6075. Mi i stari naši (očevi naši). Da ovo označava da je ovako od drevnih, vidi se iz značenja otaca, a to su oni koji su pripadali drevnim crkvama (vidi br. 6050). U mnogi odlomcima Reči, gde se govori o Jevrejima i o Izraelićanima, njihovi se očevi pominju s pohvalom. Oni koji se drže smisla slova, u ovim odlomcima podrazumevaju Abrahama, Isaka , i Jakova, kao i Jakovljeve sinove. Ali u unutrašnjem smislu se pod očevima, kad se o njima govori u dobrom značenju, misli na one koji su pripadali Pradrevnoj Crkvi koja je bila pre potopa, i na one koji su pripadali Drevnoj Crkvi koja je bila posle potopa. Ljudi iz obe te crkve nazivani su očevima, jer od njih je potekla crkva i ono što crkvi pripada: očevima su označeni oni koji su pripadali Drevnim Crkvama, kao kod Mojsija: Jehovi samo tvoji omilješe, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas između svijeh naroda (Zak. Ponovljeni 90:15).

Opet: Opomeni se negdašnjih dana, pogledajte dane svakoga vjeka, pitaj oca svojega i on će ti javiti, starije svoje i kazaće ti. Kada Višnji razdava našljedstvo narodima, kad razdijeli sinove Adamove, postavi međe narodima po broju sinova Izrailjevih. Ali se Izrailj ugoji, pa se stade ritati, i utio si i udebljao i zasalio, pa ostavi Boga koji ga je stvorio, i prezre stijenu spasenja svlojega. Prinosiše žrtve đavolima, ne Bogu, nego bogovima, kojih nijesu znali (Zak. Ponovljeni 32:7, 8, 1517). Ovaj se odlomak nalazi u proročkoj Mojsijevoj pesmi, u kojoj se govori o Drevnoj Crkvi od sedmog do petnaestog stiha, a o Jakovljevom potomstvu od petnaestog do četrdeset petog stiha. Stanje Pradrevne Crkve koja je bila pre potopa, opisuje se negdašnjim danima , a stanje Drevne Crkve koja je bila posle potopa, sa godine svakoga vijeka ; stanje njihovog dobra, sa našljedstvo koje je Višnji razdijelio narodima, a njeno stanje u pogledu istine, sa postavio međe prema broju sinova Izrailjevih. (Da ovaj broj ili dvanaest označava sve istine vere zajedno, može se videti gore, br. 577, 3858, 3915). Iz ovoga je jasno da su očevima označeni oni koji su pripadali Drevnim Crkvama. Slično i u sledećim odlomcima.

Kod Isaije: Dom naše svetinje i naše krasote, u kom te slaviše oci naši, izgorje ognjem, i sve što nam bješe drago potrveni je (64:11).

Kod Jeremije: Hoćeš li carovati kad se miješaš s cedrom? Otac tvoj nije li jeo i pio? kad činjaše sud i pravdu, tada mu bijaše dobro Jeremija 22:15).

Opet: Ko ih nađe, proždiraše ih, i deprijatelji njihovi govoriše, ne ćemo biti krivvi, jer zgriješiše Jehovi, stanu pravde, Jehovi, nadu otaca njihovijeh Jeremija 50:7).

Kod Davida: Bože, svojim ušima slušasmo, oci nam naši pripovijedaše djela koja si učinio u njihovo vrijeme (Psalam 44:1). Ocevi imaju ovde isto značenje kao kod Danila 11:24, 37, 38).

Da se pod ocevima misli na one koji su pripadali Drevnkim Crkvama, ne vidi se u smislu slova, nego samo u unutrašnjem smislu u kojemu se govori o crkvi i o njenim dobrima i o istinama. Osim toga, pošto je crkva sama nebeski brak, to jest, brak dobra i istine, to se ona u Reči naziva ocem u pogledu dobra a majkom u pogkledu istine (br. 3703, 5581).

