Bible

 

Jeremija 51

Studie

   

1 Ovako govori Gospod: Evo, ja ću podignuti na Vavilon i na one koji žive usred onih koji ustaju na me, vetar koji mori.

2 Poslaću na Vavilon vijače koji će ga razvijati i zemlju njegovu isprazniti, jer će ga opkoliti sa svih strana u dan nevolje njegove.

3 Strelac neka nateže luk na strelca i na onog koji se ponosi svojim oklopom, i ne žalite mladića njegovih, potrite mu svu vojsku,

4 Neka padnu pobijeni u zemlji haldejskoj i izbodeni na ulicama njegovim.

5 Jer nije ostavio Izrailja i Jude Bog njihov, Gospod nad vojskama, ako i jeste zemlja njihova puna krivice Svecu Izrailjevom.

6 Bežite iz Vavilona i izbavite svaki dušu svoju da se ne istrebite u bezakonju njegovom, jer je vreme osvete Gospodnje, plaća mu šta je zaslužio.

7 Vavilon beše zlatna čaša u ruci Gospodnjoj, kojom opoji svu zemlju; vino njegovo piše narodi, zato poludeše narodi.

8 Ujedanput pade Vavilon i razbi se; ridajte za njim; donesite balsama za rane njegove, ne bi li se iscelio.

9 Lečismo Vavilon, ali se ne isceli; ostavite ga, i da idemo svaki u svoju zemlju; jer do neba dopire sud njegov i diže se do oblaka.

10 Gospod je izneo pravdu našu; hodite, da pripovedamo na Sionu delo Gospoda Boga svog.

11 Čistite strele, uzmite štitove; Gospod podiže duh careva midskih, jer je Vavilonu namislio da ga zatre; jer je osveta Gospodnja, osveta crkve Njegove.

12 Na zidovima vavilonskim podignite zastavu, utvrdite stražu, postavite stražare, namestite zasede; jer je Gospod namislio, i učiniće šta je rekao za stanovnike vavilonske.

13 O ti, što stanuješ kraj vode velike i imaš mnogo blaga! Dođe kraj tvoj i svršetak lakomstvu tvom.

14 Gospod nad vojskama zakle se sobom: Napuniću te ljudima kao skakavcima, i oni će ti pevati pesmu.

15 On je stvorio zemlju silom svojom, utvrdio vasiljenu mudrošću svojom, i razumom svojim razapeo nebesa.

16 Kad pusti glas svoj, buče vode na nebesima, podiže paru s krajeva zemaljskih, i pušta munje s daždem, i izvodi vetar iz staja njegovih.

17 Svaki čovek posta bezuman od znanja, svaki se zlatar osramoti likom rezanim; jer su laž likovi njegovi liveni i nema duha u njima.

18 Taština su, delo prevarno; kad ih pohodim, poginuće.

19 Nije takav deo Jakovljev; jer je On Tvorac svemu i On je deo nasledstva njegovog; ime Mu je Gospod nad vojskama.

20 Ti si mi bio malj, oružje ubojno, i tobom satrh narode i tobom rasuh carstva.

21 I tobom satrh konja i jahača njegovog; i tobom satrh kola i koji seđahu na njima.

22 I tobom satrh čoveka i ženu, i satrh tobom starca i dete, i satrh tobom momka i devojku.

23 I tobom satrh pastira i stado njegovo, i tobom satrh orača i volove njegove ujarmljene, i satrh tobom knezove i vlastelje.

24 I platiću Vavilonu i svim stanovnicima haldejskim za sve zlo koje učiniše Sionu, na vaše oči, govori Gospod.

25 Evo mene na tebe, goro, koja satireš, govori Gospod, koja zatireš svu zemlju, i zamahnuću rukom svojom na te i svaliću te sa stena, i načiniću od tebe goru izgorelu.

26 I neće uzeti od tebe kamena za ugao ni kamena za temelj, jer ćeš biti pustoš večna, govori Gospod.

27 Podignite zastavu u zemlji, zatrubite u trube među narodima, pripravite narode na nj, sazovite na nj carstvo araratsko, minijsko i ashanasko; postavite vojvodu suprot njemu, dovedite konje kao skakavce bodljikaste.

