Bible

 

Levitski Zakonik 19:33

Studie

       

33 Ako je u tebe došljak u zemlji vašoj, ne čini mu krivo.

Ze Swedenborgových děl

 

Apokalipsa Objašnjena # 204

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 1232  
  

204. Tako govori sveti istiniti. Od koga je ta vera, vidi se iz značenja svet i istinit, kada se kaže o Gospodu, što označava ljubav prema bližnjem i veru od Njega, izraz svet koji se koristi u vezi s ljubavlju prema bližnjem, a izraz istinit, sa verom. Da se Gospod naziva svetim zato što je ljubav prema bližnjem od Njega, a otuda, da se svetost u Reči kaže za ljubav prema bližnjem i veri, biće pokazano ubrzo. Ali da se Gospod naziva istinitim jer je vera od Njega i da se otuda istina u Reči kaže za veru, je stoga što se sva istina odnosi na veru; jer se kaže da je istinito za ono što se veruje; druge se stvari ne odnose na veru, jer se u njih ne veruje. Ali pošto se sada govori o veri koja dolazi od ljubavi prema bližnjem, nešto će se prvo reći o veri i kakva je ona. Postoji duhovna vera, a postoji i čisto prirodna vera. Duhovna vera je potpuno od ljubavi prema bližnjem, i njena suština je ljubav prema bližnjem. Ljubav prema bližnjem je voleti ono što je istinito, iskreno i pravedno i, od volje, postupati u skladu s tim. Jer bližnji nije, u duhovnm smislu, niko posebno, nego ono što je u čoveku; ako je to ono što je istinito, iskreno i pravedno, i ako je čovek voljen zbog ovoga, tada se voli bližnji. Da se ovo označava ljubavlju prema bližnjem u duhovnom smislu, svako može da zna samo ako razmisli; jer svako voli drugoga ne zbog njegove osobe, nego zbog onoga što je u njoj ; ovo je izvor prijateljstva, naklonosti, i počasti.

Iz ovoga sledi da voleti ljude zbog onog što je istinito, iskreno i pravedno u njima, da je to duhovna ljubav; jer su istina, iskrenost, i pravda duhovne stvari, jer su iz neba i od Gospoda. Niko ne misli, hoće li da čini ijedno dobro, koje je dobro u sebi, ako to nije od Gospoda. Ove su stvari, stoga, bližnji u duhovnom smislu; stoga je jasno šta se u tome smislu označava ljubavlju prema bližnjem. Ovo je izvor duhovne vere; jer sve ono što se voli, za to se kaže da je istinito kada se o tome misli. Da je ovo slučaj, svako zna ko razmisli; jer svako potvrđuje ono što voli mnogim stvarima u svojoj misli, a sve ove stvari on naziva istinama; niko nema neku istinu ako nije iz ovoga izvora; stoga sledi da, u skladu sa čovekovom ljubavlju, takve su i njegove istine; sledstveno, ako je ta ljubav duhovna, takve će biti i njegove istine, jer one deluju u slozi s njegovom ljubavi. A te se istine u skupu, jer se veruju, nazivaju verom; otuda je jasno, da je duhovna vera u svojoj suštini ljubav prema bližnjem.

Do sada smo govorili o duhovnoj veri; ali vera, čisto prirodna, nije vera crkve, iako se naziva verom; ona je samo znanje. Razlog za to je to što ona potiče, ne od ljubavi prema bližnjem, koja je, samo duhovno, otkuda izvire vera, nego od neke prirodne ljubavi: on otuda misli, hoće i postupa; jer njegovu veru sačinjava samo ono što dolazi od te ljubavi; a istina koja pripada ljubavi prema sebi i svetu, samo je prirodna, jer dolazi od čoveka od sveta, a ne od Gospoda i iz neba; jer on voli istinu, ne radi nje same, nego radi počasti, dobitka, i ugleda, čemu se on potčinjava; a pošto je njegova istina takva, stoga je i njegova vera takva. To je zato što takva vera nije vera istinita u crkvi, odnosno nije vera u duhovnom smislu, nego u prirodnom smislu, koja je samo znanje; stoga isto tako, pošto ništa od ovoga nije u čovekovm duhu, nego samo u memoriji, zajedno s drugim stvarima, to se sve rasipa posle smrti. Jer samo ono ostaje sa čovjekom posle smrti, što pripada njegovoj ljubavi; jer, kao što je rečeno, ljubav oblikuje čovjekov duh, i čovek je u pogledu svog duha sasvim onakav kakva je njegova ljubav. Ostale stvari o ljubavi prema bližnjem i veri iz nje, mogu se videti u Nauku Novoga Jerusalima, gde se govori o ljubavi prema bližnjemu i o veri (br. 84-106, I br. 108-122); isto tako i u malom delu, Poslednji Sud (br. 33, 39), gde je pokazano da nema vere tamo gde nema ljubavi prema bližnjem. Da se izraz, svet, koristi u Reči u vezi sa Božanskom istinom, a otuda i u vezi s ljubavlju prema bližnjem i veri, vidi se iz odlomaka gdje se koristi. Postoje dve stvari koje proističu od Gospoda i koje anđeli primaju – Božansko dobro i Božanska istina; ove proističu neposredno od Gospoda, ali ih anđeli primaju na razne načine; neki primaju Božansko dobro više nego Božansku istinu, a neki primaju Božansku istinu više nego Božansko dobro. Prvi sačinjavaju Gospodovo nebesko carstvo, i nazivaju se nebeskim anđelima i, u Reči, nazivaju se pravednicima; dok drugi sačinjavaju Gospodovo duhovno carstvo, i nazivajui se duhvnim anđelima, a u Reči, svetim (o ova dva carstva i njihovim anđelima, vidi delo, Nebo i Pakao 20-28). To je zato što se u Reči pravednim i pravdom označava Božansko dobro i ono što iz njega proističe, a svetim i svetošću ono što je označeno Božanskom istinom i onim što iz nje proizlazi.