3704. I Bog Isakov. Da ovo označava Gospoda kao Božansko Ljudsko, jasno je iz reprezentacije Isaka, što je Gospodovo Božansko Racionalno; a pošto ljudsko počinje u Racionalnom (vidi br. 2194), i pošto ljudsko potiče i opstoji zahvaljujući Racionalnom, stoga ovde Bog Isakov označava Gospodovo Božansko Ljudsko. Kao u nebu, i kod čoveka, kao i sveukupnoj prirodi, sve kako u opštem tako i u posebnom odnosi se na dobro i istinu, pa stoga i u Gospodovom Božanskom postoji razlika između Božanskog dobra i Božanske istine. Pa se Gospodovo Božansko dobro naziva Ocem, a Njegova Božanska istina Sinom, dok je Gospodovo Božansko samo dobro; to jest, Dobro samo; a Božanska istina je Gospodovo Božansko dobro koje se pokazuje u nebu; to jest, pred anđelima. To je slično suncu. U svojoj suštini, sunce je čista vatra, a svetlost, koja se vidi tamo, nije u suncu, ali je iz (od) sunca. (Da je Gospod u pogledu Božanskog dobra predstavljen suncem, i da je On u drugom životu sunce u sveukupnom nebu, može se videti gore, br. 1053, 1524, 1529, 1531, 2495, 3636, 3643; i da je Gospod u pogledu Božanske istine predstavljen svetlošću, i da je On svetlost u celom nebu, vidi br. 1053, 1521, 1529, 1530, 2776, 3138, 3195, 3222, 3223, 3339, 3341, 3636, 3643). Na taj način, u Svojoj suštini Gospod je samo Božansko dobro, a tako isto i u pogledu Božanskog samog i Božanskog Ljudskog; ali Božanska istina nije Božansko dobro, nego je od Božanskog dobra, jer kao što je ranije rečeno, ono se tako pokazuje (izgleda) u nebu. I pošto Božansko dobro izgleda kao Božanska istina, stoga, kako bi ga čovek shvatio, u Gospodovom Božanskom postoji razlika između Božanskog dobra i Božanske istine: a Božansko dobro je ono što se u Reči naziva Ocem, a Božanska istine ono što se naziva Sinom. Ovo je tajna koja je pohranjena u tome što Sam Gospod često govori o Svome Ocu kao nekome ko se razlikuje od Njega; a na drugim mestima tvrdi da su On i Otac jedno. (Da u unutrašnjem smislu Otac označava dobro; i u najvišem smislu, Gospoda kao Božansko dobro, pokazano je gore, br. 3703; a da Sin označava istinu, a Sin Božiji i Sin čovjekov, Gospoda kao Božansku istinu, br. 1729, 1730, 2159, 2803, 2813). Isto se vidi i iz svi dlomaka gde Gospod pominje svoga Oca, i naziva sebe Sinom. Da se Gospod koji se u Starom Zavetu naziva Jehovom, može se videti gore, br. 1343, 1736, 2921); i da se On tamo naziva Ocem, jasno je iz sledećih odlomaka. Kao kod Isaije: Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime će mu biti: divni, savjetnik, Bog silni, otac vječni, knez mirni ( (9:6). Ovde se jasno vidi ko je dijete koje se rodi, i Sin koji nam se dade. Da je to Gospod, stoga, se vidi da se Gospod naziva Ocem vječnim.

Kod Jeremije: Biću Otac Izrailju, a Efraim biće Moj prvenac Jeremija 31:9. Ovo se kaže za Gospoda, koji je Bog Izrailjev, i Svetac Izrailjev, kao što se može videti gore (br. 3305): a ovde Otac Izrailju.