28 Pripravite narode suprot njemu, careve midske i vojvode njihove i sve vlastelje njihove i svu zemlju države njihove.

29 I zemlja će se zatresti i uzmučiti, jer će se misao Gospodnja izvršiti na Vavilonu da obrati zemlju vavilonsku u pustinju da niko ne živi u njoj.

30 Prestaše vojevati junaci vavilonski, stoje u gradu, nesta sile njihove, postaše kao žene, izgoreše stanovi njihovi, prevornice njihove polomiše se.

31 Glasnik će sretati glasnika, i poslanik će sretati poslanika da jave caru vavilonskom da mu je uzet grad sa svih krajeva,

32 I da se brodovi uzeše i jezera izgoreše ognjem i vojnici se prepali.

33 Jer ovako veli Gospod nad vojskama Bog Izrailjev: Kći je vavilonska kao gumno; vreme je da se nabije, još malo, pa će doći vreme da se požnje.

34 Izjede me i potre me Navuhodonosor, car vavilonski, načini od mene nepotreban sud, proždre me kao zmaj, napuni trbuh svoj milinama mojim, i otera me.

35 Nepravda koja se čini meni i mom telu neka dođe na Vavilon, reći će stanovnica sionska, i krv moja na stanovnike haldejske, govoriće Jerusalim.

36 Zato ovako veli Gospod: Evo, ja ću raspraviti parbu tvoju i osvetiću te; i osušiću more njegovo, i izvore ću njegove osušiti.

37 I Vavilon će postati gomila, stan zmajevski, čudo i podsmeh, da niko neće živeti u njemu.

38 Rikaće svi kao lavovi i viti kao lavići.

39 Kad se ugreju, izneću im da piju, i opojiću ih da se razvesele i zaspe večnim snom, da se ne probude, govori Gospod.

40 Svešću ih na zaklanje kao jaganjce, kao ovnove s jarcima.

41 Kako se predobi Sisah i uze se hvala sve zemlje? Kako Vavilon posta čudo među narodima?

42 More usta na Vavilon, pokri ga mnoštvo vala njegovih.

43 Gradovi njegovi postaše pustoš, zemlja sasušena i pusta, zemlja gde niko ne živi, niti prolazi kroz nju sin čovečji.

44 I pohodiću Vila u Vavilonu i izvući ću iz usta njegovih šta je proždrao, i neće se više sticati k njemu narodi, i zid će vavilonski pasti.

45 Iziđi iz njega, narode moj, i izbavite svaki svoju dušu od žestokog gneva Gospodnjeg.

46 Nemojte da odmekne srce vaše i da se uplašite od glasa koji će se čuti u zemlji; a doći će glas jedne godine, a posle njega drugi glas druge godine, i nasilje će biti u zemlji, i gospodar će ustati na gospodara.

47 Zato evo idu dani kad ću pohoditi rezane likove vavilonske, i sva će se zemlja njegova posramiti, i svi će pobijeni njegovi pasti usred njega.

48 Nebo i zemlja i sve što je u njima pevaće nad Vavilonom, jer će doći na nj sa severa zatirač, govori Gospod.

49 I kao što je Vavilon učinio da padnu pobijeni Izrailjevi, tako će pasti u Vavilonu pobijeni sve zemlje.

50 Koji utekoste od mača, idite, ne stojte; pominjite Gospoda izdaleka, i Jerusalim neka vam je u srcu.

51 Posramismo se, što čusmo rug, stid popade lice naše, što tuđini uđoše u svetinju doma Gospodnjeg.

52 Zato, gle, idu dani, govori Gospod, kad ću pohoditi rezane likove njegove, i po svoj zemlji njegovoj ječaće ranjenici.

53 Da se Vavilon i na nebo popne, i na visini da utvrdi silu svoju, doći će od mene na nj zatirači, govori Gospod.

54 Čuje se velika vika iz Vavilona, i velik polom iz zemlje haldejske.

55 Jer Gospod zatire Vavilon, i ukida u njemu veliku vrevu; i vali će njihovi bučati kao velika voda, vika će se njihova razlegati.

