Bible

 

Postanak 23

Studie

   

1 A požive Sara sto i dvadeset i sedam godina; to su godine veka Sarinog;

2 I umre Sara u Kirijat-Arvi, a to je Hevron, u zemlji hananskoj. I dođe Avram da ožali Saru i oplače.

3 A kad usta Avram od mrtvaca svog, reče sinovima Hetovim govoreći:

4 Stranac sam i došljak kod vas; dajte mi da imam grob kod vas da pogrebem mrtvaca svog ispred očiju svojih.

5 A sinovi Hetovi odgovoriše Avramu govoreći mu:

6 Čuj nas, gospodaru; ti si knez od Boga među nama; u najboljem grobu našem pogrebi mrtvaca svog; niko između nas neće ti zatvoriti grob svoj da ne pogrebeš mrtvaca svog.

7 Tada usta Avram i pokloni se narodu zemlje one, sinovima Hetovim;

8 I reče im govoreći: Ako hoćete da pogrebem mrtvaca svog ispred očiju svojih, poslušajte me, i govorite za mene Efronu sinu Sarovom,

9 Neka mi da pećinu u Makpeli, koja je nakraj njive njegove; za novce neka mi je da među vama koliko vredi, da imam grob.

10 A Efron seđaše usred sinova Hetovih. Pa reče Efron Hetejin Avramu pred sinovima Hetovim, koji slušahu, pred svim koji ulažahu na vrata grada njegovog, govoreći:

11 Ne, gospodaru; čuj me: poklanjam ti njivu, i pećinu kod nje poklanjam ti: pred sinovima naroda svog poklanjam ti je, pogrebi mrtvaca svog.

12 A Avram se pokloni narodu zemlje one,

13 I reče Efronu pred narodom zemlje one govoreći: Ako si voljan čuj me; da ti dam šta vredi njiva, uzmi od mene, pa ću onda pogrepsti mrtvaca svog onde.

14 A Efron odgovori Avramu govoreći mu:

15 Gospodaru, čuj me; zemlja vredi četiri stotine sikala srebra između mene i tebe; šta je to? Samo ti pogrebi mrtvaca svog.

16 A Avram čuvši Efrona izmeri mu srebro, koje reče pred sinovima Hetovim, četiri stotine sikala srebra, kako su išli među trgovcima.

17 I njiva Efronova u Makpeli prema Mamriji, njiva s pećinom koja je na njoj, i sva drveta na njivi i po međi njenoj unaokolo,

18 Posta Avramova pred sinovima Hetovim, pred svima koji ulaze na vrata grada onog.

19 Potom pogrebe Avram Saru ženu svoju u pećini na njivi Makpeli prema Mamriji, a to je Hevron, u zemlji hananskoj.

20 I potvrdiše sinovi Hetovi njivu i pećinu na njoj Avramu da ima grob.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 2986

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

2986. (Potvrđeno) od sinova Hetovijeh, označava daje to bilo od Neznabožaca. Ovo može da bude jasno iz značenja sinova Hetovijeh. Sinovi Hetovi nisu bili oni među kojima je bila ustanovljena Crkva, nego su oni bili ti koji su predstavljali tu Crkvu; jer su sve stvari u Reči reprezentativi (predstave); one ne označavaju osobe koje se imenuju, nego se njima označavaju stvari koje pripadaju Gospodovom carstvu i Crkvi. Da se sinovima Hetovijem označava jedna nova cCkva ili, što je isto, oni koji su pripadali novoj Crkvi, bilo je obilno polazano gore; ali da je to bila jedna nova Crkva Neznabožaca, ili Crkva koja je osnovana među Neznabošcima, jasno je iz onoga što je Avram kazao sinovima Hetovijem, Ja sam stranac i došljak među vama (stih 4), čime je označeno da je njima Gospod bio nepoznat, ali da bi On mogao biti kod njih (br. 2915). Otuda je jasno da je sinovima Hetovijem označena jedna nova Crkva od Neznabožaca; za druge se ne može kazati da im je Gospod nepoznat. Osim toga, treba znati da kad jedna Crkva prestane da bude Crkva, to jest, kad u njoj nestane ljubavi ka bližnjemu, Gospod ustanovljava jednu novu Crkvu, ali retko je to među onima kod kojih je postojala stara Crkva, nego kod onih među kojima do tada nije bilo Crkve, to jest, među Neznabošcima. To je bio slučaj kada je nestala Pradrevna Crkva, jedna nova je ustanovljena međuNeznabošcima, to jest, među onima kod kojih prethodno nije bilo Crkve; isto tako, kada je ova poslednja Crkva nestala, tada je nešto što sliči Crkvi bilo ustanovljeno među potomcima Avramovim, i Jakovljevim, tako opet među Neznabošcima; jer Avram, kada je bio pozvan (da napusi Ur) bio je Neznabožac (vidi br. 1356, 1992, 2559). Potomstvo Jakovljevo u Egiptu postalo je još više neznabožačko, tako da su bili savim zaboravili Jehovu, stoga i svo Božansko bogoštovanje. Kada je ova slika (sličnost) od Crkve došla do kraja, tada je prvobitna Crkva među Neznabošcima bila ustanovljena, pa su Jevreji bili odbačeni. Isto će biti sluaj i sa Hrišćanskom Crkvom (prim. prev. autor misli na Hrišćansku

