Bible

 

Mihej 1

Studie

1 Reč Gospodnja koja dođe Miheju Moresećaninu za vremena Joatama, Ahaza i Jezekije, careva Judinih, što vide za Samariju i za Jerusalim.

2 Čujte, svi narodi, slušaj, zemljo i šta je na njoj, i Gospod Bog da vam je svedok, Gospod iz svete crkve svoje.

3 Jer, gle, Gospod izlazi iz mesta svog, i sići će, i hodiće po visinama zemaljskim.

4 I gore će se rastopiti pred Njim, i doline će se rasesti, kao vosak od ognja i kao voda što teče niz strmen.

5 Sve je to za zločinstvo Jakovljevo i za grehe doma Izrailjevog. Koje je zločinstvo Jakovljevo? Nije li Samarija? Koje su visine Judine? Nije li Jerusalim?

6 Zato ću učiniti od Samarije gomilu u polju da se sade vinogradi, i pobacaću kamenje njeno u dolinu i otkriću joj temelje.

7 I svi rezani likovi njeni razbiće se, i svi će se darovi njeni sažeći ognjem, i sve ću idole njene potrti, jer od plate kurvarske nakupi, i opet će biti plata kurvarska.

8 Zato ću plakati i ridati; hodiću svučen i go, plakaću kao zmajevi i tužiću kao sove.

9 Jer joj se rane ne mogu isceliti, dođoše do Jude, dopreše do vrata mog naroda, do Jerusalima.

10 Ne javljajte u Gatu, ne plačite; u Vit-Afri valjaj se po prahu.

11 Izađi, stanovnice safirska, s golom sramotom; stanovnica sananska neće izaći; žalost vet-ezilska neće vam dati stanka.

12 Jer stanovnica marotska tuži za svojim dobrom. Jer siđe zlo od Gospoda do vrata jerusalimskih.

13 Upregni brze konje u kola, stanovnice lahiska, koja si početak grehu kćeri sionskoj, jer se u tebi nađoše zločinstva Izrailjeva.

14 Zato pošalji darove Moresetu gatskom; domovi ahsivski prevariće careve Izrailjeve.

15 Još ću ti dovesti naslednika, stanovnice mariska; doći će do Odolama, slave Izrailjeve.

16 Načini se ćelava i ostriži se za milom decom svojom; raširi ćelu svoju kao orao, jer se vode od tebe u ropstvo.

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 10406

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

10406. Sali u kalup. Da ovo označava [da je to bilo] iz njihove vlastite inteligencije, vidi se iz značenja Sali u kalup, kada se kaže o liku, što označava pripraviti lažnu doktrinu iz svoje vlastite intelgencije, što se čini primenjivanjem smisla slova u Reči u prilog ljubavi prema sebi i svetu. Jer kada ove ljubavi vladaju, čovek nije u prosvetljenju iz neba, nego dobija sve iz svoje vlastite inteligencije, i to potvrđuje smislom slova u Reči, koji on falsifikuje krivim primenama i izopačenm tumačenjem, a posle odobrava (povlađuje) stvari koje su iz samoga njega. U Reči se svuda pominju rezani likovi i livene stvari (likovi, slike, idoli). Oni koji razumeju Reč samo u smislu slova, pretpostavljaju da se ovde misli samo na likove; međutim, ovde se ne misli na idole, nego na lažne doktrine Crkve, koje sam čovek oblikuje vođen ljubavlju prema sebi. Rezanim likom se označava oblikovanje obmana tako da se slažu, i da izgledaju kao istine; livena stvar (idol, lik) označava njihovu povezanost da bi pogodovali spoljašnjim ljubavima kako bi izledale kao dobra; i jedno i drugo označeno je zlatnim teletom, pa se stoga ovde kaže, da ih je Aron salio u kalup, čime se označava oblikovanje obmana tako da bi izgledale kao istine; a pravljenjem od zlata izlivenig teleta tako što je zlato bacio u vatru odakle je izašlo tele (stih 24), čime se označava povezivanje u korist spoljašnjih ljubavi kako bi zla izgledala kao dobra. Takav je slučaj sa svakom doktrinom koju stvara čovek a ne Gospod; a stvara je čovek onda kada mu je cilj vlastita slava, ili vlastita dobit; a stvara je Gospod onda kada joj je cilj dobro bližnjega kao i dobro Gospodovog carstva. Ovakve su stvari označene rezanim likovima i izlivenim stvarima (likovima), kao u sledećim odlomcima, I odbacićete posrebrene likove svoje rezane i zlatno odelo likova livenih (Isaija 30:22. Odelo rezanih likova srebrnih, označava obmane koje izgledaju kao da su istine; odelo od izlivenoga zlata označava izgled zala kao da su dobra; jer odelo i pokrivalo su spoljašnji izgledi, u koje se oblače ili kojima se pokrivaju; srebro označava istinu, stoga se kaže da su rezani likovi od srebra; a zlato označava dobro, vidi br. 1551, 1552, 5658, 6914, 9874, 9881. Ponovo, Umetnik lije lik , i zlatar ga pozlaćuje, i verižice srebrne lije, i traži vešta umetnika da načini rezani lik, koji se ne pomera (Isaija 40:19, 20). U ovome se odlomku opisuje stvaranje obmana tako da se slažu, i da izgledaju kao da su istine; rezani lik je ta obmana; umetnik je onaj koji ga stvara iz svoje vlastite inteligencije; a vešt umetnik koji ga pokriva zlatom označava da on to čini kako bi to izgledalo kao dobro; izlivati verižice (lančiće) od srebra označava slaganje; koji se ne pomera, označava da se zbog toga obmane ne bi mogle oslabiti i razrušiti,

