30. 3. BOG JE, OD STVARANJA SVIJETA, U PROSTORU ODVOJEN OD PROSTORA, I U VREMENU ODVOJEN OD VREMENA.

Da Bog, i Božansko koje neposredno proizlazi iz Njega, nije u prostoru, iako je On sveprisutan, i sa svakim čovjekom u svijetu, svakim anđelom na nebu, i svakim duhom ispod neba, ne može biti shvaćeno čisto prirodnim razmišljanjem, ali može do određene mjere sa duhovnim razmišljanjem. Razlog tome je da je prostor asociran sa prosto prirodnim predodžbama, kako su one formirane od objekata u svijetu, u svakom od kojih, kako se prikazuju oku, jeste prostor. Sve veliko ili malo tamo je prostorno, isto tako sve što ima dužinu, širinu i visinu; ukratko, svaka mjera, oblik ili forma ondje je prostorna. Usprkos tome čovjek, do određene mjere, može shvatiti ovu ideju uz pomoć svojeg prirodnog razmišljanja pod uvjetom da u njega propusti nešto duhovnog svjetla. Međutim nešto najprije treba biti rečeno o duhovnom razmišljanju. Ovo ne izvlači ništa iz prostora, već sve iz stanja. Stanje se odnosi prema ljubavi, životu, mudrosti, osjećajima, radosti, i generalno, prema dobru i istini. Uistinu duhovna ideja u svezi ovih stvari nema ništa zajedničko sa prostorom; ona je na višem stupnju, i gleda dolje na prostorne ideje kao što nebo gleda dolje na zemlju.

[2] Bog je prisutan u prostoru odvojen od prostora, i u vremenu odvojen od vremena pošto je On uvijek isti od vječnosti do vječnosti, isti prije stvaranja svijeta kao i nakon. U Bogu i Njegovom viđenju prije stvaranja nije bilo niti prostora niti vremena, već nakon njega, tako da je On, pošto je isti, u prostoru odvojen od prostora, i u vremenu odvojen od vremena. Otud slijedi da je priroda odvojena od Njega, dok je On ipak sveprisutan u njoj, baš kao što je život prisutan u svakom supstancijalnom i materijalnom čovjekovom dijelu, a ipak se ne miješa sa njima; ili kao što je svjetlo u oku, zvuk u uhu, i okus u jeziku, a također kao eter u tlu ili vodi, uz čiju pomoć se planeta drži zajedno i okreće, i tako dalje. Ako bi ovi aktivni činioci bili otklonjeni, supstancijalne i materijalne stvari bi se odmah raspale i raspršile. Zaista, ako Bog ne bi bio prisutan u ljudskom umu u svim njegovim djelovima i u svakom trenutku, on bi se razložio poput mjehurića u zraku, i obe polutke mozga, u kojima on djeluje iz svojih prvih principa, bi se rastopile poput pjene; tako bi sve ljudsko postalo poput prašine, ili poput mirisa odnešenog povjetarcem.

[3] Pošto je Bog u svem vremenu odvojen od vremena, u Njegovoj Riječi On govori o prošlosti i budućnosti kao o sadašnjosti; kao recimo u Izaiji:

‘Dijete nam se rodilo, Sina smo dobili… i evo imena kojim će Ga zvati… Moćni Bog… Princ Mira.’ Izaija 9:6.

u Davidovim Psalmima:

‘Proglasit ću dekret: Gospod Mi reče, Ti si Moj Sin, danas Te začeh.’ Psalam 2:7.

Ove riječi su bile rečene o Gospodu Koji je trebao doći; tako je također opet rečeno:

‘Tisuću godina je u Tvojim očima kao jučer.’ Psalam 90:4.

Da je Bog svugdje prisutan u stvorenom svemiru, dok ipak u Njemu nema ničeg od svijeta, to jest, ništa od prostora i vremena, pronicljiv i pažljiv čitatelj može percipirati na mnogim drugim mjestima u Riječi, kao u ovom odlomku iz Jeremije:

‘Zar nisam Ja Bog Koji je blizu… a ne udaljeni Bog? Zar se itko može sakriti u skrovištu tako da ga Ja ne vidim?... Zar Ja ne ispunjavam i nebo i zemlju?’ Jeremija 23:23, 24.