Bible

 

Postanak 48

Studie

   

1 Posle javiše Josifu: Eno, otac ti je bolestan. A on povede sa sobom dva sina svoja, Manasiju i Jefrema.

2 I javiše Jakovu i rekoše: Evo sin tvoj Josif ide k tebi. A Izrailj se okrepi, te sede na postelji svojoj.

3 I reče Jakov Josifu: Bog Svemogući javi se meni u Luzu u zemlji hananskoj, i blagoslovi me;

4 I reče mi: Učiniću te da narasteš i namnožiš se; i učiniću od tebe mnoštvo naroda, i daću zemlju ovu semenu tvom nakon tebe da je njihova do veka.

5 Sada dakle dva sina tvoja, što ti se rodiše u zemlji misirskoj pre nego dođoh k tebi u Misir, moji su, Jefrem i Manasija kao Ruvim i Simeun neka budu moji.

6 A deca koju rodiš posle njih, neka budu tvoja i neka se po imenu braće svoje zovu u nasledstvu svom.

7 Jer kad se vratih iz Padana, umre mi Rahilja u zemlji hananskoj na putu, kad beše još malo do Efrate; i pogreboh je na putu u Efratu, a to je Vitlejem.

8 A vide Izrailj sinove Josifove, reče: Ko su ovi?

9 A Josif reče ocu svom: Moji sinovi, koje mi Bog dade ovde. A on reče: Dovedi ih k meni, da ih blagoslovim.

10 A oči behu Izrailju otežale od starosti, te ne mogaše dobro videti. A kad mu ih privede, celiva ih i zagrli.

11 I reče Izrailj Josifu: Nisam mislio da ću videti lice tvoje; a gle, Bog mi dade da vidim i porod tvoj.

12 A Josif odmače ih od kolena njegovih i pokloni se licem do zemlje.

13 Pa ih uze Josif obojicu, Jefrema sebi s desne strane a Izrailju s leve, Manasiju pak sebi s leve strane a Izrailju s desne; i tako ih primače k njemu.

14 A Izrailj pruživši desnu ruku svoju metnu je na glavu Jefremu mlađem, a levu na glavu Manasiji, tako namestivši ruke navlaš, ako i jeste Manasija bio prvenac.

15 I blagoslovi Josifa govoreći: Bog, kome su svagda ugađali oci moji Avram i Isak, Bog, koji me je hranio od kako sam postao do današnjeg dana,

16 Anđeo, koji me je izbavljao od svakog zla, da blagoslovi decu ovu, i da se po mom imenu i po imenu otaca mojih Avrama i Isaka prozovu, i da se kao ribe namnože na zemlji!

17 A Josif kad vide gde otac metnu desnu ruku svoju na glavu Jefremu, ne bi mu milo, pa uhvati za ruku oca svog da je premesti s glave Jefremove na glavu Manasijinu.

18 I reče Josif ocu svom: Ne tako, oče; ovo je prvenac, metni desnicu njemu na glavu.

19 Ali otac njegov ne hte, nego reče: Znam, sine, znam; i od njega će postati narod, i on će biti velik; ali će mlađi brat njegov biti veći od njega, i seme će njegovo biti veliko mnoštvo naroda.

20 I blagoslovi ih u onaj dan i reče: Tobom će Izrailj blagosiljati govoreći: Bog da te učini kao Jefrema i kao Manasiju. Tako postavi Jefrema pred Manasiju.

21 Posle reče Izrailj Josifu: Evo ja ću skoro umreti; ali će Bog biti s vama i odvešće vas opet u zemlju otaca vaših.

22 I ja ti dajem jedan deo više nego braći tvojoj, koji uzeh iz ruku amorejskih mačem svojim i lukom svojim.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 6295

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

6295. I od njega će postati narod; i on će biti velik. Da ovo označava da će i istina od dobra narasti, i takopostati (deo) nebeskog čoveka, vidi se iz značenja naroda, što je istina (vidi br. 1259, 3581, 4691); iz značenja biti velik, što je narasti; i iz reprezentacije Manasije, za kojega se ovo kaže, što je dobro volje u Prirodnom, rođeno od Unutrašnjeg (vidi br. 6234, 6238, 6267).

Da istina od dobra pripada nebeskom čoveku, vidi se iz onoga što je često rečeno i pokazano u odnosu na nebeskog čoveka, naime, da je nebeski čovek onaj koji je u dobru od Voljnoga a iz toga i u istini; i da se on razlikuje od duhovnog čoveka po tome što je ovaj poslednji samo u istini kaja pripada Intelektualnom, a iz toga u dobru. A pošto je Manasija dobro Voljnoga, stoga je njime pretstavljen nebeski čovek, ali spoljašnji nebeski čovek, ili čovek spoljašnje nebeske crkve; jer je Manasija dobro Voljnog u Prirodnom, stoga u spoljašnjem čoveku; dok je Josip čovek unutrašnje nebeske crkve, pošto je on gobro Voljnog u 2 Racionalnom, stoga u unutrašnjem čoveku. Nekoliko reči treba kazati o istini od dobra koja pripada nebeskom čoveku. Ova se istina doista naziva istinom, ali ona je dobro.

Kod nebeskog čoveka postoji dobro ljubavi prema Gospodu i dobro ljubavi prema bližnjemu. Dobro ljubavi prema Gospodu je njegovo unutrašnje, dok je dobro ljubavi prema bližnjemu njegovo spoljašnje. Stoga u pogledu ljudi nebeske crkve, treba reći da su oni u unutrašnjem ove crkve koji su u ljubavi prema Gospodu, a oni u njenom spoljašnjem, koji su u ljubavi prema bližnjem. Dobro ove ljubavi, naime, ljubavi prema bližnjemu kod nebeskog čoveka, je ono što je ljujabv prema bližnjemukod nebeskoga čoveka, i to je oni što se naziva istinom od dobra, i što je pretstavljeno Manasijom. Jer nebeski čovek je takav da on ne razmišlja od istine niti o istini, jer on ima opažanje od dobra (to jest, preko dobra od Gospoda) da je nešto tako ili nije tako (vidi br. 202, 3246, 5558); ali se ipak dobro ljubavi prema bližnjem kod njega naziva istinom, ali nebeskom istinom.

  
/ 10837