聖書

 

Izlazak 34

勉強

   

1 I reče Gospod Mojsiju: Isteši sebi dve ploče od kamena kao što su bile prve, da napišem na tim pločama reči koje su bile na prvim pločama, koje si razbio.

2 I budi gotov za sutra da rano izađeš na goru Sinajsku, i staneš preda me na vrh gore.

3 Ali neka niko ne ide s tobom, i niko neka se ne pokaže na svoj gori, ni ovce ni goveda da ne pasu blizu gore.

4 I istesa Mojsije dve ploče od kamena kao što su bile prve, i ustavši rano izađe na goru Sinajsku, kao što mu zapovedi Gospod, i uze u ruku svoju dve ploče kamene.

5 A Gospod siđe u oblaku, i stade onde s njim, i povika po imenu: Gospod.

6 Jer prolazeći Gospod ispred njega vikaše: Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnev i obilan milosrđem i istinom.

7 Koji čuva milost hiljadama, prašta bezakonja i nepravde i grehe, koji ne pravda krivoga, i pohodi grehe otačke na sinovima i na unucima do trećeg i četvrtog kolena.

8 A Mojsije brže savi glavu do zemlje i pokloni se,

9 I reče: Ako sam našao milost pred Tobom, Gospode, neka ide Gospod posred nas, jer je narod tvrdovrat: i oprosti nam bezakonje naše i greh naš, i uzmi nas za nasledstvo.

10 A On reče: Evo postavljam zavet; pred celim narodom tvojim učiniću čudesa, koja nisu učinjena nigde na zemlji ni u kome narodu, i videćete delo Gospodnje sav narod, među kojim si, jer će biti strašno šta ću ja učiniti s tobom.

11 Drži šta ti danas zapovedam; evo, ja ću izagnati ispred tebe Amoreje i Hananeje i Heteje i Ferezeje i Jeveje i Jevuseje.

12 Čuvaj se da ne hvataš vere s onima koji žive u zemlji u koju ćeš doći, da ti ne budu zamka usred tebe.

13 Nego oltare njihove oborite, i likove njihove izlomite, i gajeve njihove isecite.

14 Jer ne valja da se klanjaš drugom Bogu: jer se Gospod zove revnitelj, Bog je revnitelj.

15 Nemoj hvatati vere s onima koji žive u onoj zemlji, da ne bi čineći preljubu za bogovima svojim i prinoseći žrtvu bogovima svojim pozvali te, i ti jeo žrtve njihove.

16 I da ne bi kćerima njihovim ženio sinove svoje, i da ne bi kćeri njihove čineći preljubu za bogovima svojim učinile da sinovi tvoji čine preljubu za bogovima njihovim.

17 Livene bogove ne gradi sebi.

18 Praznik presnih hlebova drži; sedam dana jedi presne hlebove, kao što sam ti zapovedio, na vreme, meseca Aviva, jer si tog meseca izašao iz Misira.

19 Sve što otvara matericu moje je, i svako muško u stoci tvojoj što otvara matericu, goveče ili sitna stoka.

20 Ali magare koje otvori matericu otkupi jagnjetom ili jaretom; ako li ga ne bi otkupio, slomi mu vrat; i svakog prvenca između sinova svojih otkupi; i da se niko ne pokaže prazan preda mnom.

21 Šest dana radi, a u sedmi dan počini, i od oranja i od žetve počini.

22 Praznuj praznik sedmica, prvina žetve pšenične, i praznik berbe na svršetku godine.

23 Tri puta u godini da se svako muško između vas pokaže pred Gospodom Bogom Izrailjevim.

24 Jer ću izagnati narode ispred tebe, i međe tvoje raširiću, i niko neće poželeti zemlje tvoje, kad staneš dolaziti da se pokažeš pred Gospodom Bogom svojim tri puta u godini.

25 Nemoj prinositi krv od žrtve moje uz hlebove kisele, i da ne prenoći do jutra žrtva praznika pashe.

26 Prvine od prvog roda zemlje svoje donesi u kuću Gospoda Boga svog; nemoj kuvati jare u mleku majke njegove.

27 I reče Gospod Mojsiju: Napiši sebi te reči; jer po tim rečima učinih zavet s tobom i s Izrailjem.

28 I Mojsije osta onde kod Gospoda četrdeset dana i četrdeset noći, hleba ne jedući ni vode pijući; i napisa Gospod na ploče reči zaveta, deset reči.

29 I kad Mojsije silažaše s gore Sinajske, i držaše u ruci dve ploče svedočanstva silazeći s gore, ne znaše da mu koža na licu posta svetla dokle govoraše s njim.

