754. Crkva je dokončana pomoću različitih sredstava, posebice onima koji uzrokuju da neistina izgleda kao istina. Kada se to dogodi, onda dobro, koje je u sebi dobro, i koje se naziva duhovno dobro, više ne postoji. Ono za što se tada smatra kako je dobro, je jedino prirodno dobro, proizvod moralnog života. Dokončanje istine, i sa njom dobra, je zbog poglavito dvije prirodne ljubavi, ljubavi prema sebi samome i ljubavi prema svijetu; koje su potpuno nasuprotne dvjema duhovnim ljubavima; ljubav prema sebi samome, kada vlada, je nasuprotna ljubavi prema Bogu, a ljubav prema svijetu, kada vlada, je nasuprotna ljubavi prema bližnjemu. Ljubav prema sebi samome se sastoji od toga da čovjek želi dobro jedino samome sebi, i nikome drugome osim poradi sebe samoga; a tako je i sa ljubavi prema svijetu. Kada su ove dvije ljubavi njegovane, one se kroz tijelo šire poput gangrene, i postepeno ga cijelog uništavaju.

Da je takva ljubav provalila u Crkvu je jasno vidljivo iz opisa koji je dan o Babilonu,

Postanak 11:1-9; Izaija 13,14, 47; Jeremija 1; i Danijel 2:31-47; 3:1-7, i naknadni stihovi; 5; 6:8 do kraja; 7:1-14; i u Apokalipsi 17 i Apokalipsi 18, od početka do kraja svakoga.

Jer Babilon je sebe na kraju uzvisio do takvog stupnja da nije samo sebi prebacio Gospodnju Božansku moć, već također sa najvećim žarom nastoji ščepati sva blaga ovog svijeta. I može se zaključiti po znacima i pojavama koje nisu bez značenja, da bi slične ljubavi izbile među mnogim liderima Crkve izvan Babilona, da njihova moć nije ograničena i sputana. Slijedi, onda, da bi čovjek pod utjecajem takve dominantne ljubavi sebe smatrao Bogom, a svijet nebom, i izopačio bi svaku istinu Crkve. Jer istina, koja je u sebi istina, se ne može znati i priznati od strane prosto prirodnog čovjeka, niti mu se može dati od strane Boga, pošto ona pada u izopačeni um i postaje neistina. Pored ove dvije ljubavi, postoje također i drugi uzroci dokončanja istine i dobra, i posljedično tome Crkve; ali ovi su sekundarni i podređeni su ovim dvjema.