56 Jer dođe na nj, na Vavilon, zatirač, junaci se njegovi zarobiše, lukovi se njihovi potrše; jer je Gospod Bog koji plaća, doista će platiti.

57 Opojiću knezove njegove i mudrace njegove, vojvode njegove i vlastelje njegove i junake njegove, da će zaspati večnim snom i neće se probuditi, govori car, kome je ime Gospod nad vojskama.

58 Ovako veli Gospod nad vojskama: Široki zidovi vavilonski sasvim će se raskopati, i visoka vrata njegova ognjem će se spaliti, te su ljudi uzalud radili, i narodi se trudili za oganj.

59 Reč što zapovedi prorok Jeremija Seraji sinu Nirije sina Masijinog, kad pođe od Sedekije, cara Judinog, u Vavilon četvrte godine carovanja njegovog; a Seraja beše glavni posteljnik.

60 A Jeremija napisa u jednu knjigu sve zlo koje htede doći na Vavilon, sve ove reči što su napisane za Vavilon.

61 I reče Jeremija Seraji: Kad dođeš u Vavilon, tada gledaj i pročitaj sve ove reči;

62 I reci: Gospode, Ti si govorio za ovo mesto da ćeš ga zatrti da niko ne živi u njemu, ni čovek ni živinče, nego da je pustoš do veka.

63 A kad pročitaš ovu knjigu, veži kamen za nju, i baci je u Efrat.

64 I reci: Tako će potonuti Vavilon i neće se podignuti oda zla koje ću pustiti na nj, i oni će iznemoći. Dovde su reči Jeremijine.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 1326

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

1326. Za to se prozva Vavilon. Da ovo označava takvo bogoštovanje, bogoštovanje označeno sa „Vavilon“, jasno je iz onoga što je do sada rečeno; a to je bogoštovanje u kome je iznutra ljubav prema sebi, pa stoga sve ono što je nečisto i obesvećeno (profanisano). Ljubav prema sebe je proprium (čovekovo vlastito); a kako je ona nečista i profana, može se videti iz onoga što je prethodno rečeno o propriumu (br. 210, 215). Iz samo-ljublja (philautia), to jest iz ljubavi prema sebi, ili iz propriuma, ističu sva zla, kao su mržnje, odmazde, okrutnosti, preljube, prevare, licemerstvo, bezbožnost; stoga, kada je ljubav prema sebi, ili priprium, u bogoštovanju, takva su zla u njemu, već prema vrsti i stupnju te ljubavi. Otuda potiče svako obesvećenje bogoštovanja. A to znači, onoliko koliko bilo šta od ljubavi prema sebi ili od propriuma, nađe mesta u bogoštovanju, toliko nestaje unutrašnje bogoštovanje. Unutrašnje bogoštovanje je sačinjeno od osećanja za dobro i priznavanja istine, te stoga onoliko koliko se ljubav prema sebi , ili proprium, približe ili uđu, toliko osećanje za dobro i priznavanje istine odlaze ili nestaju. Ono što je sveto ne može biti skupa s onim što je obesvećeno, isto kao što nebo ne može biti zajedno sa paklom, to jesto jedno mora da otstupi. Takvo je stanje i red u Gospodvolm carstvu. Ovo je razlog da nema unutrašnjeg bogoštovanja među ljudima čije se bogoštovanje naziva „Vavilonom“, nego se obožava nešto što je mrtvo i što je iznutra kao lešina. Iz ovoga je očito kakvo mora da je bogoštovanje koje ima ovakav sadržaj. Da je „Vavilon“ takvo bogoštovanje, jasno je iz Reči na mnogim mestima gde se opisuje Vavilon, kao kod Danila, gde se govori o liku koji je Vavilonski car Navukodonosor video u snu – kome liku je glava bila od zlata, stomak i bedra od mjedi, noge od gvožđa, a stopala delom od gvožđa a delom od kala (gline) – a koji znači da od istinskog bogoštovanja na kraju postaje bogoštovanje koje se naziva „Vavilon“; te stoga kamen isečen iz stene, u parčad lomi gvožđe, mjed, glinu, srebro, i zlato (Danilo 2:31-33, 44, 45). To je upravo bio zlatni lik koji je Navukodonosor car Vavilonski postavio, a kome su se oni klanjali (Danilo 3:1 do kraja). Slično značenje ima i car Vavilonski koji sa svojim dvorjanima pije iz zlatnih pehara, koji su bili doneseni iz hrama u

