Bible

 

Postanak 47

Studie

   

1 I otišavši Josif javi Faraonu i reče: Otac moj i braća moja s ovcama svojim i s govedima svojim i sa svim što imaju dođoše iz zemlje hananske, i evo ih u zemlji gesemskoj.

2 I uzevši nekolicinu braće svoje, pet ljudi, izvede ih pred Faraona.

3 A Faraon reče braći njegovoj: Kakvu radnju radite? A oni rekoše Faraonu: Pastiri su sluge tvoje, i mi i naši stari.

4 Još rekoše Faraonu: Dođosmo da živimo kao došljaci u ovoj zemlji, jer nema paše za stoku tvojih sluga, jer je velika glad u zemlji hananskoj; a sada dopusti da žive u zemlji gesemskoj sluge tvoje.

5 A Faraon reče Josifu: Otac tvoj i braća tvoja dođoše k tebi;

6 U tvojoj je vlasti zemlja misirska; na najboljem mestu u ovoj zemlji naseli oca svog i braću svoju, neka žive u zemlji gesemskoj; i ako koje znaš između njih da su vredni ljudi, postavi ih nad mojom stokom.

7 Posle dovede Josif i Jakova oca svog i izvede ga pred Faraona, i blagoslovi Jakov Faraona.

8 A Faraon reče Jakovu: Koliko ti ima godina?

9 Odgovori Jakov Faraonu: Meni ima sto i trideset godina, kako sam došljak. Malo je dana života mog i zli su bili, niti stižu vek otaca mojih, koliko su oni živeli.

10 I blagosloviv Jakov Faraona otide od Faraona.

11 A Josif naseli oca svog i braću svoju, i dade im dobro u zemlji misirskoj na najboljem mestu te zemlje, u zemlji rameskoj, kao što zapovedi Faraon.

12 I hranjaše Josif hlebom oca svog i braću svoju i sav dom oca svog do najmanjeg.

13 Ali nesta hleba u svoj zemlji, jer glad beše vrlo velika, i uzmuči se zemlja misirska i zemlja hananska od gladi.

14 I pokupi Josif sve novce što se nalažahu po zemlji misirskoj i po zemlji hananskoj za žito, koje kupovahu, i slagaše novce u kuću Faraonovu.

15 A kad nesta novca u zemlji misirskoj i u zemlji hananskoj, stadoše svi Misirci dolaziti k Josifu govoreći: Daj nam hleba; zašto da mremo kod tebe, što novaca nema?

16 A Josif im govoraše: Dajte stoku svoju, pa ću vam dati hleba za stoku, kad je nestalo novca.

17 I dovođahu stoku svoju k Josifu, i Josif im davaše hleba za konje i za ovce i za goveda i za magarce. Tako ih prehrani onu godinu hlebom za svu stoku njihovu.

18 A kad prođe ona godina, stadoše opet dolaziti k njemu druge godine govoreći: Ne možemo tajiti od gospodara svog, ali je novaca nestalo, i stoka koju imasmo u našeg je gospodara; i nije ostalo ništa da donesemo gospodaru svom osim telesa naših i njiva naših.

19 Zašto da mremo na tvoje oči? Evo i nas i naših njiva; kupi nas i njive naše za hleb, da s njivama svojim budemo robovi Faraonu, i daj žita da ostanemo živi i ne pomremo i da zemlja ne opusti.

20 Tako pokupova Josif Faraonu sve njive u Misiru, jer Misirci prodavahu svaki svoju njivu, kad glad uze jako maha među njima. I zemlja posta Faraonova.

21 A narod preseli u gradove od jednog kraja Misira do drugog.

22 Samo ne kupi svešteničke njive; jer Faraon odredi deo sveštenicima, i hranjahu se od svog dela, koji im dade Faraon, te ne prodaše svojih njiva.