Iz ovih se razmatranja može videti šta je u Reči označeno sa biti opravdan, a šta sa biti osvećen, kao u Apokalipsi:

Ko čini nepravdu, neka još čini nepravdu, a ko je svet, nek se sveti (22:11).

I kod Luke:

Služiti mu u svetosti i u pravdi (1:74).

Zato što se Božanska istina koja proističe od Gospoda označava svetim, stoga se u Reči Gospod naziv Svecem, Svecem Božijim, i Svecem Izrailjevim, i Svecem Jakovljevim; a stoga se i anđeli nazivaju svetim, kao i proroci i apostoli; otuda se i Jerusalim naziva svetim. Da se Gospod naziva Svecem, Svecem Božijim, Svecem Izrailjevim i Svecem Jakovljevim, može se videti kod Isaije 29:23; 31:1; 40:25; 41:14, 16; 49:3; 49:7; Danilo 4:13; 9:24; Marko 1:24; Luka 4:34. On se naziva i Carem svetih u Apokalipsi:

Pravedni su i istiniti putovi tvoji, care svetijeh (15:3).

Razlog zašto se Gospod naziva Svecem, Svecem Božijim, Svecem Izrailjevim, i Svecem Jakovljevim je to što je On jedini i niko drugi svet, a što se izjavljuje i u Apokalipsi:

Ko se neće pobojati tebe, Gospode, i proslaviti ime tvoje, jer si ti jedini svet (15:4).

Razlog da se anđeli, proroci i apostoli nazivaju svetima je to, što se njima, u duhovnom smislu, označava Božanska istina; a razlog da se Jerusalim naziva svetim gradom je to, što se tim gradom, u duhvnom smilu, označava crkva u pogledu doktrine istine, da se anđeli u Reči nazivaju svetim, može se videti kod Mat. 25:3; Marko 8:38; Luka 1:70; Apok. 18:20. Da se apostoli nazivaju svetim, može se videti, Apok. 18:20, i da se Jerusalim naziva svetim gradom, može se videti, Isa. 48:2; 66:20, 22; Dan. 9:24; Mat. 27:53; Apok. 21:2, 10. (Da se anđelima u Reči označava Božanska istina koja proizlazi od Gospoda, može se videti gore, br. 130, 200; da je isto označeno prorocima, može se videti u Nebeskim Tajnama, br. 2534, 7269; a isto tako i apostolima, vidi gore br. 100; da se Jerusalimom u Riječ označava crkva u pogledu istinite doktrine, može se videti u Nauku Novoga Jerusalima, br. 6.)

Iz ovih se raznatranja vidi zašto se Božanska istina koja proističe od Gospoda naziva Duhom istine, i Svetim Duhom, kao što se može videti gore (br. 183); isto tako zašto se nebo naziva staništem svetosti (Isa. 63:15; Zak. Ponov. 26:15), i zašto se crkva naziva svetištem (Jer. 17:12; Plač 2:7; Psalam 68:35). Da se svetost kaže za Božansku istinu, jasno je iz sledećih odlomaka.

Kod Jovana:

Dok se moljaše, Isus reče: Osveti ih istinom svojom. Riječ je tvoja istina. Ja posvećujem sebe za njih, da i oni budu osvećeni istinom (17:17, 19).

Ovde biti osvećen jasno se kaže o Božanskoj istini, a osvećuju se oni koji primaju Božansku istinu od Gospoda.

Kod Mojsija:

Jehova siđe sa Sinaja, i pokaza im se sa Sira; zasja s gore Faranske, i dođe s mnoštvom hiljada svetaca. Doista ljubi narode; svi su sveti njegovi u ruci tvojoj; i oni se slegoše k nogama tvojim da prime riječi tvoje (Zak. Ponov. 33:2, 3).

Sinaj označava nebo, gde je Gospod, od kojega proizlazi Božanska istina, ili od kojega dolazi zakon, ovo u ograničenom i opštem smislu – mirijade svetaca označavaju Božanske istine; zakon označava, u ograničenom smislu, deset zapovesti Dekaloga, a u opštem smislu, celu Reč, koja je Božanska istina. Oni se nazivaju narodima u Reči koji su u istinama, a oni u narodima koji su u istinama nazivaju se svetima. Koji se slegoše pred tvojim nogama, i oni će primiti reči tvoje, označava sveto primanje Božanske istine u poslednjim stvarima, što je Reč u smislu slova, i pouka iz toga.

