Die Bibel

 

Postanak 30

Lernen

   

1 Vidjevši Rahela da Jakovu ne rađa djece, postade zavidna svojoj sestri pa reče Jakovu: "Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!"

2 Jakov se razljuti na Rahelu te reče. "Zar sam ja namjesto Boga koji ti je uskratio plod utrobe?"

3 A ona odgovori: "Evo moje sluškinje Bilhe: uđi k njoj, pa neka rodi na mojim koljenima, da tako i ja steknem djecu po njoj."

4 Dade mu dakle svoju sluškinju Bilhu za ženu, i Jakov priđe k njoj.

5 Bilha zače te Jakovu rodi sina.

6 Tada Rahela reče: "Jahve mi je dosudio pravo. Uslišao je moj glas i dao mi sina." Stoga mu nadjenu ime Dan.

7 Rahelina sluškinja Bilha opet zače i rodi Jakovu drugoga sina.

8 Tada Rahela reče: "Žestoko sam se borila sa sestrom, ali sam pobijedila." Tako mu nadjenu ime Naftali.

9 A vidjevši Lea da je prestala rađati, uzme svoju sluškinju Zilpu pa je dade Jakovu za ženu.

10 I kad je Leina sluškinja Zilpa rodila Jakovu sina,

11 Lea uskliknu: "Koje sreće!" Tako mu nadjenu ime Gad.

12 Leina sluškinja Zilpa rodi Jakovu i drugog sina,

13 i Lea opet uskliknu: "Blago meni! Žene će me zvati blaženom!" Tako mu nadjenu ime Ašer.

14 Jednoga dana, u vrijeme pšenične žetve, namjeri se Ruben u polju na ljubavčice te ih donese svojoj majci Lei. I Rahela reče Lei: "Daj mi od ljubavčica svoga sina!"

15 A Lea odgovori: "Zar ti nije dosta što si mi oduzela muža pa još hoćeš da od mene uzmeš i ljubavčice moga sina?" Rahela odgovori: "Pa dobro, neka s tobom noćas leži u zamjenu za ljubavčice tvog sina."

16 Kad je Jakov navečer stigao iz polja, Lea mu iziđe u susret pa reče: "Treba da dođeš k meni, jer sam te unajmila za ljubavčice moga sina." One je noći on s njom ležao.

17 Bog usliša Leu; ona zače te Jakovu rodi petog sina.

18 Onda Lea reče: "Bog mi je uzvratio nagradom što sam ustupila svoju sluškinju svome mužu." Stoga sinu nadjenu ime Jisakar.

19 Lea opet zače i rodi Jakovu šestoga sina.

20 Onda Lea reče: "Bog me obdari dragocjenim darom; sada će mi moj muž dati darove: tÓa rodila sam mu šest sinova." Tako mu nadjenu ime Zebulun.

21 Zatim rodi kćer te joj nadjenu ime Dina.

22 Uto se Bog sjeti Rahele: Bog je usliša i otvori njezinu utrobu.

23 Ona zače i rodi sina te reče: "Ukloni Bog moju sramotu!"

24 Nadjene mu ime Josip, rekavši: "Neka mi Jahve pridoda drugog sina!"

25 Pošto je Rahela rodila Josipa, Jakov reče Labanu: "Pusti me da idem u svoj zavičaj!

26 Daj mi moje žene za koje sam te služio i moju djecu da mogu otići: tÓa dobro znaš kako sam te služio."

27 A Laban mu odgovori: "Ne idi, ako si mi prijatelj. Znam da me Jahve blagoslivljao zbog tebe."

28 I nadoda: "Odredi plaću koju želiš od mene, i dat ću ti."

29 On mu odgovori: "Ti dobro znaš što je moja služba značila za te i kako je tvome blagu bilo sa mnom.

30 Malenkost što si je imao prije nego sam ja došao povećala se vrlo mnogo, jer kuda god sam prolazio Jahve te blagoslivljao na mojim koracima. A sad je vrijeme da poradim i za svoj dom."

31 On upita: "Koliko da ti platim?" Jakov odgovori: "Nemoj mi platiti ništa! Ako mi učiniš ovo, opet ću na pašu goniti i čuvati tvoje stado.

32 Daj da prođem danas kroz tvoje stado i od njega izlučim svaku garavu ovcu i svaku šarenu ili napruganu kozu! Neka to bude moja plaća!

