Библијата

 

Postanak 31

Студија

   

1 Uto Jakov dozna kako Labanovi sinovi govore: "Sve dobro našega oca uze Jakov; i od onoga što bi moralo pripasti našem ocu namaknuo je sve ono bogatstvo."

2 A opazi Jakov i na Labanovu licu da se on ne drži prema njemu kao prije.

3 Tada Jahve reče Jakovu: "Vrati se u zemlju svojih otaca, u svoj zavičaj, i ja ću biti s tobom!"

4 Jakov onda pozove Rahelu i Leu u polje, k svome stadu,

5 pa im reče: "Ja vidim na licu vašega oca da se on ne drži prema meni kao prije; ali Bog oca moga sa mnom je bio.

6 I same znate da sam vašega oca služio koliko sam god mogao;

7 pa ipak je vaš otac mene varao, deset mi je puta plaću mijenjao. Ali Bog nije dopuštao da mi nanese štetu.

8 Ako bi on rekao: 'Svaka šarena neka bude tebi za naplatu', onda bi cijelo stado mladilo šarene; ako bi opet rekao: 'Prugasti neka budu tebi za plaću', onda bi cijelo stado mladilo prugaste.

9 Tako je Bog uzimao blago od vašeg oca pa ga meni davao.

10 Jednom, kad se stado oplođivalo, nenadano vidjeh u snu da su jarci u stadu, dok su se parili, bili prugasti, mjestimično bijeli i šareni.

11 Još u snu anđeo Božji mene zovne: 'Jakove!' 'Evo me!' rekoh.

12 A on nastavi: 'Primijeti dobro da su jarci u stadu što se pare prugasti, mjestimično bijeli i šareni. Ja sam, naime, vidio sve što ti je Laban činio.

13 Ja sam Bog koji ti se ukazao u Betelu, gdje si uljem pomazao stup i gdje si mi učinio zavjet. Sad ustaj i idi iz ove zemlje; vrati se u svoj zavičaj!'"

14 Nato mu Rahela i Lea odgovore: "Zar još imamo baštinskog dijela u svome očinskom domu?

15 Zar nas otac nije smatrao tuđinkama? TÓa on je nas prodao, a onda je pojeo novac što ga je za nas dobio!

16 Sve bogatstvo što je Bog oduzeo našem ocu zbilja je naše i djece naše. Zato izvrši sve što ti je Bog rekao!"

17 Nato Jakov naprti na deve svoju djecu i svoje žene;

18 pred sobom potjera sve svoje blago, sva svoja dobra što ih je stekao, stoku što ju je namaknuo u Padan Aramu: krenu u zemlju kanaansku, k svome ocu Izaku.

19 Laban bijaše otišao da striže svoje ovce, pa Rahela prisvoji kućne kumire koji su pripadali njezinu ocu.

20 Jakov zavara Aramejca Labana tako da nije ni slutio da će bježati.

21 I pobjegne sa svim što je bilo njegovo. Ubrzo prijeđe Eufrat i upravi put prema brdu Gileadu.

22 Trećeg dana obavijeste Labana da je Jakov pobjegao.

23 On povede sa sobom svoje rođake te je za Jakovom išao u potjeru sedam dana hoda; stiže ga na brdu Gileadu.

24 Ali se Bog ukaza Aramejcu Labanu, noću u snu, te mu reče. "Pazi da protiv Jakova ne poduzimlješ ništa, ni dobro ni zlo!"

25 Uto Laban stigne Jakova. Jakov bijaše postavio svoj šator na Glavici, a Laban se utabori na brdu Gileadu.

26 Onda Laban reče Jakovu: "Što si to htio zavaravajući me i odvodeći mi kćeri kao zarobljenice na maču?

27 Zašto si potajno pobjegao, u bludnju me zaveo i nisi me obavijestio? Otpratio bih te s veseljem i pjesmom, uz bubnje i lire.