Ponovo, Koji grade rezane likove, svi su ništa (taština), i mile stvari njihove ne pomažu, i one su im svedoci da ne vide i ne razumeju, da bi se posramili. Ko gradi boga i lije lik, nije ni na kakvu korist. Gle, svi će se bogovi njegovi posramiti, metnici više od drugih ljudi. Kovač kleštima radi na živom ugljevlju, i kuje čekićem, i radi snagom svoje ruke, gladuje, te iznemogne, i ne pije vode, te sustane. I drvodelja rasteže traku, beleži crvenilom, teše i zaokružuje, i načini kao lik čovečiji, kao lepa čovjeka, da stoji u kući (Isaija 44:9-13. U ovome odlomku se opisje kako se oblikuju lažne doktrine, kako bi se slagale, i kako bi izgledale da su istine i dobra. Svaka pojedinost pokazuje kako se ovo radi kada je iz čovekove vlastite inteligencije, kad čoveka vodi njegovo uživanje, požuda, i ljubav.

Da je ovakav slučaj, to mogu da vide oni koji znaju da sve stvari u Reči imaju unutrašnji smisao, preko kojega se Reč shvata na duhovan način. Inače, čemu bi služilo opisivanje kako se pravi rezani lik. Da bi izgledao kao istina i dobro, označava se sa praviti ga u formi čovek a u skladu s lepotom čoveka; jer čovek označava u unutrašnjem smislu istinu, dok čovek (homo, ljudsko biće) označava dobro te istine. I kod Jeremije,

Svaki čovek (homo) posta bezuman od znanja, svaki se zlatar osramoti likom rezanijem, jer su laž likovi njegovi, i nema duha u njima Jeremija 10:14; 51:17).

Da rezani lik u ovome odlomku označava ono što je od čovekove vlastite inteligencije; i da izliveni lik označava ono što je u saglasnosti s njegovom ljubavi, sasvim je jasno; jer se kaže, da je svaki čovek postao bezuman od znanja, a svaki zlatar da se osramoti likom razanim, i da je liveni lik laž. Znanje na ovome mestu označava čovekovu vlastitu intelegenciju, dok laž označava obmanu od zla. Pošto u njima nema ničega Božanskog, to se kaže da u njima nema duha. Ponovo, Mač na konje njegove, i na kola njegova, i na svu mešavinu što je ispred njega, i postaće kao žene. Mač i blago njegovo razgrabiće se. Suša na vode njegove, i usahnuće, jer je zemlja idolska Jeremija 50:37, 38).