Jerusalimu, kao i hvaljenje zlatnih, srebrenih, mjedenih, i gvozdenih, i kamenih bogova, zbog čega se pokazalo pismo na steni (zidu) (Danilo 5:1 do kraja). Slično je označeno Darijusom Miđaninom kada je naredio da mu se klanjaju kao bogu (Danilo 6:7 do kraja); kao i zverima koje je Danilo video u snu (Danilo 7:1 do kraja); kao i zveri i Vavilon koje je video Jovan u Otkrivenju. Da je ovim označavano i pretstavljano takvo bogoštovanje, jasno je ne samo iz Danila i Jovana, već i iz Proroka. Kao kod Isaije: Lica će im biti kao plamen. Jer zvijezde nebeske i prilike nebeske ne će pustiti svjetlosti svoje; sunce će pomrčati o rođaju svom, i mjesec ne će pustiti svjetlosti svoje. Nego će ondje počivati divlje zvijeri, i kuće će njihove biti pune velikih zmija, i ondje će nastavati sove, i aveti će skakati onuda (Isaija 13:8, 10, 21, 22). Ovo se kaže za Vavilon, a unutrašnjost takvog bogoštovanja opisuje se „licima u plamenu“, što su požude; „zvezdama“ su označene istine vere, da one „ne će pustiti svjetlosti svoje“; „suncem“, koje je sveta ljubav, koje će „pomrčati“; „mjesecom“ koji je istina vere, da neće „pustiti svjetlosti svoje“; „divlje zvijeri“, „velike zmije“, „sove“, i „aveti“, jesu unutrašnja strana takvog bogoštovanja; jer ovime je popraćena ljubav prema sebi, to jest, proprium. Pa se stoga kod Jovana Vavilon naziva „mati kurvama i mrzostima zemaljskim“ (Otkrivenje 17:2); kao i „staništem zmajeva, i svakog nečistog duha, i svake nečiste i mrske ptice“ Otkrivenju 18:2. ; iz svega je očito da u takvom bogoštovanju nema ništa od dobra, ili od istine vere; i da onda kad osećanje za dobro i za istine vere nestanu, tada takve stvari ulaze. Isto se naziva „rezanim likovima Vavilonskih bogova“ (Isaija 21:9).

Da je ljubav prema sebi ili proprium, u takvom bogoštovanju, a to je klanjanje sebi, jasno je kod Isaije: Ovde je više nego jasno da „Vavilon“ označava onoga ko želi da mu se klanja kao bogu; to jest, da je to obožavanje samoga sebe.

Opet: Siđi, i sjedi u prah, djevojko , kćeri Vavilonska; sjedi na zemlju, nema prijestolja, kćeri Haldejska, jer se više ne ćeš zvati ljupka i nježna. Jer si se pouzdala u zloću svoju, govoreći: niko me ne vidi (Isaija 47:1, 19).

Kod Jeremije: Evo mene na tebe, goro, koja zatireš, govori Jehova, koja zatireš svu zemlju, i zamahnuću rukom svojom na te, i svaliću te sa stijena. A da se Vavilon i na nebo popne, i i na visine utvrdi silu svoju, doći će na nj moji zatirači Jeremija 51:25, 53). I iz ovog odlomka se vidi da je „Vavilon“ obožavanje samoga sebe. Da kod ovakvih osoba nema svetla istine, već da je sama tama, to jest da nemaju istine vere, opisano je kod Jeremije: Riječ koju reče Jeremija za Vavilon i za zemlju Haldejsku. Jer se narod podiže na nj sa sjevera, koji će mu zemlju opustiti, da ne će biti nikoga da živi u njoj; i ljudi i stoka pobjeći će i otići Jeremija 50:1, 3); „sjever“ označava tamu, ili gde nema istine; „ni ljudi ni stoke“, znači neće biti dobra. (Vidi dalje o Vavilonu, niže, kod stiha 28, gde se govori o Haldeji).

  
/ 10837