30 I vide Aron i svi sinovi Izrailjevi Mojsija, a to mu se svetli koža na licu, i ne smeše pristupiti k njemu.

31 Ali ih zovnu Mojsije, i vratiše se k njemu Aron i svi glavari u zboru, i govori s njima Mojsije.

32 Potom pristupiše svi sinovi Izrailjevi, i zapovedi im sve što mu kaza Gospod na gori Sinajskoj.

33 A kad im Mojsije izgovori, zastre lice svoje pokrivalom.

34 Ali kad Mojsije dolažaše pred Gospoda da s Njim govori, skidaše pokrivalo dokle ne bi izašao; a izašavši kazivaše sinovima Izrailjevim šta mu se zapovedaše.

35 Tada viđahu sinovi Izrailjevi lice Mojsijevo, gde se svetli koža na licu njegovom, te Mojsije opet zastiraše pokrivalom lice svoje dokle ne bi opet ušao da govori s Njim.

   

スウェーデンボルグの著作から

 

Nebeske Tajne#4925

この節の研究

  
/ 10837に移動  
  

4925. I gle izađe njegov brat. Da ovo označava istinu od dobra, vidi se iz značenja brata, što je srodna vrsta dobra (br. 3815, 4267), stoga istina od dobra; istina od dobra je istina iz dobra, ili vera iz ljubavi prema bližnjem. Ovde se, u unutrašnjem smislu, govori o prvorođenstvu (primogenituri) onih koji su preporođeni od Gospoda, stoga, o preporađanju u crkvi. Od drenih vremena postoji raspra, šta je je prvi rođeno, da li dobro ljubavi prema bližnjem ili istina vere; i pošto se dobro ne pokazuje dok se čovek preporađa i postaje crkva, nego je prikriveno u nutrinji čoveka, a pokazuje se samo u nekm osećanju koje ne deluje na čula spoljašnjeg ili prirodnog čoveka, sve dok nije nanovo rođen, dok se istina pokazuje zato što ulazi preko čula da bi se čuvala u memoriji spoljašnjeg ili prirodnog čoveka, stoga mnogi ljudi padaju u zabludu misleći da je istina prvorođena i na kraju, da je istina suština crkve i to toliko, da se veruje da istina, koju oni nazivaju verom, ona ima moć da spasi bez dobra ljubavi ka bližnjemu.

2. Od ove jedne zablude, pojavile su se mnoge druge, koje su zarazile ne samo dokrtrine, nego i život. Kao, na primer, da bez obzira kako čovek živi, ako ima veru, on je spasen; da se čak i najgori ljudi primaju u nebo ako su u času smrti ispovedali stvari koje pripadaju veri; i da se svako prima u nebo po čistoj milosti, kakav god da mu je bio život. Kao posledica držanja ove doktrine, oni na kraju ne znaju šta je ljubav prema bližnjemu, niti se trude da znaju; i na kraju, ne veruju da ima nešto što je nebo ili pakao. Razlog je tome to, što vera bez ljubavi ka bližnjem, ili istina bez dobra, ništa ne uči; a što se više udaljava od dobra, to čini čovka glupljim. Jer Gospod utiče (uliva se) i daje inteligenciju i mudrost kroz dobro, to jest, daje viši umni pogled, a i opažanje o tome da li je nešto tako ili nije.

3. Sve ovo pokazuje kakav je slučaj sa prvorođenstvom – da ono pripada dobru u stvarnosti, dok pripada istini samo po izgledu. To je, dakle, ono št je opisano u unutrašnjem smislu Tamarinm rađanjem dva sina, crvenim koncem koji je primalja stavila na ruku vidi br. 4922); i sa izađe prvi, što znači prvenstvo (br. 4923); sa povuče ruku označava se prikrivanje njegove moći, kao što je gore pokazano; sa njegovim bratom koji izađe prvi, označava se istina; sa kako prodre? označava se prividno odvajanje istine od dobra; s njegovim bratom koji izađe posle označava se dobro koje je u stvarnosti prvo; sa crvenim koncem na ruci označava se piznavanje da je dobro prvo (važnije, superiornije) ; jer se dobro ne priznaje da je prvo sve dok se čovek ne preporodi, jer tada postupa od dobra i od njega gleda na istinu i na to kakva je.