Da zemlja idolska (zemlja rezanih likova) označava Crkvu gde prevladavaju obmane, i to je sasvim jasno iz svih izraza u odlomku, shvaćenih u duhovnom smislu; bez ovoga smisla, šta bi bio mač protivu konja, protivu kola, protivu blaga, i suša na vodama, nego zvučne reči bez ikakvog značenja? Dok se iz svake pojedinosti, shvaćene u unutrašnjem smislu, vidi da se opisuje razaranje istina Crkve, pa stoga da obmane prevladavaju, koje su zemlja idolska; jer mač označava obmanu u sukobu sa istinama koje ona razara. Konji označavaju Intelektualno, koje je prosvetljeno; kola označavaju doktrinarne stvari; blaga (zaklade), poznavanja istine i dobra; vode usahle označavaju istine koje više nisu istine; a zemlja Crkvu.

Da mač označava istinu koja se bori protivu obmane, a u obrnutom smislu obmanu koja se sukobljava s istinama i razara ih, vidi br. 2799, 6353, 7102, 8294; da konji označavaju Intelektualno koje je prosvetljeno, br. 2760-2762, 3217, 6534; da kola oznčavaju doktrinarne stvari, br. 5321, 8146, 8148, 8215; da blaga označavaju poznavanja istine i dobra, br. 10227.

Da vode označavaju istine, br. 2702, 3058, 3424, 4876, 5668, 8137, 9323, 10238; i da zemlja označava Crkvu, vidi navedene odlomke, br. 9325. Značenje suše na vodama koje su se isušile, i zemlje idolske stoga je očito. A kod Avakuma, Šta pomaže rezan lik što ga izreza umetnik njegov? šta liven lik i učitelj laži, te se umetnik uzda u delo svoje gradeći neme idole? Avakuma 2:18. Iz ovih se reči vidi da se rezanim likovima i livenim likovima ne označavaju rezani i liveni likovi, nego obmana koja je izmišljena, i zlo koje obmana odobrava: jer kaže se umetnik koji reže i učitelj laži.

Slične su stvari označene razanim likovima i livenim likovima u sledećim odlomcima, Pade Vavilon; i sve rezane likovi su bačeni na zemlju (Isaija 21:9). Ponovo, Tada će se vratiti natrag i posramiti koji su uzdaju u lik rezani, koji govore livenim likovima: vi ste naši bogovi (Isaija 42:17. Ponovo, I za to ti odavna objavih, pre nego se zbi kazah ti, da ne bi rekao: idol moj učini to, i lik moj rezani i lik moj liveni zapovedi tako (Isaija 48:5. I kod Osije,

Koliko ih zvaše, koliko oni odlaziše od njih; prinosiše žrtve Valima, kadiše likovima Osija 11:2).

Kod Miheja, I svi rezani likovi Samarijini razbiće se, i svi će se darovi njezini sažeći ognjem, i sve ću idole njezine potrti Mihej 1:7. Pošto su obmane i zla doktrine označene rezanim likovima i livenim likovima, načinjene čovekovom vlastitom inteligencijom vođenom njegovom ljubavi, stoga se oni (idoli) u Reči nazivaju delom ruku čovečijih, delom ruku umetnikovih, i delom ruku livčevih, kao u sledećim odlomcima, I sada jednako greše i grade sebi lijući od srebra svojega po razumu svojemu likove (Osija 13:2). A kod Mojsija,

Proklet da je čovek koji načini lik rezan ili liven, stvar gadnu pred Jehovom, delo ruku umetnikovih (Zak. Ponovljeni 27:15) , I kod Davida,

Idoli su njihovi srebro i zlato, delo ruku čovečijih (Psalam 115:4; 135:15).

Kod Jeremije, I izreći ću im sud svoj za svu zloću njihovu što me ostaviše, i kadiše drugim bogovima, i klanjaše se delu ruku svojih Jeremija 1:16. Ponovo, Seku drvo u šumi, delo ruku umetničkih sekirom; srebrom i zlatom ukrašuju ga, klinovima i čekićima utvrđuju ga da se ne pomera Jeremija 10:3, 4). Delo ruku označava ono što je od čovekovog propriuma, stoga ono što je od vlastitog razuma, i njegove vlastite volje, a te su stvari od propriuma njegovog razuma i njegove volje, koji pripadaju ljubavi prema sebi; ovo je poreklo svih obmana u Crkvi. Pošto su sve obmane od čovekovog propriuma, a delom ruku se označava ono što je od toga, stoga je bilo zabranjeno tesati gvožđem, sekirom, ili livenim oruđem kamenje od kojega se pravio oltar, a stoga i kada se gradio hram; kao što se vidi iz Mojsija, Načini mi oltar od kamena,

