Die Bibel

 

Postanak 24

Lernen

   

1 Abraham bijaše već ostario, zašao u godine, Jahve je Abrahama blagoslovio u svemu.

2 Abraham prozbori svome najstarijem sluzi u kući, pod čijom je upravom bilo sve njegovo: "Stavi svoju ruku pod moje stegno

3 da te zakunem Jahvom, Bogom neba i Bogom zemlje, da mome sinu nećeš nabaviti za ženu ni jednu od kćeri Kanaanaca, među kojima boravim,

4 nego ćeš otići u moj rodni kraj i dobaviti ženu mom sinu Izaku."

5 A sluga mu reče: "A što ako žena ne htjedne za mnom ići u ovu zemlju? Hoću li ja onda odvesti tvoga sina u zemlju iz koje si ti došao?"

6 Abraham mu odgovori: "Dobro pripazi da onamo ne vodiš moga sina!

7 Jahve, Bog nebesa, koji me odveo iz kuće moga oca i rodnog kraja i koji mi je pod zakletvom obećao: 'Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju', pred tobom će poslati svog anđela, i odande ćeš ti dovesti ženu mome sinu.

8 A ako žena ne bude htjela za tobom poći, ti ćeš biti oslobođen od ove moje zakletve; ali moga sina onamo ne vodi!"

9 Tako sluga stavi svoju ruku pod stegno Abrahamu, svom gospodaru, te mu se zakune.

10 Sluga opremi deset gospodarevih deva, ponese sa sobom svakog blaga svoga gospodara pa se zaputi u Aram Naharajim, u Nahorov grad.

11 Pusti deve da poliježu izvan grada, pokraj studenca. Bijaše večer, kad žene izlaze da crpu vodu.

12 Onda reče: "Oh, Jahve, Bože moga gospodara Abrahama, molim te, iziđi mi danas u susret i mome gospodaru Abrahamu milost iskaži!

13 Evo me kraj studenca, a kćeri onih iz grada dolaze crpsti vodu;

14 pa neka djevojka kojoj ja rečem: 'Molim te, spusti svoj vrč da se napijem', a ona odgovori: 'Pij! I deve ću ti napojiti', bude ona koju si odredio za svoga slugu Izaka. Tako ću saznati da si iskazao milost mome gospodaru."

15 Tek što on izreče svoje, gle, dođe Rebeka, kći Betuelova; taj Betuel bijaše sin Milke, žene Abrahamova brata Nahora. Dođe ona s krčagom na ramenu.

16 Djevojka je bila krasna, djevica koju muškarac nije dirnuo. Siđe ona k vrelu, napuni krčag i eto je opet gore.

17 Sluga joj potrča u susret i reče: "Daj mi malo vode iz svog vrča!"

18 "Pij, gospodine!" - odgovori ona. Brzo spusti krčag na ruku i dade mu piti.

19 Kad je njega napojila, reče: "Nalit ću i tvojim devama da se napoje."

20 Izlivši brzo krčag u korito, otrča natrag zdencu da ponovo zahvaća, i tako nali svim njegovim devama.

21 Čovjek ju je šutke motrio ne bi li saznao je li Jahve njegov put uspješno priveo kraju ili nije.

22 Kad su deve prestale piti, čovjek izvadi viticu od zlata, tešku pol šekela, i stavi je na njezine nosnice, a na ruke joj stavi dvije zlatne narukvice, teške deset šekela.

23 Zatim reče: "Kaži mi čija si kći. Ima li u kući tvoga oca mjesta za nas da prenoćimo?"

24 Ona mu odgovori: "Ja sam kći Betuela, koga je Milka rodila Nahoru."

25 Još mu doda: "Ima slame i p§iće kod nas u obilju, a i mjesta za prenoćište."

26 Čovjek se onda duboko nakloni te iskaže poštovanje Jahvi

27 i progovori: "Neka je blagoslovljen Jahve, Bog moga gospodara Abrahama, što nije uskratio svoju ljubav i svoju vjernost mome gospodaru. Mene je Jahve vodio pravim putem, u kuću brata moga gospodara."

28 Djevojka otrča i sve ovo ispripovjedi u kući svoje majke.

29 A Rebeka imala brata komu bijaše ime Laban. Laban se požuri van, k čovjeku kod studenca.

30 Čim je vidio nosnu viticu i narukvice na rukama svoje sestre te čuo kako je njegova sestra Rebeka rekla: "Ovako mi je čovjek govorio", on pođe onome koji je još stajao kod deva na studencu.

31 Reče on: "Hajde unutra, blagoslovljeni od Jahve! Što stojiš vani kad sam ja spremio kuću i mjesto za deve."

32 Tako čovjek uđe u kuću. Rastovare deve i dadu im slame i p§iće, a njemu i ljudima koji su ga pratili donesu vode da operu noge.

33 Ali kad su preda nj stavili hranu, reče: "Neću jesti dok ne kažem što imam kazati." A Laban mu reče: "Onda kazuj!"

34 "Ja sam sluga Abrahamov", poče on.

35 "Jahve je uvelike blagoslovio moga gospodara te je postao bogat. Nadavao mu je ovaca i goveda, srebra i zlata, sluga i sluškinja, deva i magaradi.

36 Sara, žena moga gospodara, rodi mu sina pošto je ostarjela, i on mu ustupi sve svoje.

37 Potom mene moj gospodar zakune rekavši: 'Nemoj uzeti za ženu mome sinu djevojku Kanaanku, u zemlji u kojoj boravim kao stranac,

38 nego otiđi k obitelji moga oca, k mojoj rodbini, da nađeš ženu mome sinu.'

