud u nevidljivom svetu u vreme kada je autor video te događaje – svi poslednji sudovi odigravaju se u nevidljivom svetu – da bi osnovao Novu crkvu koja se u Svetom pismu naziva Novi Jerusalim, kao najnovije duhovno razdvajanje, prim. prev.

  
/ 10837