Die Bibel

 

Postanak 2

Lernen

   

1 Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.

2 I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini.

3 I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.

4 To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani. Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju,

5 još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje.

6 Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku.

7 Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.

8 I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.

9 Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva a dobra za hranu - i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.

10 Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka.

11 Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata.

12 Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa.

13 Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš.

14 Treća je rijeka Tigris, a teče na istok od Ašura; četvrta je Eufrat.

15 Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.

16 Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi,

17 ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!"

18 I reče Jahve, Bog: "Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on."

19 Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime.

20 Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.

21 Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom.

22 Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.

23 Nato čovjek reče: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!"

24 Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.

25 A bijahu oboje goli - čovjek i njegova žena - ali ne osjećahu stida.

   

Aus Swedenborgs Werken

 

Arcana Coelestia #149

studieren Sie diesen Abschnitt

  
/ 10837  
  

149. In the Word also, man’s Own is signified by “bones” and indeed an Own vivified by the Lord, as in Isaiah:

Jehovah shall satisfy thy soul in droughts, and make thy bones alert, and thou shalt be like a watered garden (Isaiah 58:11).

Again:

Then shall ye see, and your heart shall rejoice, and your bones shall sprout as the blade (Isaiah 66:14).

In David:

All my bones shall say, Jehovah, who is like unto Thee? (Psalms 35:10).

This is still more evident from Ezekiel, where he speaks of bones receiving flesh, and having spirit put into them:

The hand of Jehovah set me in the midst of the valley, and it was full of bones; and He said to me, prophesy upon these bones, and say unto them, O ye dry bones, hear the word of Jehovah; thus saith the Lord Jehovih to these bones, Behold, I bring breath [spiritus] into you, and ye shall live, and I will lay sinews upon you, and will make flesh come upon you, and cover you with skin, and I will put breath [spiritus] in you, and ye shall live, and ye shall know that I am Jehovah (Ezekiel 37:1, 4-6).

[2] The Own of man, when viewed from heaven, appears like a something that is wholly bony, inanimate, and very ugly, consequently as being in itself dead, but when vivified by the Lord it looks like flesh. For man’s Own is a mere dead thing, although to him it appears as something, indeed as everything. Whatever lives in him is from the Lord’s life, and if this were withdrawn he would fall down as dead as a stone; for man is only an organ of life, and such as is the organ, such is the life’s affection. The Lord alone has what is His Own; by this Own He redeemed man, and by this Own He saves him. The Lord’s Own is Life, and from His Own, man’s Own, which in itself is dead, is made alive. The Lord’s Own is also signified by the Lord’s words in Luke:

A spirit hath not flesh and bones as ye see Me have (Luke 24:39).

It was also meant by not a bone of the paschal lamb being broken (Exodus 12:46).

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.