Kod Malahija: Zar nemamo jednoga Oca? Zar nas nije On stvorio? Malahija 2:10. Ovde u unutrašnjem smislu, stvoriti znači preporoditi; kao i u drugim odlomcima Reči (vidi br. 16, 88, 472); a pošto je Gospod jedini koji daje Novo rođenje i koji Otkupljuje, to se On ovde naziva Ocem i Bogom. Isto tako kod Isaije: Ti si otac naš, jer Abraham nas ne poznade, a Izrailj ne prizna nas; Ti, Jehova si naš Otac, tako Ti je ime u vječnosti (Isaija 63:16).

Opet: I obući ću mu Tvoju haljinu, i tvojim ću ga pojasom opasati, i tvoju ću mu vlast dati u ruke, i biće Otac Jerusalimljanima i domu Judinu. I metnuću mu ključ od doma Davidiva na rame: kad on otvori, ne će niko zatvoriti, i kad od zatvori, ne će niko otvoriti. I kao klin uglaviću ga na tvrdu mjestu, i biće prijesto slave domu oca svojega; I o Njemu će se vješati sva slava doma njegova, sinova i unuka svakojaki sudovi (posude), i najmanji, i čaše i mjehovi (Isaija 22:21-24.

Sasvim je jasno da je Gospod taj koji je u unutrašnjem smislu predstavljen i označen, i da se naziva Ocem Jerusalimljanima i domu Judinom; i da je na njegovom ramenu ključ doma Davidovog. Koji otvara a niko ne zatvara, i koji zatvara a niko ne otvara (pogledaj predgovor poglavlju XXII.): i Njegov je presto slava oca njegova, i na njemu i od njega su sve svete stvari, koje se nazivaju sudovim (posudama), nebeske stvari su čaše, a svete duhovne stvari su sudovi najmanji. Pošto su kraljevi i sveštenici predstavljali Gospod, kraljevi, njihovim kraljevstvom, Gospoda kao Božansku istinu; a sveštenici Gospoda kao Božansko dobro (br. 3670), stoga se sveštenici ovde nazivaju očevima, kao što se može videti i iz knjige o Sudijama: Miha reče leviti (svešteniku): ostani kod mene, bi budi mi otac i sveštenik Jovan 17:10. Slično su mu rekli i sinovi Danovi. A oni mu rekoše: muči (šuti), metni ruku na usta, pa hajde s nama, i budi nam otac i sveštenik Sudije 18:19.

Da su ih tako nazivali i kraljevi (carevi), vidi se iz knjige o Carevima: Car Izrailjev reče Eliseju: Oče, da li da ih pogubim? A ovaj odgovori: nemoj ih pogubiti 2. Kraljevima 6:21, 22). (prim. prev. Ovo se ne nalazi na označenom mestu) Joaz car je uputio ove reči Eliseju kad je ovaj umro: I on plaka nad njim, i reče: Oče, oče, kola Izrailjeva, i konjanici 2. Kraljevima 13:14. (prim. prev. U King James prevodu, ovo mesto je u gl . (2:12 Prve Knjige o Carevima). Razlog da da su ih carevi (kraljevi) tako nazivali, bio je to, što su carevi predstavljali Gospoda kao Božansku istinu; a sveštenici su predstavljali Gospoda kao Božansko dobro; a tako isto stoga što se istina odnosi prema dobru kao sin prema ocu, jer je istina od dobra. Ovo je vrlo dobro poznato u drugom životu, pa se stoga u nebu samo Gospod naziva Ocem, a Gospod se opaža u nebu kada se u Reči jenađelista pominje otac (vidi br. 15, 1729). Kada se (u nebu) uvode u dobro i istinu, sva mala deca se ue da priznaju Gospoda kao svog Oca; tako isto, i novopridošli (duhovi) kada stignu u nebo, poučavaju se vrlo brižnjivo o tome da postoji samo jedan Bog; a oni koji su rođeni unutar crkve, njih se uči da se celo Trojstvo sadrži u Gospodu; jer skoro svi koji stignu iz Hrišćanskog sveta donose sa sobom ideju o tri boga, iako ustima kažu da postoji samo jedan Bog; jer je ljudski nemoguće misliti o jednom, kad je ranije ušla ideja o tri, i kad se svaki naziva Bogom, i kad se oni razlikuju po atributima i službama, i kada se njima odvojeno klanja. Pa se stoga klanjaju trima bogovima u srcu, dok se ustima klanjaju samo jednom. Da je celo Trojstvo u Gospodu, poznato je u Hrišćanskom svetu, ali oni (Hrišćani) u drugom životu malo misle o Gospodu (malo do Njega drže); Njegovo Ljudsko je kamen spoticanja za mnoge, jer oni razlikuju Ljudsko od Božanskog, jer za Ljudsko ne veruju da je Božansko; i takvi ljudi (koji tako veruju) sebe smatraju pravednicima, i i misle da su čisti i skoro sveti; ali ovakvi ljudi ne misle o tome da je Gospod proslavio, to jest, da je Svoje Ljudsko učinio Božanskim; i da je bio začet od Jehove samoga; međutim, niko ne može da postane pravedan, a još manje posvećen, osim od Božanskog, to jest od Gospodovog Božanskog Ljudskog, koje je predstavljeno i označeno u Svetoj Večeri, gde se izričito kaže da je hleb Njegovo telo a vino da je Njegova krv. Da je Gospod jedno s Ocem, i da je On od večnosti, i da On vlada svemirom, pa da je On stoga Božansko dobro i Božanska istina sama, sasvim je vidljivo iz Reč. Da je jedan s Ocem, vidi se iz ovih odlomaka kod Jovana: Niko nije vidio Oca nikada; samo ga je vidio jedinorođeni Sin, koji je u nedrima Oca Jovan 1:18).

