3539. I obuče Jakova mlađega sinasvojega, označava osećanje istine, ili život dobra od istine. Ovo se vidi iz reprezentacije Rebeke, koja je Božanska Istina Božanskog Racionalnog; iz reprezentacije Jakova, koji je Božanska Istina Božanskog Prirodnog; i iz značenja obući, što je komunicirati, i upiti (usvojiti), naime, istine od dobra koje su označene haljinama Isavovim (vidi br. 3537), to jest osećanje prirodne istine, što je ovde isto što i život dobra od istine. Kako treba razumeti ove stvari, može se znati iz onoga što je gore rečeno (br. 3518). Ali pošto su to stvari danas sasvim nepoznate, dopušteno je da se objasne donekle. Predmet o kome se govori u ovome poglavlju je Gospod, kako je učinio Svoje Prirodno Božanskim; a u reprezentativnom smislu, to je ponovno rađanje čoveka u pogledu njegovog Prirodnog (vidi br. 3490). Slučaj sa čovekom je kao što sledi. Ponovno rođenje (Regeneracija) ima za cilj da čovek postane nov u pogledu svog unutrašnjeg čoveka, to jest u pogledu svoje duše ili duha; ali čovek ne može da se obnovi u pogledu unutrašnjeg čoveka ako se nije obnovio u pogledu svog spoljašnjeg čoveka. Jer iako čovek posle smrti postaje duh, on i dalje ima kod sebe u drugom životu sve ono što pripada spoljašnjem čoveku, to jest, prirodna osećanja, i doktrinarne stvari, pa i reči-znanja, jednom rečju, sve što je bilo u njegovoj spoljašnjoj ili prirodnoj memoriji (vidi br. 2475-2483), jer su ovo planovi (prostori, polja) na kojima se njegove unutrašnje stvari završavaju. Stoga, onošto se dešava s ovim stvarima, to ima uticaja i na unutrašnje stvari, koje se zbog toga menjaju. Otuda je jasno da čovek treba da se preporodi ili da postane nov ne samo u pogledu svog unutrašnjeg ili racionalnog čoveka, nego i u pogledu svog spoljašnjeg ili prirodnog čoveka; naime, ako ne bi bilo tako, ne bi bilo saobraznosti (korespondencije). Da postoji korespondencije između unutrašnjeg čoveka i njegovih duhonih stvari, sa spoljašnjim čovekom i njegovim prirodnim stvarima, vidi br. 2971, 2987, 2989, 2990, 3002, 3493. Stanje regeneracije čoveka opisano je u reprezentativnom smislu u poglavlju o Isavu i Jakovu; i ovde se opisuje kakvo j rvo stanje, dok se preporađa, to jest pre nego li je preporođen; jer je ovo stanje sasvim obrnuto u odnosu na ono kada je već preporođen. Jer u prethodnom stanju, naime, dok se preporađa, ili pre nego li je preporođen, intelektualne stvari, koje pripadaju istini, na izgled vode akciju; ali kada je regenerisan, tada stvari volje, koje pripadaju dobru, vode akciju. Da intelektualne stvari, koje pripadaju istini, na izgled vode u prvom stanju, predstavljeno je Jakovljevim traženjem da prvenaštvo Isavovo pripadne njemu (vidi br. 3325, 3336); isto tako njegovim traženjem da on primi blagoslov, o čemu se ovde govori; a da je stanje sasvim izokrenuto, predstavljeno je time što se Jakov pretvarao da je Isav, tako što je obukao odelo Isavovo, i koristio jareće kožice. Jer u ovome stanju, racionalna istina, još ne sasvim povezana s racionalnim dobrom, ili, što je isto, razum još nepotpuno povezan sa voljom, tako utiče, i deluje na Prirodno, i tako izokreće one stvari koje su u njemu (u Prirodnom). Ovo se pokazuje na taj način iz mnogo iskustva, posebno iz ovoga, da čovek može da opaža u razumu, i Prirodno može da zna mnoge stvari koje su dobre i istinite, ali volja još uvek ne postupa po tome. Na primer, (može da zna) da su ljubav i milosrđe suštinske stavri u čoveku. Ovo čovekov intelekt može videti i potvrediti, ali pre nego je čovek preporođen, njegova volja to ne priznaje. Tako isto, ima takvih (ljudi) koji ne vole Gospoda i bližnjega, a koji ovo dobro razumeju. Na sličn način, ljubav je sami čovekov život, i kakva je ljubav, takav je i život; tako isto, čovek može da razume, da ono što je prijatno i u čemu se uživa, da to dolazi od ljubavi, stoga i sva radost i sreća; pa stoga, kakva je ljubav, takva je i radost i sreća. Čovek može da razumom shvati, iako se volja ne slaže s tim i možda ide protivu tioga, da najsrećniji život potiče od ljubavi ka Gospodu i od samilosti prema bližnjemu, jer se Božansko samo u njih uliva; a s druge strane, da najbedniji život potiče o ljubavi ka sebi i ljubavi ka svetu, jer se pakao uliva u njih. Otuda sve to razum može da opaža, ali ne i volja, da je ljubav ka Gospodu život neba, i da je uzajamna ljubav duša takvoga života; stoga, sve dok čovek ne misli od života svoje volje, niti razmišlja o svom životu, sve dotle on ovo opaža svojim razumom, ali sve dok misli od života svoje volje, sve dotle on to ne opaža, to jest, on to odriče. Isto tako može da bude jasno da Božansko može da utiče u čoveka iz razloga što je on u ovome stanju ljubavi pem ebi i svetu, pa se stoga i paklene stvari koje se protive, uklanjaju; ali uprkos toga, sve dok volja ne postane nova, i sve dok se razum ne sjedini s njegovom novom voljom, čovek ne može da bude u poniznosti srca; to jest, sve dok je čovek u životu zla, to jest, sve dok je njegova volja zla, on ne može da bude u poniznosti: i dalje, sve dok je gornja istina njemu nejasna, on je poriče. Stoga isto tako, čovek može da opaža svojim razumom da čovekova poniznost nije radi ljubavi prema slavi u Gospodu, nego radi Božanske Ljubavi, tako da Gospod može da utiče s dobrom i istinom, i da tako učini čoveka blaženim i srećnim. Međutim, onoliko koliko se pita njegova volja, to se ovo saznanje zatamnjuje. Isto je istinito i u drugim slučajevima. Ova sposobnost da čovek može da razume šta je dobro i istinito, iako to neće, ona je data čoveku da bi semogao obnoviti i preporoditi; zbog čega ovu sposobnost imaju i dobri i zli (ljudi), čak je kod zlih ona oštrija, s tom razlikom da kod zlih nema osećanja za istinu radi života, to jest, radi dobra života od istine, pa stoga se oni ne mogu obnoviti (reformisati). A kod dobrih postoji osećanje istine radi života, to jest, radi dobra života, pa stoga ovi mogu da se obnove. Prvo stanje (faza) obnove ovih je, da kod njih istina doktrine stoji na prvome mestu, a dobro života na drugome, jer oni čine dobro od istine. Dok je njihovo drugo stanje (faza), da im je dobro života na prvome mestu, a istina doktrine na drugome, jer oni čine dobro od dobra, to jest, od volje koja pripada dobru; a kada je ovakav slučaj, koliko je volja povezana s razumom kao u braku, toliko je čovek preporođen. Ova dva stanja (dve faze) razmatraju se u onome što je rečeno o Isavu i Jakovu, u unutrašnjem smislu.