28 Nisi mi dopustio ni da izljubim svoje kćeri i svoju unučad! Zbilja si ludo postupio.

29 U mojoj je ruci da s tobom loše postupim. Ali Bog tvoga oca noćas mi reče: 'Pazi da protiv Jakova ne poduzmeš ništa, ni dobro ni zlo!'

30 Sada dobro, otišao si jer si čeznuo za svojim očinskim domom; ali zašto si mi kumire pokrao?"

31 Jakov odgovori Labanu: "Strepio sam od pomisli da bi mi mogao silom oteti svoje kćeri.

32 A kumire svoje u koga nađeš, onaj neka pogine! Ovdje pred našom braćom kaži što je tvoga pri meni i nosi!" Jakov nije znao da ih je Rahela prisvojila.

33 Tako Laban uđe u šator Jakovljev, pa u šator Lein, onda u šator dviju sluškinja, ali ništa ne nađe. Izišavši iz Leina šatora, uđe u šator Rahelin.

34 A Rahela bijaše uzela kumire i stavila ih u sjedalo svoje deve, a onda na njih sjela. Laban je premetao po svemu šatoru, ali ih ne nađe.

35 Ona je, naime, rekla svome ocu: "Neka se moj gospodar ne ljuti što ne mogu pred njim ustati jer imam ono što je red kod žena." I tako je pretraživao, ali kumira nije našao.

36 Sad se Jakov ražesti i zađe u prepirku s Labanom. Otvoreno Jakov reče Labanu: "Kakvo je moje zlodjelo, koja li je moja krivnja da me progoniš?

37 Eto si premetnuo sve moje stvari, pa kakav si predmet našao od svega svog kućanstva? Položi ga tu pred moj i svoj rod pa neka oni budu suci među nama dvojicom.

38 Za ovih dvadeset godina što sam ih s tobom proveo ni tvoje ovce ni tvoje koze nisu se jalovile niti sam ja jeo ovnova iz tvoga stada.

39 Ono što bi zvijer razdrla, tebi nisam donosio, nego bih od svoga gubitak nadoknadio. Ti si to od mene tražio, bilo da je nestalo danju ili da je nestalo noću.

40 Često sam danju skapavao od žeđi, a obnoć od studeni. San je bježao od mojih očiju.

41 Od ovih dvadeset godina što sam ih proveo u tvojoj kući četrnaest sam ti godina služio za tvoje dvije kćeri, a šest godina za tvoju stoku, jer si mi mijenjao zaradu deset puta.

42 Da sa mnom nije bio Bog moga oca, Bog Abrahamov, Strah Izakov, otpravio bi me praznih ruku. Ali je Bog gledao moju nevolju i trud mojih ruku te je sinoć dosudio."

43 Nato Laban odgovori Jakovu: "Kćeri su moje Kćeri; djeca su moja djeca; stada su moja stada, sve što gledaš moje je. Ali što danas mogu učiniti ovim svojim kćerima ili djeci koju su rodile?

44 Pa dobro, hajde da ti i ja napravimo ugovor, tako da bude svjedok između mene i tebe."

45 Nato Jakov uzme jedan kamen pa ga uspravi kao stup,

46 a onda reče svojim ljudima: "Skupite kamenja!" Tako oni nakupe kamenja i nabace gomilu. Tu su na gomili blagovali.

47 Laban je nazva "Jegar sahaduta", a Jakov je nazva "Gal-ed".

48 Onda Laban izjavi: "Neka ova gomila danas bude svjedok između mene i tebe!" Stoga je nazvana Gal-ed,

49 ali i Mispa, jer je rekao. "Neka Jahve bude na vidu i tebi i meni kad jedan drugog ne budemo gledali.

50 Ako budeš loše postupao prema mojim kćerima, ili ako uzmeš druge žene uz moje kćeri, sve da nitko drugi ne bude s nama, znaj da će Bog biti svjedok između mene i tebe."