33 A ubuduće kad budeš svojim očima provjeravao moju naplatu, moje će poštenje biti svjedok za mene: nađe li se među mojim kozama ijedna koja ne bude šarena ili naprugana, ili među ovcama koja ne bi bila garava, neka se smatra ukradenom!"

34 Laban reče: "Dobro, neka bude kako si kazao."

35 Ali toga dana Laban izluči naprugane i šarene jarce i sve riđaste i šarene koze - svaku koja je na sebi imala bijelo - i sve garave ovce pa ih preda svojim sinovima.

36 I odande gdje je Jakov pasao ostatak Labanova stada udalji se za koja tri dana hoda.

37 A Jakov uzme zelenih mladica od topola, badema i platana; na njima izreza bijele pruge, otkrivši bjeliku na mladicama.

38 Pruće tako isprugano postavi u korita, u pojila iz kojih se stoka napajala. A kako se stoka parila kad je na vodu dolazila,

39 to su se jarci parili uz pruće, pa su koze kozile prugaste, riđaste i šarene kozliće.

40 Tako je i ovce Jakov bio izlučio i glave im okrenuo prema prugastima ili posve garavima što su bile u Labanovu stadu. Tako je za se namicao posebna stada koja nije miješao s Labanovim stadima.

41 Osim toga, kad bi se god dobro uzrasla stoka parila, Jakov bi stavio pruće u korita, baš pred oči živine, tako da se pari pred prućem.

42 Ali ga pred kržljavu marvu nije stavljao. Tako je kržljava zapadala Labana, a dobro razvijena Jakova.

43 Čovjek se tako silno obogatio, stekao mnogu stoku, sluge i sluškinje, deve i magarad.

   

Aus Swedenborgs Werken

 

Arcana Coelestia #3942

studieren Sie diesen Abschnitt

  
/ 10837  
  

3942. And found dudaim in the field. That this signifies the things of conjugial love in the truth and good of charity and love, is evident from the signification of “dudaim” as being the things that belong to conjugial love (concerning which in what follows); and from the signification of the “field,” as being the church, and consequently the truth of faith and good of charity, because these make the church (n. 368, 2971, 3196, 3310, 3500, 3508, 3766). What the “dudaim” were, the translators do not know. They suppose them to have been fruits or flowers, to which they give names according to their several opinions. But of what kind they were it does not concern us to know, but merely the fact that among the ancients who were of the church, all fruits and flowers were significative; for they knew that universal nature is a theater representative of the Lord’s kingdom (n. 3483); and that all the things in its three kingdoms are representative; and that each thing represents some specific thing in the spiritual world, and therefore also each fruit and flower. That by the “dudaim” there is signified the conjugial of good and truth, may be seen from the series of things here in the internal sense; as well as from the derivation of that word in the original language; for it is derived from the word dudaim, which means loves and conjunction by means of them. That “dudaim” comes from this, and that it signifies that which is conjugial is evident from the following words:

In the morning we will arise to the vineyards; we will see whether the vine hath blossomed and hath put forth the grape, whether the pomegranates have put forth flowers; there I will give thee my loves [dudim]; the dudaim have given forth a scent (Song of Solomon 7:12-13).

All this shows what is signified by the “dudaim.”

[2] As regards the book in which this passage is found, and which is called “The Song of Solomon,” it is not among those called “Moses and the Prophets,” because it has not the internal sense; but it was written in the ancient style, and is full of significatives collected from the books of the Ancient Church, and of many things which in the Ancient Church signified celestial and spiritual love, and especially conjugial love. That this is the nature of that book is also evident from the fact that in its literal sense are many things not decorous, which is not the case with the books called “Moses and the Prophets;” but as within it there have been collected together such things as are significative of celestial and of conjugial love, it appears as if it possessed a certain mystic meaning.

[3] From this signification of the “dudaim” we can now see that by “Reuben found them in the field” there is signified the conjugial that is in the truth and good of love and charity; that is to say, that which can be conjoined. For in the spiritual sense the conjugial principle is nothing else than that truth which can be conjoined with good, and that good which can be conjoined with truth. From this also comes all conjugial love (n. 2728, 2729, 3132); and therefore genuine conjugial love is not possible except with those who are in good and truth, and thus are together in the heavenly marriage.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.