Opet: I za to više gledahu Židovi da ga ubiju što ne sam varaše subotu nego i ocem svojim nazivaše Jehovu i građaše se jednak Bogu. A Isus odgoarajući reče im: zaista, zaista vam kažem, Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini; jer on čini ono i Sin čini onako: jer otac ljubi Sina, i sve mu pokazuje što sam čini; i pokazaće Mu veća djela od ovijeh da se vi čudite. Jer kako otac podiže mrtve i oživljuje, tako i Sin koje hoće oživljuje, Jer Otac ne sudi nikome, nego sav sud dade Sinu. Da svi poštuju Sina kao što poštuju oca; ko ne poštuje Sina, ne poštuje Oca koji ga je poslao. Zaista, zaista vam kažem: ko moju riječ sluša i vjeruje onome ko je mene poslao, ima život vječni, i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista vam kažem: ide čas i već je nastao, kad ćemrtvi čuti glas sina Božijega, i čuvši oživjeti. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; i dade mu vlast da i sud čini, jer je Sin čovječiji. Ne divite se ovome, jer ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega. Ako ja svedočim za sebe, moje svjedočanstvo nije istinito. Ima drugi koji svedoči za mene; i znam da je istinoto svjedočanstvo što svedoči za mene. I Otac koji me posla, sam svjedoči za mene. Ni glasa njegova nikad ne čuste, ni lica njgova ne vidjeste. I riječi njegove nemate u sebi da stoji; jer vi ne vjerujete onom ko ga posla. Pretražite Pisma, jer vi mislite da imate u njima život vječni. I Ona svedoče za mene Jovan 5:18 itd). Ovde se pod ocem misli na Božansko dobro; a pod Sinom, na Božansku istinu, obe u Gospodu. Iz Božanskog dobra, koje je Otac, može da proizađe samo oni što je Božansko, a to što proizlazi je Božanska istina, koja je Sin.

Opet: U prorociam stoji napisano: i biće svi naučeni od Boga. Svako koji čuje od Oca i nauči, doći će k meni. Ne da je ko vidio Oca osim onoga koji je od Boga, on vidje Oca (Jovan 6:45, 46).

