1326. Za to se prozva Vavilon. Da ovo označava takvo bogoštovanje, bogoštovanje označeno sa „Vavilon“, jasno je iz onoga što je do sada rečeno; a to je bogoštovanje u kome je iznutra ljubav prema sebi, pa stoga sve ono što je nečisto i obesvećeno (profanisano). Ljubav prema sebe je proprium (čovekovo vlastito); a kako je ona nečista i profana, može se videti iz onoga što je prethodno rečeno o propriumu (br. 210, 215). Iz samo-ljublja (philautia), to jest iz ljubavi prema sebi, ili iz propriuma, ističu sva zla, kao su mržnje, odmazde, okrutnosti, preljube, prevare, licemerstvo, bezbožnost; stoga, kada je ljubav prema sebi, ili priprium, u bogoštovanju, takva su zla u njemu, već prema vrsti i stupnju te ljubavi. Otuda potiče svako obesvećenje bogoštovanja. A to znači, onoliko koliko bilo šta od ljubavi prema sebi ili od propriuma, nađe mesta u bogoštovanju, toliko nestaje unutrašnje bogoštovanje. Unutrašnje bogoštovanje je sačinjeno od osećanja za dobro i priznavanja istine, te stoga onoliko koliko se ljubav prema sebi , ili proprium, približe ili uđu, toliko osećanje za dobro i priznavanje istine odlaze ili nestaju. Ono što je sveto ne može biti skupa s onim što je obesvećeno, isto kao što nebo ne može biti zajedno sa paklom, to jesto jedno mora da otstupi. Takvo je stanje i red u Gospodvolm carstvu. Ovo je razlog da nema unutrašnjeg bogoštovanja među ljudima čije se bogoštovanje naziva „Vavilonom“, nego se obožava nešto što je mrtvo i što je iznutra kao lešina. Iz ovoga je očito kakvo mora da je bogoštovanje koje ima ovakav sadržaj. Da je „Vavilon“ takvo bogoštovanje, jasno je iz Reči na mnogim mestima gde se opisuje Vavilon, kao kod Danila, gde se govori o liku koji je Vavilonski car Navukodonosor video u snu – kome liku je glava bila od zlata, stomak i bedra od mjedi, noge od gvožđa, a stopala delom od gvožđa a delom od kala (gline) – a koji znači da od istinskog bogoštovanja na kraju postaje bogoštovanje koje se naziva „Vavilon“; te stoga kamen isečen iz stene, u parčad lomi gvožđe, mjed, glinu, srebro, i zlato (Danilo 2:31-33, 44, 45). To je upravo bio zlatni lik koji je Navukodonosor car Vavilonski postavio, a kome su se oni klanjali (Danilo 3:1 do kraja). Slično značenje ima i car Vavilonski koji sa svojim dvorjanima pije iz zlatnih pehara, koji su bili doneseni iz hrama u

Jerusalimu, kao i hvaljenje zlatnih, srebrenih, mjedenih, i gvozdenih, i kamenih bogova, zbog čega se pokazalo pismo na steni (zidu) (Danilo 5:1 do kraja). Slično je označeno Darijusom Miđaninom kada je naredio da mu se klanjaju kao bogu (Danilo 6:7 do kraja); kao i zverima koje je Danilo video u snu (Danilo 7:1 do kraja); kao i zveri i Vavilon koje je video Jovan u Otkrivenju. Da je ovim označavano i pretstavljano takvo bogoštovanje, jasno je ne samo iz Danila i Jovana, već i iz Proroka. Kao kod Isaije: Lica će im biti kao plamen. Jer zvijezde nebeske i prilike nebeske ne će pustiti svjetlosti svoje; sunce će pomrčati o rođaju svom, i mjesec ne će pustiti svjetlosti svoje. Nego će ondje počivati divlje zvijeri, i kuće će njihove biti pune velikih zmija, i ondje će nastavati sove, i aveti će skakati onuda (Isaija 13:8, 10, 21, 22). Ovo se kaže za Vavilon, a unutrašnjost takvog bogoštovanja opisuje se „licima u plamenu“, što su požude; „zvezdama“ su označene istine vere, da one „ne će pustiti svjetlosti svoje“; „suncem“, koje je sveta ljubav, koje će „pomrčati“; „mjesecom“ koji je istina vere, da neće „pustiti svjetlosti svoje“; „divlje zvijeri“, „velike zmije“, „sove“, i „aveti“, jesu unutrašnja strana takvog bogoštovanja; jer ovime je popraćena ljubav prema sebi, to jest, proprium. Pa se stoga kod Jovana Vavilon naziva „mati kurvama i mrzostima zemaljskim“ (Otkrivenje 17:2); kao i „staništem zmajeva, i svakog nečistog duha, i svake nečiste i mrske ptice“ Otkrivenju 18:2. ; iz svega je očito da u takvom bogoštovanju nema ništa od dobra, ili od istine vere; i da onda kad osećanje za dobro i za istine vere nestanu, tada takve stvari ulaze. Isto se naziva „rezanim likovima Vavilonskih bogova“ (Isaija 21:9).

Da je ljubav prema sebi ili proprium, u takvom bogoštovanju, a to je klanjanje sebi, jasno je kod Isaije: Ovde je više nego jasno da „Vavilon“ označava onoga ko želi da mu se klanja kao bogu; to jest, da je to obožavanje samoga sebe.

Opet: Siđi, i sjedi u prah, djevojko , kćeri Vavilonska; sjedi na zemlju, nema prijestolja, kćeri Haldejska, jer se više ne ćeš zvati ljupka i nježna. Jer si se pouzdala u zloću svoju, govoreći: niko me ne vidi (Isaija 47:1, 19).

Kod Jeremije: Evo mene na tebe, goro, koja zatireš, govori Jehova, koja zatireš svu zemlju, i zamahnuću rukom svojom na te, i svaliću te sa stijena. A da se Vavilon i na nebo popne, i i na visine utvrdi silu svoju, doći će na nj moji zatirači Jeremija 51:25, 53). I iz ovog odlomka se vidi da je „Vavilon“ obožavanje samoga sebe. Da kod ovakvih osoba nema svetla istine, već da je sama tama, to jest da nemaju istine vere, opisano je kod Jeremije: Riječ koju reče Jeremija za Vavilon i za zemlju Haldejsku. Jer se narod podiže na nj sa sjevera, koji će mu zemlju opustiti, da ne će biti nikoga da živi u njoj; i ljudi i stoka pobjeći će i otići Jeremija 50:1, 3); „sjever“ označava tamu, ili gde nema istine; „ni ljudi ni stoke“, znači neće biti dobra. (Vidi dalje o Vavilonu, niže, kod stiha 28, gde se govori o Haldeji).