ბიბლია

 

Izlazak 13

Სწავლა

   

1 I reče Gospod Mojsiju govoreći:

2 Posveti mi svakog prvenca, šta god otvara matericu u sinova Izrailjevih, i od ljudi i od stoke; jer je moje.

3 I Mojsije reče narodu: Pamtite ovaj dan, u koji iziđoste iz Misira, iz doma ropskog, jer vas rukom krepkom izvede Gospod odande; neka se dakle ne jede ništa s kvascem.

4 Danas izlazite, meseca Aviva;

5 Pa kad te Gospod uvede u zemlju hananejsku i hetejsku i amorejsku i jevejsku i jevusejsku, za koju se zakleo ocima tvojim da će ti je dati, zemlju u kojoj teče mleko i med, tada da služiš službu ovu ovog meseca;

6 Sedam dana jedi hlebove presne, a sedmi dan neka je praznik Gospodnji.

7 Hlebovi presni da se jedu sedam dana, i da se ne vidi u tebe ništa s kvascem, niti da se vidi u tebe kvasac u celom kraju tvom.

8 I kazaćeš sinu svom u taj dan govoreći: Ovo je za ono što mi je učinio Gospod kad sam izlazio iz Misira.

9 I neka ti bude kao znak na ruci tvojoj i kao spomen pred očima tvojim, da ti zakon Gospodnji bude u ustima; jer te je rukom krepkom izveo Gospod iz Misira.

10 Zato vrši zakon ovaj na vreme, od godine do godine.

11 I kad te uvede Gospod u zemlju hananejsku, kao što se zakleo tebi i tvojim ocima, i da ti je,

12 Odvajaćeš Gospodu šta god otvara matericu, i od stoke tvoje šta god otvara matericu, šta je muško, da bude Gospodu.

13 A svako magare prvenče otkupi jagnjetom ili jaretom; ako li ga ne bi otkupio, slomi mu vrat. Ali svakog prvenca čovečjeg između sinova svojih otkupi.

14 A kad te zapita sin tvoj unapred govoreći: Šta je to? Reci mu: Rukom krepkom izvede nas Gospod iz Misira, iz doma ropskog.

15 Jer kad otvrdnu Faraon, te nas ne hte pustiti, pobi Gospod sve prvence u zemlji misirskoj od prvenca čovečjeg do prvenca od stoke; zato prinosim Gospodu sve muško što otvara matericu, a svakog prvenca sinova svojih otkupljujem.

16 I to neka ti je kao znak na ruci i kao počeonik među očima tvojim, da nas je rukom krepkom izveo Gospod iz Misira.

17 A kad Faraon pusti narod, ne odvede ih Bog putem k zemlji filistejskoj, ako i beše kraći, jer Bog reče: Da se ne pokaje narod kad vidi rat, i ne vrati se u Misir.

18 Nego Bog zavede narod putem preko pustinje na Crvenom Moru. A vojničkim redom iziđoše sinovi Izrailjevi iz zemlje misirske.

19 I Mojsije uze kosti Josifove sa sobom; jer beše zakleo sinove Izrailjeve rekavši: Zaista će vas pohoditi Bog, a tada iznesite kosti moje odavde sa sobom.

20 Tako otišavši iz Sohota stadoše u logor u Etamu, nakraj pustinje.

21 A Gospod iđaše pred njima danju u stupu od oblaka vodeći ih putem, a noću u stupu od ognja svetleći im, da bi putovali danju i noću.

22 I ne uklanjaše ispred naroda stup od oblaka danju ni stup od ognja noću.

   

სვედენბორგის ნაშრომებიდან

 

Nebeske Tajne # 8093

შეისწავლეთ ეს პასაჟი.