Opet: Tada mu govorahu: gdje je otac tvoj? Isus odgovori: ni mene ne znate ni oca mojega; kad biste znali mene, znali biste i oca mojega Jovan 8:19).

Opet: Ja i otac jedno smo. Ako li tvorim, ako i meni ne vjerujete, djelima mojim vjerujte da je Otac u meni, i ja u njemu Jovan 10:30, 38).

Opet: Isus reče: ko mene vjeruje, ne vjeruje mene, nego onoga koji me posla; i ko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja dođoh vidjelo na svijet, da ni jedan koji mene vjeruje ne ostane u tami Jovan 12:44-46. Pod Ocem koji ga šalje, označava se u unutrašnjem smislu, da On proističe od oca; isto je označeno i u drugim odlomcima gde Gospod kaže da Ga je Otac poslao. Da je svetlost Božanska istina, može se videti gore.

Opet: Ja sam put i istina i život, niko ne će doći ocu do kroza me. Kad biste mene znali, onda biste znali i oca mojega; i odsele poznajete ga i vidjeste ga: Reče mu

Filip: Gospode! Pokaži nam oca, i biće nam dosta. Isus mu reče: toliko sam vrijeme s vama i nijesi me poznao, Filipe? Koji vidje mene, vidje oca; pa kako ti govoriš: pokaži nam oca? Zar ne vjeruješ da sam ja u ocu i otac u meni? Riječi koje vam ja govorim ne govorim od sebe; nego otac koji je u meni on tvori djela. Vjerujte meni da sam ja u ocu i otac u meni; ako li meni ne vjerujete, vjerujte mi po tijem djelima. Zaista, zaista vam kažem: koji vjeruje mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti, i veća od ovijeh će tvoriti: jer ja idem k ocu svojemu, i što god zaištete u oca u moje ime, ono ću vam učiniti, da se proslavi otac u sinu (Jovan 14:6-13).

Opet: Ko ima zapovijesti Moje i drži ih, on je onaj koji ima ljubav k meni, a koji ima ljubav k meni, imaće k njemu ljubav i otac Moj; i ja ću imati ljubav k njemu, i javiću mu se sam. Isus odgovori i reče: ko ima ljubav k Meni, i otac moj imaće ljubav k njemu; i k njemu ćemo doći, i u njega ćemo se staniti Jovan 14:21, 23). Oni koji su u Božanskoj istini su oni koji imaju Njegove zapovesti i drže ih; a oni koji su u Božanskom dobru su oni koji imaju ljubav k njemu; o kojima je rekao da će k njima i Otac imati ljubav, i Mi ćemo doći k njemu i staniti se; to jest, to će učiniti Božansko dobro i Božanska istina; stoga se kaže kod istoga jJevanđeliste: U taj dan znaćete da sam u Mome Ocu, i da ste vi u meni (Jovan 14:20) I na drugome mestu: Oče sveti, sačuvaj ih u ime svoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao i mi Jovan 17:11. Iz ovih odlomaka jasno je da je Gospod govorio o Ocu od Božanskog dobra koje je On sam imao, i o Sinu od Božanske istine koja je od Božanskog dobra; stoga da su Otac i Sin ne dva, nego jedan. Razlog da je Gospod ovako govorio bio je u tome, da bi Reč bila primljena kako na zemlji tako i u nebu; a isto tako zbog toga što, pre nego li je bio porslvljen, On je bio Božanska istina koja je od Božanskog dobra; ali kad je bio proslavljen, On je postao Božansko dobro samo u svakoj suštini, te je od njega svo Božansko dobro i Božanska istina. DA JE GOSPOD BIO OD VEČNOSTI (ab aeterno), može se videti iz toga što je Gospod govorio preko proroka; kao i zbog toga što je Božanska istina od Njega, On je nazivan Rečju; o čemu kod Jovana: U početku bješe Riječ, i Riječ bješe u Boga, i Bog bješe Riječ. Ona bješe u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo što je postalo. U njoj bješe život, i život bješe vidjelo ljudima. I Riječ postade tijelo, i useli se u nj puno blagodati i istine, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao jedinorodnoga od oca Jovan 1:1-4, 14). Riječ označava svu istinu u nebima i na zemlji koja je od Božanskog. Da je Gospod od večnosti, On jasno uči kod Jovana: Ivan svjedoči za njega i viče govoreći: ovaj bješe za koga rekoh: koji za mnom id rije mene postade, jer prije mene bješe. Odgovori im Jovan govoreći: ja kršćavam vodom, a među vama stoji koga vi ne znate. Ovo je onaj za koga ja rekoh: za mnom ide čovjek koje preda me postade, jer prije mene bješe Jovan 1:15, 26, 27, 30).

