Die Bibel

 

Postanak 30

Lernen

   

1 A Rahilja videvši gde ne rađa dece Jakovu, pozavide sestri svojoj; i reče Jakovu: Daj mi dece, ili ću umreti.

2 A Jakov se rasrdi na Rahilju, i reče: Zar sam ja a ne Bog koji ti ne da poroda?

3 A ona reče: Eto robinje moje Vale, lezi s njom, neka rodi na mojim kolenima, pa ću i ja imati dece od nje.

4 I dade mu Valu robinju svoju za ženu, i Jakov leže s njom.

5 I zatrudne Vala, i rodi Jakovu sina.

6 A Rahilja reče: Gospod mi je sudio i čuo glas moj, te mi dade sina. Zato mu nadede ime Dan.

7 I Vala robinja Rahiljina zatrudne opet, i rodi drugog sina Jakovu;

8 A Rahilja reče: Borah se žestoko sa sestrom svojom, ali odoleh. I nadede mu ime Neftalim.

9 A Lija videvši gde presta rađati uze Zelfu robinju svoju i dade je Jakovu za ženu.

10 I rodi Zelfa robinja Lijina Jakovu sina;

11 I Lija reče: Dođe četa. I nadede mu ime Gad.

12 Opet rodi Zelfa robinja Lijina drugog sina Jakovu;

13 I reče Lija: Blago meni, jer će me blaženom zvati žene. Zato mu nadede ime Asir.

14 A Ruvim iziđe u vreme žetve pšenične i nađe mandragoru u polju, i donese je Liji materi svojoj. A Rahilja reče Liji: Daj mi mandragoru sina svog.

15 A ona joj reče: Malo li ti je što si mi uzela muža? Hoćeš da mi uzmeš i mandragoru sina mog? A Rahilja joj reče: Neka noćas spava s tobom za mandragoru sina tvog.

16 I uveče kad se Jakov vraćaše iz polja, iziđe mu Lija na susret i reče: Spavaćeš kod mene, jer te kupih za mandragoru sina svog. I spava kod nje onu noć.

17 A Bog usliši Liju, te ona zatrudne, i rodi Jakovu petog sina.

18 I reče Lija: Gospod mi dade platu moju što dadoh robinju svoju mužu svom. I nadede mu ime Isahar.

19 I zatrudne Lija opet, i rodi Jakovu šestog sina;

20 I reče Lija: Dariva me Gospod darom dobrim; da ako se sada većpriljubi k meni muž moj, jer mu rodih šest sinova. Zato mu nadede ime Zavulon.

21 Najposle rodi kćer, i nadede joj ima Dina.

22 Ali se Gospod opomenu Rahilje; i uslišivši je otvori joj matericu.

23 I zatrudne, i rodi sina, i reče: Uze Bog sramotu moju.

24 I nadede mu ime Josif, govoreći: Neka mi doda Gospod još jednog sina.

25 A kad Rahilja rodi Josifa, reče Jakov Lavanu: Pusti me da idem u svoje mesto i u svoju zemlju.

26 Daj mi žene moje, za koje sam ti služio, i decu moju, da idem, jer znaš kako sam ti služio.

27 A Lavan mu reče: Nemoj, ako sam našao milost pred tobom; vidim da me je blagoslovio Gospod tebe radi.

28 I još reče: Išti koliko hoćeš plate, i ja ću ti dati.

29 A Jakov mu odgovori: Ti znaš kako sam ti služio i kakva ti je stoka postala kod mene.

30 Jer je malo bilo što si imao dokle ja ne dođoh; ali se umnoži veoma, jer te Gospod blagoslovi kad ja dođoh. Pa kad ću i ja tako sebi kuću kućiti?

31 I reče mu Lavan: Šta hoćeš da ti dam? A Jakov odgovori: Ne treba ništa da mi daš; nego ću ti opet pasti stoku i čuvati, ako ćeš mi učiti ovo:

32 Da zađem danas po svoj stoci tvojoj, i odlučim sve što je šareno i s belegom, i sve što je crno između ovaca, i šta je s belegom i šareno između koza, pa šta posle bude tako, ono da mi je plata.