4. Ovo s tvari sadržane u unutrašnjem smislu, koji uči kakav je slučaj s dobrom i istinom u čoveku koji se nanovo rađa, naime, da je dobro u stvarnosti prvo (po savršenstvu i superornosti?), a istina je to samo po izgledu; i da prvo ne izgleda da je prvo dok se čovek nanovo rađa, ali se pokazuje kao takvo onda kada je već nanovo rođen. Ali ovo ne treba ovde više objašnjavati, jer su ove stvari bile objašnjene i ranije (vidi br. 3324, 3325, 3494, 3325, 3494, 3539, 3548, 3556, 3570, 3576, 3603, 3701, 4243, 4244, 4247, 4337).

Da je od drevnih vremena raspra čemu pripada primogenitura, da li dobru ili istini, odnosno da li ljubavi ka bližnjemu ili veri, bilo je gore pokazano (br. 2435).

5. Kako je Gospod, u najvišem smislu, Prvorođeni, stoga je i ljubav ka Njemu i ljubav ka bližnjemu (su prvorođeni), stoga je bilo zakonom zapoveđeno, u reprezentativnoj crkvi, da svaki prvenac prpadne Jehovi, kao što čitamo kod Mojsija: Posveti mi sve to je prvenac, što otvara utrobu kod sinova Izraljevih, u čoveka kao i u živinčetam, neka je Moje. ( Izlazak 13:2). Odvajaćeš Jehovi sve što otvra matericu, i od stoke tvoje što otvara matericu, što je muško, da bude Jehovi ( 13:12). Što god otvara matericu između svakoga tijela koje prinose Jehovi; između ljudi i između stoke, tvoje da bude; ali prvenac čovječiji neka se otkupljuje; i prvenac nečiste stoke neka se otkupljuje (Brojevi 18:15). Jer je moj svaki prvenac; od onoga dana kada pobih sve prvence u zemlji Egipatskoj, posvetih sebi svakoga prvenca u Izrailju od čovjeka do živinčeta; moji će biti; ja sam Jehova. (Brojevi 3:13).

6. Pošto je prvenac sve što otvori matericu, zato gde se prvenac reč pominje, kaže se i što otvara utrobu, kako bi se istaklo dobro. Da ovo označava dobro, vidi se iz pojedinosti u unutrašnjem smislu, posebno iz onoga što je izneseno o Tamarinim sinovima – da je Zara otvorio matericu rukom, čime je predstavljeno dobro, što se vidi iz crvenga konca na njegovoj ruci (br. 4922): Osim toga, utroba za koju se kaže da se otvara, to je gde su dobro i istina, sledstveno, crkva (br. 4918); a otvoriti utrobu je dati moć da bi se istina rodila.

7. Pošto je Gospod jedini Prvorođeni; jer On je dobro samo, i od Njegovog dobra je sva istina, stoga da bi Jakov, koji nije bio prvenac, mogao da Ga predstavlja, njemu je bilo dopušteno da kupi prvorođenstvo (prvenaštvo) od Isava njegovoga brata; ali pošto ovo nije bilo dovoljno, on je nazvan i Izrailjem, kako bi ovo ime predstavljalo dobro od istine; jer je Izrailj u reprezentativnom smislu dobro do kojega se dolazi preko istine (br. 3654, 4286, 4598).

  
/ 10837に移動  
  

スウェーデンボルグの著作から

 

Nebeske Tajne#3603

この節の研究

  
/ 10837に移動  
  

3603. Da skršiš jaram njegov sa vrta svoga, označava da će u ovakvom slučaju povezivanje ostvarivati preko dobro, i da će istina dolaziti od dobra. Ovo se vidi iz značenje kršenja jarma sa vrata, što je oslobađanje. Da se vratom označava inluks i komunikacija, a stoga i povezanost, a da se jarmom na vratu označava smetnja i prekid, može se videti, br. 3542; pa stoga označava i povezivanje preko dobra, kao i to da istina postaje istina od dobra, jer kada nema više smetnji i prekida, dobro utiče.

