39
I od testa koje iznesoše iz Misira ispekoše pogače presne, jer ne beše uskislo kad ih poteraše Misirci, te ne mogaše oklevati, niti spremiše sebi brašnjenice.
39
I od testa koje iznesoše iz Misira ispekoše pogače presne, jer ne beše uskislo kad ih poteraše Misirci, te ne mogaše oklevati, niti spremiše sebi brašnjenice.
1
Čuj, narode moj, nauk moj, prigni uho svoje k rečima usta mojih.
2
Otvaram za priču usta svoja, kazaću stare pripovetke.
3
Šta slušasmo i doznasmo, i što nam kazivaše oci naši,
4
Nećemo zatajiti od dece njihove, naraštaju poznom javićemo slavu Gospodnju i silu Njegovu i čudesa koja je učinio.
5
Svedočanstvo podiže u Jakovu, i u Izrailju postavi zakon, koji dade ocima našim da ga predadu deci svojoj;
6
Da bi znao potonji naraštaj, deca koja će se roditi, pa i oni da bi kazivali svojoj deci.
7
Da polažu na Boga nadanje svoje, i ne zaboravljaju dela Božijih, i zapovesti Njegove da drže;
8
I da ne budu kao oci njihovi, rod nevaljao i uporan, rod koji ne beše čvrst srcem svojim, niti veran Bogu duhom svojim.
9
Sinovi Jefremovi naoružani, koji streljaju iz luka, vratiše se natrag, kad beše boj.
10
Ne sačuvaše zavet Božji, i po zakonu Njegovom ne hteše hoditi.
11
Zaboraviše dela Njegova, i čudesa, koja im je pokazao,
12
Kako pred očima njihovim učini čudesa u zemlji misirskoj, na polju Soanu;
13
Razdvoji more, i provede ih, od vode načini zid;
14
I vodi ih danju oblakom, i svu noćsvetlim ognjem;
15
Raskida stene u pustinji, i poji ih kao iz velike bezdane;
16
Izvodi potoke iz kamena, i vodi vodu rekama.
17
Ali oni još jednako grešiše Njemu, i gneviše Višnjeg u pustinji.
18
I kušaše Boga u srcu svom, ištući jela po volji svojoj,
19
I vikaše na Boga, i rekoše: "Može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji?"
20
Evo! On udari u kamen, i poteče voda, i reke ustadoše; može li i hleba dati? Hoće li i mesa postaviti narodu svom?
21
Gospod ču i razljuti se, i oganj se razgore na Jakova, i gnev se podiže na Izrailja.
22
Jer ne verovaše Bogu i ne uzdaše se u pomoćNjegovu.
23
Tada zapovedi oblacima odozgo, i otvori vrata nebeska,
24
I pusti, te im podažde mana za jelo, i hleb nebeski dade im.
25
Hleb anđeoski jeđaše čovek; posla im jela do sitosti.
26
Pusti nebom ustoku, i navede silom svojom jug;
27
I kao prahom zasu ih mesom, i kao peskom morskim pticama krilatim;
28
Pobaca ih sred logora njihovog, oko šatora njihovih.
29
I najedoše se i dade im šta su želeli.
30
Ali ih još i ne prođe želja, još beše jelo u ustima njihovim,
31
Gnev se Božji podiže na njih i pomori najjače među njima, i mladiće u Izrailju pobi.
32
Preko svega toga još grešiše, i ne verovaše čudesima Njegovim.
33
I pusti, te dani njihovi prolaziše uzalud, i godine njihove u strahu.
34
Kad ih ubijaše, onda pritecahu k Njemu, i obraćahu se i iskahu Boga;
35
I pominjahu da je Bog odbrana njihova, i Višnji Izbavitelj njihov.
36
Laskahu Mu ustima svojim, i jezikom svojim lagahu Mu.
37
A srce njihovo ne beše Njemu verno, i ne behu tvrdi u zavetu Njegovom.
38
Ali On beše milostiv, i pokrivaše greh, i ne pomori ih, često zaustavljaše gnev svoj, i ne podizaše sve jarosti svoje.
39
Opominjaše se da su telo, vetar, koji prolazi i ne vraća se.
40
Koliko Ga puta rasrdiše u pustinji, i uvrediše u zemlji gde se ne živi!
41
Sve nanovo kušaše Boga, i Sveca Izrailjevog dražiše.
42
Ne sećaše se ruke Njegove i dana, u koji ih izbavi iz nevolje,
43
U koji učini u Misiru znake svoje i čudesa svoja na polju Soanu;
44
I provrže u krv reke njihove i potoke njihove, da ne mogoše piti.
45
Posla na njih bubine da ih kolju, i žabe da ih more.
46
Letinu njihovu dade crvu, i muku njihovu skakavcima.
47
Vinograde njihove pobi gradom, i smokve njihove slanom.
48
Gradu predade stoku njihovu, i stada njihova munji.
49
Posla na njih ognjeni gnev svoj, jarost, srdnju i mržnju, četu zlih anđela.
50
Ravni stazu gnevu svom, ne čuva duše njihove od smrti, i život njihov predade pomoru.
51
Pobi sve prvence u Misiru, prvi porod po kolibama Hamovim.
52
I povede narod svoj kao ovce, i vodi ih kao stado preko pustinje.
53
Vodi ih pouzdano, i oni se ne bojaše, a neprijatelje njihove zatrpa more.
54
I dovede ih na mesto svetinje svoje, na ovu goru, koju zadobi desnica Njegova.
55
Odagna ispred lica njihovog narode; žrebom razdeli njihovo dostojanje, i po šatorima njihovim naseli kolena Izrailjeva.
56
Ali oni kušaše i srdiše Boga Višnjeg i uredbe Njegove ne sačuvaše.
57
Odustaše i odvrgoše se, kao i oci njihovi, slagaše kao rđav luk.
58
Uvrediše Ga visinama svojim, i idolima svojim razdražiše Ga.
59
Bog ču i razgnevi se i rasrdi se na Izrailja veoma.
60
Ostavi naselje svoje u Silomu, šator, u kome življaše s ljudima.
61
I opravi u ropstvo slavu svoju i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.
62
I predade maču narod svoj, i na dostojanje svoje zaplamte se.
63
Mladiće njegove jede oganj, i devojkama njegovim ne pevaše svatovskih pesama;
64
Sveštenici njegovi padaše od mača, i udovice njegove ne plakaše.
65
Najposle, kao iza sna probudi se Gospod, prenu se kao junak kad se napije vina.
66
I pobi neprijatelje svoje s leđa, večnoj sramoti predade ih.
67
I ne hte šator Josifov, i koleno Jefremovo ne izabra.
68
Nego izabra koleno Judino, goru Sion, koja Mu omile.
69
I sagradi svetinju svoju kao gornje svoje stanove, i kao zemlju utvrdi je doveka.
70
I izabra Davida, slugu svog, i uze ga od torova ovčijih,
71
I od dojilica dovede ga da pase narod Njegov, Jakova, i nasledstvo Njegovo, Izrailja.