51 Potom Laban reče Jakovu: "Ovdje je, evo, gomila; ovdje je stup koji sam uspravio između sebe i tebe:

52 ova gomila i ovaj stup neka budu jamac da ja u zloj namjeri neću ići na te iza ove gomile i da ti nećeš ići na me iza ove gomile i ovog stupa.

53 Neka Bog Abrahamov i Bog Nahorov budu naši suci!" Jakov se zakune Bogom - Strahom svoga oca Izaka.

54 Poslije toga Jakov prinese žrtvu na Glavici i pozva svoje ljude da blaguju. Poslije objeda proveli su noć na Glavici.

55 Ranim se jutrom Laban digne, izljubi svoje sinove i svoje kćeri te ih blagoslovi; onda se zaputi natrag u svoje mjesto.

   

Од делата на Сведенборг

 

Arcana Coelestia #4156

Проучи го овој пасус

  
/ 10837  
  

4156. And put them in the camel’s straw. That this signifies in memory-knowledges, is evident from the signification of the “camel’s straw,” as being such knowledges (n. 3114). They are called “straw,” both because this is the food of a camel, and because they are relatively gross and devoid of order. For this reason memory-knowledges are also signified by “thickets” of trees and of the forest (n. 2831). (That “camels” denote the general memory-knowledges which are of the natural man, may be seen above, n. 3048, 3071, 3143, 3145.)

[2] That memory-knowledges are relatively gross and devoid of order, and are therefore signified by “straw,” and also by “thickets,” is not apparent to those who are in mere memory-knowledges, and are on this account reputed learned. These believe that the more a man knows, or the more memory-knowledge he possesses, the wiser he is. But that the case is very different has been made evident to me from those in the other life who when they had lived in the world had been in mere memory-knowledges, and thereby had gained the name and reputation of being learned, for they are sometimes more stupid than those who have no such skill in memory-knowledges. The reason of this has also been disclosed, namely, that memory-knowledges are indeed a means of becoming wise, but are also a means of becoming insane. To those who are in the life of good, memory-knowledges are a means of becoming wise; but to those who are in a life of evil, they are a means of becoming insane; for by means of memory-knowledges these persons confirm not only their life of evil, but also principles of falsity, and this arrogantly and with persuasion, because they believe themselves to be wiser than others.

[3] From this it comes to pass that they destroy their rational; for it is not the man who can reason from memory-knowledges, even when he can apparently do so in a more lofty manner than others, who is in the enjoyment of the rational faculty; for this skill is the result of a mere fatuous light. But that man excels in the rational who is able clearly to see that good is good, and truth truth, consequently that evil is evil, and falsity falsity; whereas the man who regards good as evil and evil as good, and also the man who regards truth as falsity and falsity as truth, can by no means be said to be rational, but rather, irrational, however able he may be to reason. With him who clearly sees that good is good and that truth is truth, and on the other hand that evil is evil and falsity is falsity, light flows in from heaven, and enlightens his intellectual faculty, and causes the reasons which he sees in his understanding to be so many rays of that light. The same light also illuminates the memory-knowledges, so that they confirm the truth, and moreover disposes them into order and into heavenly form. But they who are against good and truth, as are all who are in the life of evil, do not admit that heavenly light, but are delighted solely with their own fatuous light, the nature of which is to see as one who in the dark beholds spots and streaks on a wall, and out of them fancifully makes all kinds of figures, which however are not really figures, for when the light of day is let in, it is seen that they are nothing but spots and streaks.

[4] From all this we can see that memory-knowledges are a means of becoming wise, and also a means of becoming insane; that is, that they are a means of perfecting the rational, and also a means of destroying the rational. In the other life therefore they who by means of such knowledges have destroyed their rational, are much more stupid than they who have not been versed in them. That these knowledges are relatively gross, is manifest from their belonging to the natural or external man; whereas the rational, which is cultivated by their means, belongs to the spiritual or internal man. How far these differ and are distant the one from the other in regard to purity, may be known from what has been said and shown concerning the two memories (n. 2469-2494).

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.