39 A ja rekoh svome gospodaru: 'A što ako žena za mnom ne pođe?'

40 On mi odgovori: 'Jahve, pred čijim sam licem hodio, poslat će s tobom svog anđela i tvoje će putovanje dovesti k cilju, a ti ćeš naći ženu mome sinu od moje rodbine, od obitelji moga oca.

41 Jedino ćeš ovako biti oslobođen moje zakletve: ako dođeš k mojoj rodbini, i oni te odbiju, od moje si zakletve oslobođen.'

42 Danas dođoh na studenac i rekoh: 'Jahve, Bože moga gospodara Abrahama, ako si voljan da uspješno završim putovanje što sam ga poduzeo,

43 ja, evo, stojim kraj studenca, a djevojka koja dođe vodu crpsti i ja joj rečem: Daj mi da se napijem malo vode iz tvog vrča! -

44 i koja mi kaže: Pij ti, a i tvojim ću devama zahvatiti! - ona neka bude žena koju je Jahve odredio sinu moga gospodara.'

45 Tek što sam ja završio govor u sebi, kad se, evo, pojavi Rebeka s vrčem na ramenu; siđe k izvoru i zahvati. Ja joj rekoh: 'Daj mi da se napijem!'

46 Ona brzo spusti vrč i odvrati: 'Pij! A napojit ću i tvoje deve.' Tako sam se ja napio, a ona napoji i moje deve.

47 Pitao sam je: 'Čija si kći?' Odgovorila je: 'Kći sam Betuela, koga je Nahoru rodila Milka.' Tada joj stavim viticu na nos a narukvice na ruke.

48 Duboko se naklonim i štovanje Jahvi iskažem te blagoslovim Jahvu, Boga gospodara moga, koji me vodio pravim putem da uzmem kćer brata moga gospodara njegovu sinu.

49 A sad, ako kanite iskazati ljubav i vjernost mome gospodaru, recite mi; ako li ne, to mi kažite, tako da mogu krenuti bilo desno bilo lijevo."

50 Tada odgovore Laban i Betuel: "Od Jahve to dolazi; mi tu ne možemo reći ni da ni ne.

51 Rebeka je, eto, pred tobom: uzmi je pa idi, neka bude ženom sinu tvoga gospodara, kako je Jahve rekao."

52 Kad Abrahamov sluga ču njihov pristanak, do zemlje se nakloni Jahvi.

53 Sluga zatim izvadi srebrnih i zlatnih predmeta te haljina i dade ih Rebeki, a dade darova i njezinu bratu i majci.

54 Tada jedoše i piše on i ljudi koji su bili s njim i provedoše noć. Kad su ujutro ustali, on reče: "Pustite me da se vratim svome gospodaru!"

55 A njezin brat i majka odgovore: "Neka djevojka ostane s nama još desetak dana, pa poslije toga pođi!"

56 On im reče: "Ne zadržavajte me kad je Jahve moje putovanje uspješno kraju priveo. Pustite me da se vratim svome gospodaru!"

57 Oni odgovore: "Pozovimo djevojku i upitajmo što ona misli!"

58 Dozovu Rebeku pa je upitaju: "Hoćeš li poći s ovim čovjekom?" Ona odgovori: "Hoću."

59 I tako otpreme svoju sestru Rebeku i njezinu dojilju s Abrahamovim slugom i njegovim ljudima.

60 Blagoslove Rebeku i reknu joj: "Sejo naša, budi mati nebrojenim tisućama, a dušmana svojih vrata potomci ti zaposjeli!"

61 Onda se diže Rebeka i njezine dvorkinje, zajahaše deve te pođoše za čovjekom. Tako sluga preuze Rebeku i ode.

62 Izak se vratio iz blizine Beer Lahaj Roja; živio je, naime, u kraju Negeba.

63 U predvečerje iziđe Izak da se poljem prošeta; diže oči i ugleda deve gdje dolaze.

64 Kad Rebeka, podigavši svoje oči, opazi Izaka, sjaha s deve

65 pa zapita slugu: "Tko je onaj čovjek što poljem ide nama u susret?" A sluga odgovori: "Ono je moj gospodar." Nato ona uze koprenu te se pokri.

66 Sluga ispriča Izaku sve što je učinio.

67 Tada Izak uvede Rebeku u svoj šator i uze je sebi za ženu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke.

   

Aus Swedenborgs Werken

 

Arcana Coelestia #3108

studieren Sie diesen Abschnitt

  
/ 10837  
  

3108. These two verses treat of the initiation of truth into good; but what is the nature of this initiation does not easily fall into the idea of thought with anyone who has been enlightened only by such things as are of the light of the world, and not at the same time by such things as are of the light of heaven, from which light the things which are of the light of the world may themselves be enlightened. They who are not in good, and thence in faith, have no other ideas of thought than those which have been formed from objects of the light of the world. These do not know that there is anything spiritual, nor indeed what the rational is in the genuine sense, but only the natural to which they attribute all things; and this is the reason why these things which are said in the internal sense concerning the initiation of truth into good, are to them too remote to appear to amount to anything; when yet to those who are in the light of heaven these are among their precious things. As regards the initiation of truth into good the case is this: Before truth has been initiated and rightly conjoined, it is indeed with man, but it has not been made as it were of him, or as his own; but as soon as it is being initiated into his good, it is appropriated to him; and it then vanishes from his external memory, and passes into the internal memory; or what is the same, it vanishes from the natural or external man, and passes into the rational or internal man, and puts on the very man, and makes his human, that is, his quality as to the human. Such is the case with all truth that is being conjoined with a man’s good; such also is the case with the falsity that is being conjoined with evil which he calls good; but the difference is that the former opens the rational, and so makes the man rational; whereas the latter closes the rational and makes the man irrational; although he seems to himself, in the darkness in which he then is, to be pre-eminently rational.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.