Bible

 

Isus Navin 12

Studie

   

1 A ovo su carevi zemaljski koje pobiše sinovi Izrailjevi i zemlju njihovu osvojiše s one strane Jordana k istoku, od potoka Arnona do gore Ermona i svu ravnicu k istoku:

2 Sion car amorejski koji stajaše u Esevonu i vladaše od Aroira koji je na bregu potoka Arnona, i od polovine potoka i polovinom Galada do potoka Javoka, gde je međa sinova amonskih;

3 I od ravnice do mora hinerotskog k istoku, i do mora uz polje, do mora slanog k istoku, kako se ide k Vetsimotu, i s juga pod goru Fazgu;

4 I sused mu Og, car vasanski, koji beše ostao od Rafaja i seđaše u Astarotu i u Edrajinu,

5 I vladaše gorom Ermonom i Salhom i svim Vasanom do međe gesurske i mahatske, i polovinom Galada do međe Siona cara esevonskog.

6 Njih pobi Mojsije sluga Gospodnji i sinovi Izrailjevi; i tu zemlju dade Mojsije, sluga Gospodnji, u nasledstvo plemenu Ruvimovom i plemenu Gadovom i polovini plemena Manasijinog.

7 A ovo su carevi zemaljski koje pobi Isus sa sinovima Izrailjevim s one strane Jordana k zapadu, od Val-Gada u polju livanskom pa do gore Alaka kako se ide k Siru; i tu zemlju dade Isus plemenima Izrailjevim u nasledstvo prema delovima njihovim,

8 Po gorama i po ravnicama, po poljima i po dolinama, i u pustinji i na južnom kraju, zemlju hetejsku, amorejsku i hananejsku, ferezejsku, jevejsku i jevusejsku:

9 Car jerihonski jedan; car gajski do Vetilja jedan;

10 Car jerusalimski jedan; car hevronski jedan;

11 Car jarmutski jedan, car lahiski jedan;

12 Car jeglonski jedan; car gezerski jedan;

13 Car davirski jedan; car gaderski jedan;

14 Car oramski jedan; car aradski jedan;

15 Car od Livne jedan; car odolamski jedan;

16 Car makidski jedan; car vetiljski jedan;

17 Car tifuvski jedan; car eferski jedan;

18 Car afečki jedan; car saronski jedan;

19 Car madonski jedan; car asorski jedan;

20 Car simron-meronski jedan; car ahsavski jedan;

21 Car tanaški jedan; car megidski jedan;

22 Car kedeski jedan; car jokneamski kod Karmela jedan;

23 Car dorski u Nafat-Doru jedan; car gojimski u Galgalu jedan;

24 Car teraski jedan. Svega trideset i jedan car.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 2913

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

2913. I reče sinovima Hetovijem, govoreći, označava one kod kojih je bila jedna nova duhovna Crkva. Ovo je vidljivo iz značenja Heta i Hetićana. U Hananu je bilo puno stanovnika, koji su nabrojani u Reči; među njima su Hetićani (vidi PostanjeXV. 20; Izlazak 3:8, 17; 13:23; Pon. Zak. (7:1; 20:17; Jošua 3:10; 11:3; 12:11; 1 o Carevima 9:20; i na drugim mestima); većina njih pripadala je Drevnoj Crkvi, koja je bila rasprostrta u nekoliko zemalja, i po celom Hananu (vidi br. 1238, 2385). Svi koji su pripadali toj crkvi, priznavali su ljubav ka bližnjemu kao glavno načelo Crkve, i ceo se nauk odnosio na ljubav ka bližnjemu i na život. Oni koji su gajili nauk o vere nazivali su se Hananejci, i bili su odvojeni od drugih stanovnika zemlje Hananske (Brojevi 13:29; vidi br. 1062; 1063, 1076). Hetiti (Hetićani) su bili među boljom vrstom u zemlji Hananskioj, što može da se vidi iz toga što je Avram boravio među njima, a posle i Isak i Jakov; kao i po tome što su oni tamo imali mesto za ukapanje, i po tome što su se oni odnosili sa skromnošću i pobožnošću prema Avramu, što je vrlo jasno iz onoga što je izneseno o njima u ovome poglavlju, osobito u stihovima 5, 6, 10, 14, 15. Otuda je ovim narodom, kao narodom s dobrim naklonostima, bila predstavljena i označena duhovna Crkva, ili istina Crkve. Ali dogodilo se s ovim kao i s drugim narodima u Drevnoj Crkvi, da su se u toku vremena udaljili od ljubavi ka bližnjemu ili dobra vere, i otuda je to da je kasnije njima bila označena obmana Crkve (kao kod Jezikilja ?? 16:45, i na drugim mestima). Ali ipak da su Hetiti bili među časnijima, može se videti iz toga, da su Hetiti služili Davidu, kao Abimeleh, 1 Samuilova 26:6, i Urija, koji je bio Hetićanin, 1 Samuilova 11:3, 6, 17, 21; čija je žena bila Betšeba, od koje je David imao Salamona, 2 Sam. (12:24. Da Hetićanin označava spoljašnja poznavanja koja se odnose na život, i koja su spoljašnje istine duhovne Crkve, vidi br. 1203. Predmet o kom se govori u ovome stihu je jedna nova Crkva, koju je Gospod ustanovio kad je pređašnja izdahnula; a predmet o kome se govori u sledećem stihu je primanje vere muđu ljudima te Crkve. Ne govori se o nekoj Crkvi među sinovima Hetovijem, nego uopšte o tome kako se Gospod podigao duhovnu Crkvu, pošto je pređašnja nestala ili bila završena; sinovi Hetovi su samo oni koji predstaljaju i označavaju. Vidi što je bilo rečeno o Crkvama; naime, da Crkva tokom vremena opada, ida je kao zaražena (br. 494, 501, 137, 2422).