Iz ovih se razmatranja može znati šta je označeno pojedinostima kod proroka u duhovnom smislu. (Da Sinaj u Reči označava nebo, gde je Gospod, od kojega je Božanska istina, ili od kojega je zakon, kako u ograničenom tako i u opštem smislu, Nebeske Tajne 8399, 8753, 8793, 8805, 9420. Da zakon označava, u ograničenm smislu, deset zapovesti Dekaloga, a u opštem smislu, celu Reč, br. 2606, 3381, 6451, 10288. Da noga, mesto za noge, i podnožje, kada se govori o Gospodu, označavaju Božansku istinu u poslednjim stvarima, stoga Reč u smislu slova, br. 9406.) Otuda je jasno da se mirijadama svetih označavaju Božanske istine, i da se oni koji su u Božanskim istinama, nazivaju svecima. Ponovo kod Mojsija:

Kaži svemu zboru sinova Izrailjevih: I reci m: budite sveti, jer sam ja svet, Jehova Bog vaš (Levitska 19:2).

Predmet o kome se govori u tome poglavlju su statuti, uredbe, i zapovesti koje je trebalo držati; i pošto su njima označene Božanske istine, stoga je zapoveđeno da treba da budu svete. Izrailjem se označava duhovna crkva, ili crkva koja je u Božanskim istinama, pa se stoga kaže, Ja Jehova Izrailjev sam svet.

Kod Mojsija:

Zato posvećujte se, i budite sveti, jer ja sam Jehova Bog vaš. I čuvajte uredbe moje i vršite ih. Ja sam Jehova Bog koji vas posvećujem (Levitska 20:7, 8).

I ovde je predmet o kome se govori, statuti, uredbe, i zapovesti koje treba držati, Ponovo:

Ako uzdržite uredbe moje i zakone, bićete narod svet Jehovi (Zak. Ponov. 26:17, 19).

Kod Davida:

Nasitićeš se dobrom doma tvojega, svetinjom hrama tvojega (Psalam 65:4).

Ovde se za za njih kaže da će se nasititi dobrote doma Jehovinog, i svetinjom hrama Njegovog, jer se domom Jehovinim, u najvišem smislu, označava Gospod kao Božansko dobro, a hramom Jehovinim, u najvišem smislu, označava se Gospod kao Božanska istina (vidi Nebeske Tajne 3720).

Kod Zaharije:

U taj će dan biti na zvoncima na konjima: svetinja Jehovi (14:20).

Ustanovljenje jedne nove crkve je predmet o kome se ovde govori, a zvoncima na konjima označavaju se znanja-sećanja iz Intelektualnog. (Da zvomčići označavaju znanja- sećanja istine, može se videti, Nebeske Tajne 9921, 9926; a da konj označava Intelektualno, može se videti u malom delu, O Bijelom Konju, br. 1-4.)

Iz ovih se razmatranja vidi šta je predstavljeno i označeno time što je zapoveđeno,

I biće na mitri, koja će biti na glavi Aronovoj, ploča od čistoga zlata na kojoj će biti napisano: svetinja Jehovi (Izlazak 28:36-38; 39:30, 31);

jer se mitrom označava mudrost, koja pripada Božanskoj istini (vidi Nebeske Tajne 9827, 9949). Tako se može znati šta je predstavljeno i označeno

Aronom i sinovima njegovim, njihovim haljinama, oltarom, šatorom, sa svim što mu pripada, šta pomazanjem, a šta sa da se posvete (Izlazak 29:1-36; 30:22, 24-30; Levitska 8:1 do kraja).

Jer ulje označava Božansko dobro Božanske ljubavi, a posvećivanje označava Božansko proizlazeće; jer je to Božansko dobro koje posvećuje, a Božanska istina je ta koja je iz toga sveta. Da se reč sveto koristi za ljubav prema bližnjem, vidi se iz onoga što je gore rečeno o anđelima neba, naime, jer neki od njih primaju više Božansko dobro nego Božansku istinu: a da ima drugih koji primaju Božansku istinu više nego Božansko dobro: prvi sačinjavaju Gospodovo nebesko carstvo, a to su oni koji su u ljubavi ka Gospodu; i pošto su u ljubavi ka Gospodu, nazivaju se pravednim; dok drugi sačinjavaju Gospodovo duhovno carstvo, a to su oni koji su u ljubavi prema bližnjem, i zbog toga se nazivaju svetim. (Da postoje dve ljubavi koje čine nebo - ljubav ka Gospodu, i ljubav prema bližnjemu, i da se nebesa dele u dva carstva, nebesko carstvo i duhovno carstvo, može se vdjeti u delu, Nebo i Pakao 13-19 i br. 20-28.).

  
/ 1232