Bible

 

Postanak 8

Studie

   

1 A Bog se opomenu Noja i svih zveri i sve stoke što behu s njim u kovčegu; i posla Bog vetar na zemlju da uzbije vodu.

2 I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.

3 I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše posle sto pedeset dana;

4 Te se ustavi kovčeg sedmog meseca dana sedamnaestog na planini Araratu.

5 I voda opadaše sve većma do desetog meseca; i prvog dana desetog meseca pokazaše se vrhovi od brda.

6 A posle četrdeset dana otvori Noje prozor na kovčegu, koji beše načinio;

7 I ispusti gavrana, koji jednako odletaše i doletaše dokle ne presahnu voda na zemlji.

8 Pa pusti i golubicu da bi video je li opala voda sa zemlje.

9 A golubica ne našavši gde bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovčeg, jer još beše voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovčeg.

10 I počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu iz kovčega.

11 I pred veče vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji beše otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje.

12 Ali počeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.

13 Šest stotina prve godine veka Nojevog prvi dan prvog meseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovčegu, i ugleda zemlju suvu.

14 A drugog meseca dvadeset sedmog dana beše sva zemlja suva.

15 Tada reče Bog Noju govoreći:

16 Izađi iz kovčega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;

17 Sve zveri što su sa tobom od svakog tela, ptice i stoku i šta god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se raziđu po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.

18 I iziđe Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovih s njim.

19 Sve zveri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se miče po zemlji po svojim vrstama iziđoše iz kovčega.

20 I načini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake čiste stoke i od svih ptica čistih, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.

21 I Gospod omirisa miris ugodni, i reče u srcu svom: Neću više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca čovečijeg zla od malena; niti ću više ubijati sve što živi, kao što učinih.

22 Od sada dokle bude zemlje, neće nestajati setve ni žetve, studeni ni vrućine, leta ni zime, dana ni noći.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 916

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

916. Da zveri i sve sitne životinje označavaju dobra čoveka Crkve: zvijeri, dobra unutrašnjeg čoveka, ono što gmiže, dobra spoljašnjeg čoveka; i da se sa ptice i sve što se miče po zemlji označavaju istine; da su ptice istine unutrašnjeg čoveka, a ono što se miče po zemlji, istine spoljašnjeg čoveka, jasno je iz onoga što je rečeno i pokazano u prethodnom stihu u pogledu divljih životinja, ptica i onoga što se miče, gde je rečeno sve što se miče i što puzi, jer su time označeni dobro i istina spoljašnjeg čoveka. Onome što je ovde rečeno, u zaključku se pridodaju pojmovi koji pripadaju Crkvi, to jest dobra i istine; naime, njima je označen kvalitet Crkve, da je ona duhovna i da je postala takva zato što je u njoj glavna bila ljubav prema bližnjemu ili dobro; stoga se ovde prvo pominju zveri i ono što se miče, a posle ptice i ono što gmiže. Crkva se naziva duhovnom onda kada deluje iz ljubavi prema bližnjem ili od dobra ljubavi prema bližnjem – a nikad kada se kaže da ima veru bez ljubavi k bližnjem, jer tada nije Crkva. Jer šta je nauk Crkve ako ne nauk o ljubavi prema bližnjemu? I čemu služi nauk o veri, osim da uči čoveka kako da postupa? Nauk ne služi samo zato da se zna i misli ono što on uči, nego zato da uči šta treba raditi. Duhovna crkva se tako naziva tek onda kada postupa iz ljubavi k bližnjemu, koje je sam nauk vere. Ili, što je isto, tek onda čovek Crkve postaje Crkva. Isto tako, čemu služi zapovest? Ne da bi je čovek znao, nego da bi živeo prema zapovesti. Jer tada je on Carstvo Gospodovo, jer se Carstvo Gospodovo sastoji jedino od uzajamne ljubavi i njene sreće. Oni koji odvajaju ljubav prema bližnjemu od vere, smatraju da spasenje dolazi od vere bez dela ljubavi k bližnjemu; oni su kainovci koji ubijaju brata Avelja, to jest ljubav prema bližnjemu. Oni su i kao ptice koje lete iznad lešine; jer vera je ptica, a čovek bez ljubavi prema bližnjem je lešina. Takvi ljudi stvaraju sebi lažnu savest ne bi li živeli kao đavoli, mrzeći bližnjega i progoneći ga, provodeći život u preljubi, a ipak verujući da će biti spaseni, kao što je vrlo poznato u hrišćanskom svetu. Šta je prijatnije čoveku nego da čuje i poveruje kako će biti spasen čak i kada živi kao divlja životinja? I sami neznabošci opažaju da je to lažno i mnogi od njih se užasavaju hrišćanskog nauka, jer vide šta je takav život. Pravi karakter takve vere očit je po tome što se nigde ne može naći život vredniji prezrenja nego u hrišćanskom svetu.

  
/ 10837