Opet: A kad vidite Sina čovječijega da odlazi gore gdje je prije bio Jovan 6:62).

Opet: Isus im reče: zaista, zaista vam kažem: prije Abrahama, ja sam Jovan 8:58).

Opet: Znajući Isus da mu sve otac dade u ruke, i da od nejga iziđe, i k Bogu ide Jovan 13:3).

Opet: Jer sam otac ima ljubav k vama kao što vi imate ljubav k meni, i vjerovaste da ja od Boga izidoh. Iziđoh odOca i dođoh na svijet; i opet ostavljam svijet, i idem k Ocu Jovan 16:27, 28).

Opet: Ja tebe proslavih na zemlji: posao svrših koji si mi dao da radim. I sad proslavi ti mene, oče, u tebe samoga slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. Oče! Hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja; da vide slavu moju koju si mi dao; jer si imao ljubav k meni prije postanja svijeta Jovan 17:4, 5, 24).

Kod Isaije: Dijete nam se rodi, Sun nam se dade; i njegovo ime će biti Divni, Savjetnik, Bog, Junak, Otac od Vječnosti, Knez Mirni (9:6). DA GOSPOD VLADA NAD SVEMIROM, jasno je kod Mateje; . Sve je meni predao otac moj Mateju 11:27).

Opet: Daće Mi se svaka vlast na nebu i na zemlji Mateju 28:18).

Kod Jovana: Otac ljubi Sina i dade mu sve u Njegove ruke: onaj ko vjeruje u Sina, ima život vječni Jovan 3:35, 36).

Opet: Jer Otac ne sudi nikome, nego sav sud dade Sinu Jovan 5:22).

Opet: Isus znajući da je Otac dao sve u Njegove ruke (13:3).

Opet: Sve što ima Otac Moje je Jovan 16:15).

Opet: Isus reče: Oče! Dođe čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe . Kao što si mi dao vlast nad svakijem tijelom da svemu što si mu dao da život vječni Jovan 17:1, 2).

Opet: I Moje sve je Tvoje, i Tvoje Moje, i ja se proslavih u njima. I više nijesam na svijetu, a oni su na svijetu, a ja idem k tebi Sudije 17:10, 11).

Kod Luke: Otac je sve dao u Moje ruke Luka 10:22. Iz svih navedenih odlomaka, jasno je da je Božansko dobro ono što se naziva Ocem; a da je Božanska istina ono što se naziva Sinom; i da Gospod od Božanskog dobra preko Božanske istine vlada na svim stvarima u svemiru, kako u opštem tako i u posebnom. Pošto je ovako, i pošto je očito iz Reči, za čuđenje je da ljudi u Hrišćanskom svetu ne priznaju, kao u nebu, i ne obožavaju Gospoda samoga, to jest jednog Boga; jer oni i uče i znaju da je celo Trojstvo u Gospodu, da je Duh Sveti, kome se klanja kao posebnom Bogu odvojeno od Sina i Oca, da je to Sveto duha, ili Sveto koje preko duhova i anđela proističe od Gospoda, to jest, od

Njegovog Božanskog dobra preko Božanske istine, to će biti, po Gospodovboj Božanskoj milosti, pokazano na drugome mestu.