  
/ 10837  
  

8093. Ne odvede ih Bog putem k zemlji Filistejskoj. Da ovo označava da je to bilo proviđeno od Božanskog da ne usvoje (ne pređu u) istinu koja nije od dobra, vidi se iz značenja ne odvede ih Bog putem, što znači da je bilo proviđeno Božanskim da oni ne usvoje (ne pređu u) istinu; jer se sa odvesti, kada to čini Bog, označava Proviđenje, a putem se označava istina (vidi br. 627, 2333), ovde usvojiti onu [istinu vere koja ne potiče od dobra]; i iz reprezentacije Filistejaca, a to su oni koji su u znanjima poznavanja vere, a nisu u ljubavi prema bližnjemu (br. 1197, 1198, 3412, 3413), stoga su to oni koji su u istini vere koja nije od dobra. Da je ovo označeno Filistejcima i njihovom zemljom, vidi se iz odlomaka u Reči gde se pominju, osobito kod Jeremije 47:1 do kraja, gde se oni opisuju; a i kod JoilaIII. (4, 5, 6; a isto tako i u istorijskim delovima Reči, gde se govori o ratovima između sinova Izrailjevih i Filistejaca, o njihovom potčinjavanju Filistejcima, asnije o potčinjavanje Filistejaca sinovima Izrailjevim. Tamo Filistejci pretstavljaju one koji su u veri odvojenoj, ili one kojima su znanja o spoznajama glavna stvar, a ne život u skladu s njima; stoga one koji naučavaju i veruju da sama vera spasava. Mišljenje da sama vera spasava nije novo, ili samo u današnje vreme, jer je postojala i u drevnim crkvama, pa su tako poslale zle u pogledu života. Ona je opisana u celoj Reči, ali samo imenima; prvo Kainom, da je ubio svoga brata Avelja (vidi br. 337, 340, 1179); Kain, u unutrašnjem reprezentativnom smislu, označava takvu veru, dok Avelj označava ljubav prema bližnjemu. Tako isto opisana je Hamom. kada ga je otac prokleo (br. 1062, 1063); kasnije, Rubenom koji je legao u postelju svoga oca (br. 3870, 4601); i Simeonom i Levijem, kada su poubijali Hamora i ljude i Šehemu, i kada ih je posle toga otac prokleo (br. 3870, 6352). Ova je vera opisana i Egipćanima, njihovim prbvencima koji su bili pomoreni (vidi br. 7766, 7778), kao i Egipćanima koji su se utopili u Sufskom Moru. Tako isto, opisana je Filistejcima (br. 3412, 3413), kao i Tirom i Sidonom kod proroka, gde se Filistejcima označava znanja spoznaja vere, a Tirom i Sidonom same spoznaje, unutrašnje i spoljašnje. Na kraju, opisuje je i Petrom, kada se tri puta odrekao Gospoda (br. 6000{ign95} 6073kraj). Ali pogledaj šta je već rečeno o ovoj veri (br. 36, 389, 916, 1017, 1076, 1077, 1162, 1176, 4672, 7790, 7950).

  
/ 10837  
  

სვედენბორგის ნაშრომებიდან

 

Nebeske Tajne # 3870

შეისწავლეთ ეს პასაჟი.

  
/ 10837  
  

3870. Ču da sam prezrena (omrznuta). Da ovo označava stanje vere ako joj volja ne korespondira (ako joj volja nije saobrazna), jasno je iz značenja biti prezren, što je ne biti voljen, jer takvo je stanje vere ako joj volja ne korespondira. U unutrašnjem smislu, predmet o kme se govori je napredak u čovekovom preporađanju od spoljašnjeg ka unutrašnjem; to jest, od istine vere prema dobru ljubavi ka bližnjemu. Istina vere je spoljašnje, a dobro ljubavi ka bližnjemu je unutrašnje. A da bi istina vere živela, mora da se uvde u volju, kako bi u njoj primila život; jer istina ne živi od znanja, nego od htenja. Život se uliva (u veru) od Gospoda kroz novu volju koju On stvara u čoveku. Prvi se život (vere) pokazuje u poslušnosti, što je prvo u volji; drugo se pokazuje preko osećanja za primenu istine, što je napredak u volji, a što postoji onda kada se oseća prijatnost i kad se uživa pri vršenju istine. Ako se ne ostvari ovaj napredak vere, istina ne postaje (prava) istina, nego postaje nešto odvojeno od života, što se ponekad potvrđuje obmanom, a ponekad nekim ubeđenjem, što je nešto nečisto; jer se to sparuje sa čovekovim rđavim osećanjem, ili požudom; to jest, s njegovom vlastitom voljom, koja je suprotna ljubavi ka bližnjemu. Takva je vera za koju mnogi danas verujuju da je to vera, i da ona spasava bez dela ljubavi ka bližnjemu. Ali ova vera, koja je odvojena od ljubavi ka bližnjemu, pa je prema tome i protivna ljubavi ka bližnjemu, predstavljena je u onome što sledi Rubenom, i tome što je legao s Balom (Bilom) robinjom svoga oca (PostanjeXXXV. 22), a za koju je Jakov, tada Izrailj, izrazio svoje preziranje ovim rečima: Rubene (Ruvime), ti si prvenac moj, prvenac moj i početak sile moje; prvi gospodstvom i prvi snagom. Navro si kao voda; ne ćeš biti prvi; jer si stao na postelju oca svojega, i oskrvnio je legav na nju (PostanjeXLIX. (3, 4). Volja i osećanje ove vere, naime, one koja je odvojena o jubavi ka bližnjemu, pošto je suprotna ljubavi ka bližnjemu, opisuje se u istom poglavlju kada se govori o Šimunu (Simeonu) i Leviju ovim rečima: Šimun i Levije, braća, mačevi su im oružje nepravdi. U tajne njihove da ne ulazi duša moja, sa zborom njihovijem da se ne sastavlja slava moja; jer u gnjevu svojem pobiše ljude, i za svoje veselje pokidaše volove. Proklet da je gnjev njihov, što bješe nagao, i ljutina njihova, što bješe žestoka; razdijeliću ih po Jakovu, i rasuću ih po Izrailju (stihovi 5-7). Da je to vera odvojena od ljubavi ka bližnjemu koja je opisana pod Šimunom i Levijem, biće pokazano u onome što sledi.

  
/ 10837