Da s daljava od ljubavi ka bližnjem, i samo stvara zla i obmane (vidi br. 1834, 1836).

Da se tada kaže za Crkvu da je opustošena i razorena (br. 407, 411, 2243).

Da je Crkva ustanovljena među Neznabošcima, i zašto (br. 1366).

Da se uvek sačuva nešto u Crkvi, u Crkvi koja se pustoši, kao nukleus (br. 468, 637, 931, 2422).

Da bi ljudska rasa nestala da nema Crkve na zemlji (isto mesto). Da je Crkva srce i pluća u najvećem telu, to jest, u ljudskoj rasi (br. 637, 931, 2054, 2853). O tome kakva je duhovna Crkva (br. 765, 2669).

Da ljubav ka bližnjem, a ne vera odvojena od ljubavi ka bližnjem, sačinjava Crkvu (br. 809, 916).

Da bi Crkva bila jedna kad bi svi imali ljubav ka bližnjemu, bez obzira da li se razlikuju po nauku i po bogoštovanju (br. 1285, 1316, 1798, 1799, 1834, 1844, 2385).

Da svi ljudi na zemlji, koji su u Gospodovoj crkvi, bez obzira što su raspršeni po celoj kugli, da svi čine jednu (Crkvu), kao što je to u nebima (br. 2853).

Da je svaka Crkva i unutrašnja i spoljašnja, i da ovo zajedno sačinjava jedno (br. 409, 1083, 1098, 1100, 1242).

Da spoljašnja Crkva nije ništa, ako nema unutrašnju (br. 1795).

Da se Crkva upoređuje s izaskom i zalaskom sunca, s godišnjim dobima, i sa vremenima dana (br. 1837). I da je poslednji sud posledje vreme Crkve (br. 900, 931, 1850, 2117, 2118).

  
/ 10837  
  

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 1083

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

1083. Da se Sem odnosi na unutrašnju crkvu, a Jafet na spoljašnju koja je saobrazna ovoj, već je rečeno. Gde postoji Crkva, mora da bude i ono što je unutrašnje i ono što je spoljašnje, jer čovek, koji je Crkva, jeste i unutrašnji i spoljašnji. Pre nego li postane Crkva, to jest pre nego li se ponovo rodi, čovek je u spoljašnjem; ali kada se ponovo rodi, on je vođen iz spoljašnjeg u unutrašnje (kao što je već bilo rečeno i pokazano); a posle, kada je već nanovo rođen, sve stvari unutrašnjeg čoveka završavaju se u spoljašnjim. Na taj način svaka crkva mora da bude i unutrašnja i spoljašnja. Kao što je bila Drevna crkva, a takva je danas Hrišćanska crkva. Unutrašnja načela Drevne crkve sva su bila od ljubavi prema bližnjemu i vere koja potiče iz te ljubavi – sva poniznost, sve obožavanje Gospoda koje potiče od ljubavi prema bližnjemu, od svih dobrih osećanja prema bližnjemu i slično. Spoljašnja načela Drevne crkve bile su žrtve i drugi obredi, koji su svi predstavljali Gospoda i odnosili se na Njega. Otuda su unutrašnje bile u spoljašnjim stvarima, te su sačinjavale jednu Crkvu. Unutrašnje u Hrišćanskoj crkvi sasvim je isto kao unutrašnje u Drevnoj crkvi, ali su druge spoljašnje stvari došle na njihovo mesto, naime, umesto žrtava i sličnog, došli su sakramenti, koji se na sličan način odnose na Gospoda; na taj način ponovo unutrašnje i spoljašnje stvari čine jedno. Drevna crkva se nimalo nije razlikovala od Hrišćanske crkve u unutrašnjim, nego samo u spoljašnjim stvarima. Bogoštovanje, koje potiče od ljubavi prema bližnjemu, nikada ne može biti različito, ma koliko da se spoljašnje stvari razlikuju. I pošto ne može postojati Crkva ukoliko u njoj ne postoji i unutrašnje i spoljašnje, kao što je rečeno, to bi unutrašnje bez spoljašnjeg bilo nešto neodređeno, to jest ako se ne bi završavalo u nečem spoljašnjem. Jer većina ljudi ne zna šta je unutrašnji čovek i šta pripada unutrašnjem čoveku; pa stoga, kad ne bi bilo spoljašnjeg bogoštovanja, oni ne bi znali ništa o tome šta je sveto. Kad takvi ljudi imaju ljubavi k bližnjemu i savest koja dolazi od nje, oni imaju unutrašnje bogoštovanje i u sebi, i u spoljašnjem bogoštovanju; jer u njima Gospod deluje i u ljubavi prema bližnjem i u savesti, i čini da njihovo bogoštovanje potiče od onoga što je unutrašnje. Drugačije je s onima koji nemaju ni ljubavi prema bližnjemu ni savesti koja potiče od nje. Oni mogu imati bogoštovanje u spoljašnjem, ali odvojenom od unutrašnjeg bogoštovanja, kao što imaju i veru odvojenu od ljubavi prema bližnjem. Ovakvo bogoštovanje naziva se Kainom, a takva vera naziva se Hamom. A pošto ovo bogoštovanje izvire iz vere odvojene od ljubavi prema bližnjem, Ham se naziva ocem Hananeja.

  
/ 10837