sagradi ga od netesanoga kamena, jer ako ga dodirneš alatkom, oskvrnuo si ga Izlazak 20:25. I na drugome mestu, I načini onde oltar Bogu svojemu, oltar od kamenja, ali ga nemoj gvožđem tesati (Zak. Ponovljeni 27:5). I u Prvoj knjizi o Carevima, dom je bio sagrađen sav od kamena, onakvog kakvo je donešeno; a kad zidahu dom, zidahu od kamena, koji dovožahu sasvim prigotovljen, te se ni čekić ni sekira niti kako oruđe gvozdenome ču u domu kad se ziđaše 1. Kraljevima 6:7. Ove su stvari navedene kako bi se znalo šta je bilo označeno Aronovim pravljenjem od zlata zlatne alatke, i pravljenjem zlatnog teleta.

  
/ 10837  
  

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 1327

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

1327. Jer ondje pomete Jehova jezik cijele zemlje. Da ovo označava stanje ove Drevne Crkve, da je unutrašnje bogoštovanje počelo nestajati, jasno je iz onoga gde se kaže „jezik cijele zemlje“ a ne kao pre u stihu 7, „jezik onih koji počeše da grade grad i kulu“. „Cijele zemlje“ označava stanje crkve, jer zemlja je crkva (kao što je pre pokazano, br. 662, 1066). Kad se radi o stanju crkava posle potopa, ovakav je slučaj: bile su tri ovakve crkve koje se pominju u Reči; naime, prva Drevna Crkva, nazvana po Noju, druga Drevna Crkva, nazvana po Everu; i treća Drevna Crkva, nazvana po Jakovu, a posle po Judi i Izrailju. Što se tiče prve od ovih crkava, koja je nazvana po Noju, ona je bila kao roditelj onima koje su sledile: i, kao što to biva sa crkvama, bila je neoštećena i bez krivice za razliku od onih koje su joj sledile, što je jasno iz prvoga stiha ovoga poglavlja, jer se kaže da je imala „jedan jezik“, to jest, jednu doktrinu (razumevanje Reči), jer su svi njeni članovi smatrali da je bitna ljubav prema bližnjemu. Ali je tokom vremena, kao i druge crkve, počela da pada , uglavnom stoga što su mnogi želeli da se njih obožava, tako da postanu važniji od ostalih; što je jasno iz stiha 4, gde se kaže „Hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj če vrh biti do neba; da stečemo sebi ime“. Ovi ljudi postali su u crkvi nešto kao kvasac ili kao žeravica koja vodi požaru. Stoga što je obesvećenje svetih (stvari) pretilo (vidi br. 571, 582), stanje ove crkve se promenilo po Božanskoj Providnosti, tako da je unutrašnje bogoštovanje nestalo, dok je spoljašnje ostalo, a to je ovde označeno tvrdnjom da je Jehova pomešao jezik cele zemlje. A to se vidi i po tome što ovakvo bogoštovanje, koje se naziva „Vavilon“, nije preovladalo u prvoj Drevnoj Crkvi, već u onima koje su sledile, kada su se ljudima klanjali kao bogovima, osobito posle smrti, odakle su neznabošci imali toliko bogova. Razlog da je bilo dopuišteno da nestane unutrašnje bogoštovanje a da ostzane spoljašnje, bio je u tome da ne bi bilo profanisano ono što je sveto; jer profanacija svetoga vodi u večnu prokletstvo. Samo onaj ko ima znanja o veri, samo taj može profanisati istinu vere. Onaj ko nema toga znanja, ne može ih priznavati a još manje profanisati, jer ono što je sveto, obitava unutra a ne spolja. Ovakv je slučaj i s onima koji čine zlo, a ne znaju šta je zlo. Takvima se zlo ne računa, kao što se ne računa ni onome koji to radi a da za to nije imao nameru, ili onaj koji je lišen razuma. Tako, čovek koji ne veruje da ima života posle smrti, a koji