2. povezuje se s istinom. Kako dolazi do ovoga, može se videti iz onoga što je do sada rečeno i pokazano; ali pošto malo (ljudi) shvata šta se označava prividnim prvenstvom istine, s podređenošću dobra u međuvremenu, a to stoga što malo ko o tome razmišlja, tako da ne misle ni o dobru, da se ono razlikuje od istine, stoga ne znaju ni šta je dobro, da se ono razlikuje od istine, stoga će još ponešto reći o ovome predmetu. Niko ne zna šta je dobro ko živi životom ljubavi prema sebi i svetu, jer on ne veruju da ima dobra iz nekog drugog izvora; a pošto ne zna šta je dobro, ne zna ni šta je istinam, jer istina je od dobra. Takvi ljudi, doduše, znaju iz otkrovenja, da je dobro voleti Boga i bližnjega, i da je istina sačinjena od doktrina izvedenih iz Reči, ali pošto ne žive prema ovim doktrinama (naucima), oni ne opažaju ništa od toga dobra i te istine, nego opažaju samo saznanja odvojena on ovih (od istine i od dobra). Šta više, ni oni koji se preporađaju, ne znaju šta je dobro, sve dok se ne preporode, jer pre toga pretpostavljaju da je istina dobro, i da postupanje po istini, da je to dobro, dok to nije dobro, koje u ovome slučaju oni čine, nego je to istina koju oni tvore. Kada je čovek u ovome stanju, on je onda u stanju koje se opisuje blagoslovom koji je dat Jakovu.

Ali kada dođe u stanje da čini dobro iz osećanja dobra, to jest, kada se preporodi, tada dolazi u stanje koje je opisano blagoslovom koji je dat Isavu.

3. Ovo se može ilustrovani onim što se pokaže kod čoveka u njegovom prvom i drugom dobu, a kasnije i u trećem i četvrtom. U svom prvom dobu, čovek zna samo iz memorij po sećanju) stvari koje su sadržane u Reči, kao i stvari sadržane u doktrinama vere, i tada misli da je dobar kada je upoznat s mnogim pojedinostima, i kada neke on njih može da primeni, ne u svom životu, nego u životu drugih. U svom drugom dobu, kada je odrasao, nije više zadovoljan da samo zna po sećanju stvari sadržane u Reči, i u doktrinama, nego u ovo vreme počinje da o njima razmišlja od svoje vlastite misli, i to toliko , da dodaje iz svojje misli, i to mu prija, pa je otuda u osećanju istine, iz izvesne svtetske ljubavi, a koja je ljubav sredstvo preko kojega još više uči, što bi ostalo nanaučeno da nije te svetske ljubavi. Ali u svom trećem dobu, ako je među onima koji mogu da se preporode, počinje da razmišlja o svrhama (službama), a u ovom slučaju razmišlja o onome što čita u Reči i što usvaja iz doktrina, radi neke svrhe (službe). Kada je u ovome stanju, red je izokrenut, naime, istina nije više tako na prvome mestu. A u četvrtom dobu, a to je doba kada je preporođen, jer je tada stanje potpuno (o čemu vidi br. 2636), on voli Reč, i doktrine koje su iz Reči, to jest, istinu, radi dobra života, a to znači od dobra života. Tako dobro dolazi na prvo mesto, a koje je do sada po izgledu bilo na drugome mestu.

4. Razlog da je dobro bilo na izgled na poslednjem mestu, je to, što je bilo duboko skriveno u njegovom osećanju, i nije moglo da se pokaže, jer su tada postojale okolo takve stvari s kojima se ono ne bi slagalo, naime, uzaludne i isprazne stvari, kao što je slava koja dolazi od sveta i od sebe samoga. Ali kada se preporodi, tada se takve stvari povuku, i dobro, koje je ležalo sakriveno, izlazi kao iz tamnice, i utiče u one stvari koje su izvana, i stvara svoje istine, ili čini te postaju istine od dorba, i tako se pokazuje.

5. U međuvremenu, dobro kod čoveka je kao da je nešto nevoljno (nesvesno?) koje je u njegovom Voljnom (Svesnom), u svemu što on misli, a otuda i u svemu što čini. Čovek ne zna da ima ovo nevoljno (načelo), jer opaža kod sebe samo ono što je njegovo vlastito, to jest, što je voljno (prim. prev. Opaža samo ono što hoće, a ne ono što neće ili čega nije svestan). Ovo nevoljno načelo je dvostruko, jedno je njegovo nasledno načelo koje ima od oca i majke, a drugo je ono koje utiče preko neba od Gospoda. Kako čovek raste, tada se očituje ono što je nasledio od oca i majke sve više i više, ako ne dopusti da se preporodi, jer tada vadi (iz nasleđa?) zla i čini ih svojima, ili usvaja. Ali nevoljno načelo, koje je od Gospoda preko neba, pokazuje se u odraslom dobu kod oni oji se preporađaju.

Kod ovih, u međuvremenu, (ovo nevoljno ili nesvesno) raspoređuje i vlada nad svim stvarima u opštem i u posebnom njihovih misli kao i njihove volje, iako se ovo je ne pokazuje.

  
/ 10837に移動