33 Tako će mi se posle posvedočiti pravda moja pred tobom kad dođeš da vidiš zaslugu moju: Šta god ne bude šareno ni s belegom ni crno između ovaca i koza u mene, biće kradeno.

34 A Lavan reče: Eto, neka bude kako si kazao.

35 I odluči Lavan isti dan jarce s belegom i šarene i sve koze s belegom i šarene, i sve na čem beše šta belo, i sve crno između ovaca, i predade sinovima svojim.

36 I ostavi daljine tri dana hoda između sebe i Jakova. I Jakov pasaše ostalu stoku Lavanovu.

37 I uze Jakov zelenih prutova topolovih i leskovih i kestenovih, i naguli ih do beline koja beše na prutovima.

38 I metaše naguljene prutove pred stoku u žlebove i korita kad dolažaše stoka da pije, da bi se upaljivala kad dođe da pije.

39 I upaljivaše se stoka gledajući u prutove, i šta se mlađaše beše s belegom, prutasto i šareno.

40 I Jakov odlučivaše mlad, i obraćaše stado Lavanovo da gleda u šarene i u sve crne; a svoje stado odvajaše i ne obraćaše ga prema stadu Lavanovom.

41 I kad se god upaljivaše stoka rana, metaše Jakov prutove u korita pred oči stoci da bi se upaljivala gledajući u prutove;

42 A kad se upaljivaše pozna stoka, ne metaše; tako pozne bivahu Lavanove a rane Jakovljeve.

43 I tako se taj čovek obogati vrlo, te imaše mnogo stoke i sluga i sluškinja i kamila i magaraca.

   

Aus Swedenborgs Werken

 

Arcana Coelestia #3245

studieren Sie diesen Abschnitt

  
/ 10837  
  

3245. 'Abraham gave all that he had to Isaac' in the highest sense means all the Divine things within the Divine Rational, and in the relative sense the celestial things of love imparted to the Lord's celestial kingdom. This is clear from the representation of 'Abraham' as the Lord as regards the Divine itself, dealt with already, and from the representation of 'Isaac' as the Lord as regards the Divine Rational, also dealt with already. Now because in the internal sense the Lord is represented by both Abraham and Isaac, and the Lord made His Rational Divine from His own Divine, 'Abraham gave all that he had to Isaac' therefore means all the Divine things within the Divine Rational. All that precedes and follows has regard to this, that is to say, to the consideration that everything in the Lord's Rational was made Divine. Indeed in the places where Abraham, Isaac, and Jacob are the subject, the Lord's Human, how it was made Divine, is dealt with in the internal sense.

[2] There are two components which strictly speaking make up the human - the rational and the natural. The Lord's Rational is represented by 'Isaac', but His Natural by 'Jacob'. The Lord made both of these Divine. How He made the Rational Divine is contained in what is stated regarding Isaac, but how He made the Natural so in what is stated later on regarding Jacob. But the latter - the Natural - could not be made Divine before the Rational was made Divine, for it was by means of the Rational that the Natural became Divine. This explains why the words that are being explained here mean all the Divine things within the Divine Rational.

[3] Furthermore every single detail which in the internal sense has reference to the Lord also has reference to His kingdom and Church, the reason being that the Lord's Divine constitutes His kingdom. Consequently when the Lord is the subject so also is His kingdom the subject; see 1965. However when the internal sense has reference to the Lord it is the highest sense, but when it has reference to His kingdom it is the relative sense. The relative sense of these words - 'Abraham gave all to Isaac' - is that the celestial things of love were imparted to the Lord's celestial kingdom. Indeed in the relative sense 'Isaac' means the celestial kingdom, for the rest of Abraham's sons, that is to say, those he had by Keturah, mean the Lord's spiritual kingdom, as shown above, as also does Ishmael, who is dealt with below.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Society for the permission to use this translation.