23 A Josif reče narodu: Evo kupih danas vas i njive vaše Faraonu; evo vam seme, pa zasejte njive.

24 A šta bude roda, daćete peto Faraonu, a četiri dela neka budu vama za seme po njivama i za hranu vama i onima koji su po kućama vašim i za hranu deci vašoj.

25 A oni rekoše: Ti si nam život sačuvao; neka nađemo milost pred gospodarem svojim da budemo robovi Faraonu.

26 I postavi Josif zakon do današnjeg dana za njive misirske da se daje peto Faraonu; samo njive svešteničke ne postaše Faraonove.

27 A deca Izrailjeva življahu u zemlji misirskoj u kraju gesemskom, i držahu ga, i narodiše se i namnožiše se veoma.

28 I Jakov požive u zemlji misirskoj sedamnaest godina; a svega bi Jakovu sto i četrdeset i sedam godina.

29 A kad se približi vreme Izrailju da umre, dozva sina svog Josifa, i reče mu: Ako sam našao milost pred tobom, metni ruku svoju pod stegno moje, i učini mi milost i veru, nemoj me pogrepsti u Misiru;

30 Nego neka ležim kod otaca svojih; i ti me odnesi iz Misira i pogrebi me u grobu njihovom. A on reče: Učiniću kako si kazao.

31 I reče mu Jakov: Zakuni mi se. I on mu se zakle. I pokloni se Izrailj preko uzglavlja od odra svog.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 6465

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

6465. I bi pribran k rodu svome. Da ovo označava da je bio u dobrima i istinama Prirodnog koji su od njega, vidi se iz onoga što je rečeno gore (br. 6451), gde se nalaze iste reči (vidi šta je navedeno o nastanku života duhovnoga dobra koje je Izrailj, u dobrIma i istinama nižeg Prrodnog , koje su njegovi sinovi i dvanaest plemena). U pogledu nastanka unutrašnjih stvari u spoljašnjim, neka se zna i to da sve stvari, i ne samo one kod čoveka, nego i u sveopštoj prirodi, nastaju preko uzastopnog formiranja, to jest, da posteriorne stvari nastaju formiranjem od priornih. Otuda to da svako formiranje nastaje odvojeno od drugih, ali i pored toga posteriorno zavisi od priornog, tako da bez njega ne može da opstane; jer posteriono se održava vezi i u formi pomoću priornog. Iz ovoga je jasno da su posteriorne stvari u svim priornim stvarima u svome redu; a slučaj je sličan i sa modusima i silama koji potiču od priornih stvari kao od supstancija. Ovakav je slučaj s unutrašnjim i spoljašnjim stvarima koje pripadaju čoveku, a isto tako i s onima koje 2 pripadaju njegovom životu. Onaj ko ne shvata unutrašnje i spoljašnje stvari u čoveku u skladu s ovakvim formacijama, taj nikako ne može da ima ideju o spoljašnjem i unutrašnjem čoveku, i o influksu jednoga u drugi; a još manje ideju o unutrašnjem čoveku ili duhu i kakav je onda kad se ono što je spoljašnje, koje je telesno, odvoji smrću. Onaj ko misli o spoljašnjim i unutrašnjim stvarima kao o nečemu što postaje sve čistije i čistije, kako bi mogle da postoje zajedno u neprekidnom [nizu], a to znači bez razlikovanja između posteriornih od priornih stvari, taj ne može a da ne pretpostavi da kada spoljašnje umre, da unutrašnje takođe umire (sa spoljašnjim); jer on misli da su oni koherentni [da su nerazdvojno povezani]. Ovo je sve rečeno da bi se znalo da se unutrašnje i spoljašnje razlikuju jedan od drugoga; i da unutrašnje i spoljašnje slede po redu; a tako isto da su sve unutrašnje stvari zajedno u spoljašnjim ili što je isto, da su sve priorne stvari u posteriornim, a to je predmet o kome se govorilo u ovim stihovima u unutrašnjem smislu.

NASTAVAK O INFLUKSU , I O ODNOSU DUŠE I TELA.

  
/ 10837