se moli na spoljašnji način, taj ne može da profaniše stvari koje se odnose na večni život, jer ne veruje da ima večnog života; ali slučaj je sasvim drugi s onima koji poznaju i priznaju ove stvari. I ovo je razlog da je povoljnije po čoveka da živi u zadovoljstvima i požudama, i da se tako udalji od unutrašnjih stvari, nego li da stekne znanje i da priznaje unutrašnje stvari, a onda da ih profaniše. Iz ovoga razloga danas je dopušteno Jevrejima da budu tvrdice, kako bi se na taj način odvratili od priznavanja unutrašnjih stvari; jer je njihov katakter takav, da kada bi ih priznali, oni ne bi mogli a da ih n rofaniraju. Tvrdičluk odvaja čoveka od unutrašnjih stvari više nego bilo šta drugo. A isti slučaj je i sa mnogima unutar crkve; a isto tako i sa Neznabošcima izvan crkve. Ovi poslednji, to jest Neznabošci, manje od ostalih su u stanju da izvrše profanaciju. Ovo je razlog da se kaže da je Jehova pomešao jezik cele zemlje, I da se stanje cele crkve promenilo, tako da je bogoštovaje postalo spoljašnje, i lišeno unutrašnjeg. Slično je pretstavljeno i označeno Vavilonskim sužanjstvom (ropstvom), u koje su prvo Izrailjci a potom Jevreji bili odvedeni, o čemu se govori kod Jeremije: A koji narod ili carstvo ne bi htio služiti Nuvuhodonosoru caru Vavilonskom, i ne bi htio saviti vrata svojega u jaram cara Vavilonskoga, taki narod pohodiću mačem, i glađu i pomorom, govori Jehova, dokle ih ne istrijebim rukom njegovom Jeremija 27:8. „Služiti caru Vavilonskom i saviti vrat u jaram njegov“, znači biti potpuno lišen poznavanja i priznavanja dobra i istine crkve, a to znači unutrašnjeg bogoštovanja. Ovo je više nego jasno kod istoga Proroka: Ovako veli Jehova za sav narod koji stoji u ovome gradu, za braću vašu što ne otidoše s vama u ropstvo, pustiću na njih mač, glad i pomor, da budu kio smokve rđave Jeremija 29:16, 17). „Ostati u gradu i ne otići u ropstvo caru Vavilonskom“, pretstavljalo je i označavalo one koji su imali znanja o unutrašjim stvarima, ili o istinama vere, a koji su ih profanisali, a za koje se kaže da će na njih biti poslat mač, glad, i pomor, što su kazne za profanaciju; i da će postati kao rđave smokve. Da se „Vavilonom“ označavaju oni koji druge lišavaju svih znanja i priznavanja istine, bilo je pretstavljeno i označeno ovim stvaima kod istoga Proroka: „Daću Judu u ruke caru Vavilonskom, i on će ih odvesti u Vavilon, i posjeći će ih mačem. I daću sva bogatstva ovoga grada, sav njegov trud, i sve njegove dragocjenosti careva Judinih, daću u ruke njegovih neprijatelja, i oni će ih razgrabiti i odnijeti u Vavilon Jeremija 20:4, 5). Ovde su „bogatstvom, trudom i dragocjenostima careva Judinih“ označena poznavanja vere.

Opet: Evo, ja ću poslati po sve narode sjeverne, po Navukodonosora cara Vavilonskog, slugu svojega, i dovešću ga na tu zemlju i na stanovnike njezine i na sve narode okolne koje ću zatrti, i učiniću da budu čudo i potsmijeh i pustoš vječna. (Jeremija 25:9, 10). Ovde se „Vavilonom“ opisuje pustošenje unutrašnjih stvari vere, ili unutrašnjeg bogoštovanja. Jer čovek koji obožava samoga sebe, taj nema istine vere, kao što je pre pokazano. On razara i pustoši i goni u ropstvo sve sve što je istinito. Stoga se Vavilon naziva „gorom koja zatire“ (Jeremija 51:25). (Vidi šta je rečeno ranije o Vavilonu, br. 1182.

  
/ 10837