Crkvu njegovog vremena, koja je završena, po njemu, 1752, kada je izvršen poslednji sud , posle čega je ustanovljena Nova Crkva ili Novi Jerusalim, a koja je prvo ustavovljena u nebu). Razlog da se nova crkva podiže među Nezbabošcima je to, što kod njih nema načela zasnovanih na obmanama, načela koja su suprotna istinama vere, jer oni ne znaju istine vere. Lažna načela upijana od detinjstva a onda potvrđena, moraju se prvo raspršiti pre nego li se čovek može roditi nanovo i postati čovek Crkve. Neznabošci ne mogu da oskrvne (profanišu) svete stvari zlim životomm jer su im te svete stvari nepoznate(vidi br. 593, 1008, 1010, 1059); na taj način Neznabošci, pošto su u neznanju, oni su u boljem stanju za primanje istina nego oni koji pripadaju Crkvi, i svi oni među njim koji su u dobru života, lako primaju istine (vidi br. 932, 1032, 1059, 1327, 1328, 1366, 2049, 2051, 2589-2604).

O REPREZENTACIJAMA (PREDSTAVAMA) I KORESPONDENCIJAMA (SAOBRAZNOSTIMA).

  
/ 10837  
  

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 1010

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

1010. Jer ko prolije krv čovjekovu. Da se to odnosi na gašenje ljubavi k bližnjemu i da je čovječju u čoveku, jasno je iz značenja krvi (o tome videti prethodno) da je to svetost ljubavi prema bližnjemu, kao i iz toga što se kaže krv čovječja. To znači njegov unutrašnji život, koji nije u njemu, nego kod njega; jer Gospodov život je ljubav k bližnjemu, koja nije u čoveku jer je on prljav i profan, nego je samo kod njega. Da proljevanje krvi znači nasilje nad ljubavlju prema bližnjem, jasno je iz odlomaka u Reči, kao i iz onih koji su pre navedeni (stav 374, 376), gde je pokazano kako se nasilje nad ljubavlju prema bližnjemu naziva krv. Prolivanje krvi u doslovnom smislu je ubijanje, ali u unutrašnjem smislu to je mržnja prema bližnjemu, kao što Gospod uči kod Mateje:

Čuli ste kako je kazano starima: Ne ubij, jer ko ubije, biće kriv sudu. A ja vam kažem da će svaki koji se gnjevi na brata svojega ni za što, biti kriv sudu; a ako li ko reče bratu svojemu: raka! Biće kriv skupštini; a ko reče: budalo! Biće kriv paklu ognjenom. (Mateju 5:21, 22)

Ovde gnjeviti se znači odstupiti od ljubavi prema bližnjemu (o tome u stavu 357), pa prema tome i mržnju. Onaj ko mrzi, taj ne samo što nema ljubavi za bližnjega, nego još i vrši nasilje nad tom ljubavlju, to jest proliva krv. U mržnji leži pravo ubistvo, što se pokazuje po tome što onaj ko mrzi, želi da bude ubijen onaj kojega mrzi; i da ga ne sprečavaju spoljne stege, on bi ga ubio. Iz tog razloga ubiti brata i proliti njegovu krv, znači mržnju; i pošto je to mržnja, to je ona u svakoj ideji njegovoj koja se odnosi na onoga. Tako je sa svetogrđem. Onaj ko profaniše Reč, kao što je rečeno, ne samo što mrzi istinu, nego je i guši ili ubija. To se pokazuje na onima u drugom životu koji su vršili svetogrđe; bez obzira na to koliko su pravedni, mudri i pobožni izgledali spolja za vreme života u telu, u drugom životu oni mrze Gospoda smrtnom mržnjom, a isto tako i dobra ljubavi i istine vere, stoga što su ovi suprotni njihovoj unutrašnjoj mržnji, otimačini i preljubi, koje su oni prekrili velom svetosti, a istovremeno izokretali dobro ljubavi i istine vere u svoju korist. Da krv označava svetogrđe, jasno je ne samo iz odlomaka koji su već navedeni nego i iz sledećeg kod Mojsija:

Ko god iz doma Izrailjeva zakolje vola ili jagnje ili kozu u okolu, ili ko god zakolje u okolu izvan okola, a ne dovede do šatora od sastanka, da prinese prinos Gospodu pred šatorom Gospodnjim, kriv je za krv, prolio je krv; za to da se istrijebi onaj čovjek iz naroda svojega. (Levitska 17:3, 4)

Prinošenje žrtve na bilo kom drugom mestu osim pred šatorom, predstavljalo je svetogrđe; jer je prinošenje žrtve bilo sveto, a profano ako se to radilo izvan okola.

  
/ 10837