Bible

 

Postanak 43

Studie

   

1 Ali glad beše vrlo velika u onoj zemlji.

2 Pa kad pojedoše žito koje behu doneli iz Misira, reče im otac: Idite opet, i kupite nam malo hrane.

3 A Juda mu progovori i reče: Tvrdo nam se zarekao onaj čovek govoreći: Nećete videti lice moje, ako ne bude s vama brat vaš.

4 Ako ćeš pustiti s nama brata našeg, ići ćemo i kupićemo ti hrane.

5 Ako li nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je rekao onaj čovek: Nećete videti lice moje, ako ne bude s vama brat vaš.

6 A Izrailj reče: Što mi to zlo učiniste i kazaste čoveku da imate još jednog brata?

7 A oni rekoše: Čovek je potanko raspitivao za nas i za rod naš govoreći: Je li vam jošte živ otac? Imate li još braće? A mi mu odgovorismo kako nas pitaše. Jesmo li mogli kako znati da će kazati: Dovedite brata svog?

8 I reče Juda Izrailju ocu svom: Pusti dete sa mnom, pa ćemo se podignuti i otići, da ostanemo živi i ne pomremo i mi i ti i naša deca.

9 Ja ti se jamčim za nj, iz moje ga ruke išti; ako ti ga ne dovedem natrag i preda te ne stavim, da sam ti kriv do veka.

10 Da nismo toliko oklevali, do sada bismo se dva puta vratili.

11 Onda reče Izrailj otac njihov: Kad je tako, učinite ovo: uzmite šta najlepše ima u ovoj zemlji u svoje vreće, i ponesite čoveku onom dar: malo tamjana i malo meda, mirisavog korenja i smirne, urme i badema.

12 A novaca ponesite dvojinom, i uzmite novce što behu ozgo u vrećama vašim i odnesite natrag, može biti da je pogreška.

13 I uzmite brata svog, pa ustanite i idite opet k onom čoveku.

14 A Bog Svemogući da vam da da nađete milost u onog čoveka, da vam pusti brata vašeg drugog i Venijamina; ako li ostanem bez dece, nek ostanem bez dece.

15 Tada uzevši dare i novaca dvojinom, uzevši i Venijamina, podigoše se i otidoše u Misir, i izađoše pred Josifa.

16 A Josif kad vide s njima Venijamina, reče čoveku koji upravljaše kućom njegovom: Odvedi ove ljude u kuću, pa nakolji mesa i zgotovi, jer će u podne sa mnom jesti ovi ljudi.

17 I učini čovek kako Josif reče, i uvede ljude u kuću Josifovu.

18 A oni se bojahu kad ih čovek vođaše u kuću Josifovu, i rekoše: Za novce koji pre behu metnuti u vreće naše vodi nas, dokle smisli kako će nas okriviti, da nas zarobi i uzme naše magarce.

19 Pa pristupivši k čoveku koji upravljaše kućom Josifovom, progovoriše mu na vratima kućnim,

20 I rekoše: Čuj, gospodaru; došli smo bili i pre, i kupismo hrane;

21 Pa kad dođosmo u jednu gostionicu i otvorismo vreće, a to novci svakog nas behu ozgo u vreći njegovoj, novci naši na meru; i evo smo ih doneli natrag;

22 A druge smo novce doneli da kupimo hrane; ne znamo ko nam metnu novce naše u vreće.

23 A on im reče: Budite mirni, ne bojte se; Bog vaš i Bog oca vašeg metnuo je blago u vreće vaše; novci su vaši bili u mene. I izvede im Simeuna.

24 I uvede ih čovek u kuću Josifovu, i donese im vode te opraše noge, i magarcima njihovim položi.

25 I pripraviše dar čekajući dokle dođe Josif u podne, jer čuše da će oni onde jesti.

26 I kad Josif dođe kući, iznesoše mu dar koji imahu kod sebe, i pokloniše mu se do zemlje.

27 A on ih zapita kako su, i reče: Kako je otac vaš stari, za koga mi govoriste? Je li jošte živ?

28 A oni rekoše: Dobro je sluga tvoj, otac naš; još je živ. I pokloniše mu se.

29 A on pogledavši vide Venijamina brata svog, sina matere svoje, i reče: Je li vam to najmlađi brat vaš za kog mi govoriste? I reče: Bog da ti bude milostiv, sinko!

30 A Josifu goraše srce od ljubavi prema bratu svom, te brže potraži gde će plakati, i ušavši u jednu sobu plaka onde.

31 Posle umiv se izađe, i ustežući se reče: Dajte jelo.

32 I donesoše njemu najposle i Misircima koji obedovahu u njega, jer ne mogahu Misirci jesti s Jevrejima, jer je to nečisto Misircima.

33 A seđahu pred njim stariji po stareštvu svom a mlađi po mladosti svojoj. I zgledahu se od čuda.

34 I uzimajući jela ispred sebe slaše njima, i Venijaminu dopade pet puta više nego drugima. I piše i napiše se s njim.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 5614

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

5614. Do sada bismo se dva puta vratili. Ovo označava da bi bilo duhovnog života kako unutarnjeg tako i spoljašnjeg, što se vidi iz značena ići, naime, živeti (br. 5605); pa stoga vratiti se je živeti od toga, jer su otišli da nabave žito, a žito označava dobro istine od kojega je duhovni život; i iz značenja dva puta, a što, jer se odnosi na život, označava unutarnji i spoljašnji život, jer hrana, koju su doneli prvi put, označavala je život koji je spoljašnji ili u Prirodnom, jer su bili bez Posrednog (kao što je objašnjeno u prethodnom poglavlju); dok je žitom koje pribavljaju ovoga puta, označen unutarnji život, jer sada su sa Benjaminom, koji je Posredno, kao što je objašnjeno u ovome i u sledećem poglavlju. Stoga do sada bismo se vratili dva puta, označava duhovni život spoljašnji i unutrašnji.

2. Da je ovo objašnjenje, mora da izgleda čudno, osobito onima koji ništa ne znaju o tome šta je duhovno; jer naizgled, vratiti se dva puta nema nikakve veze sa duhovnim životom koji je time označen; ali ovo je unutrašnji smisao ovih reči. Ako ćete verovati, čovekova unutarnja misao ovo shvata, jer je njegova misao u unutrašnjem smislu, ali čovek nije svestan toga sve dok je u životu tela; jer bez njegvog znanja, unutrašnji smisao, to jest, duhovni smisao, koji pripada unutrašnjoj misli, pada u (uliva se u) materijalne i čulne ideje koje pripadaju vremenu i prostoru, kao i stvarima ovoga sveta, a se stoga ne vidi da je njegova unutarnja misao takva. Jer je njegova unutarnja misao je slična misli anđela, pošto je njegov duh u društvu s njima, 3. Da je misao čoveka koji je u dobru, u skladu s unutrašnjim smislom, može se videti iz toga što kada posle smrti dođe u nebo, on je bez pouke odmah u unutrašnjem smislu; a to ne bi moglo biti da njegova unutarnja misao nije bila u ovome smislu i onda kada je bio u svetu. Razlog da je tada u unutrašnjem smislu je u tome što postoji korespondencija izmešu duhovnih i prirodnih stvari tako potpuna, da nema ni jedne najmanje stvari koja nema svoju korespondenciju (saobraznost), pa stoga što je čovekov unutarnji ili racionalni um koji je u dobru, je u duhovnom svetu, a njegov spoljašnji ili prirodno um u prirodnom svetu, to mora biti da oba uma misle (unutarnji um duhovno, a spoljašnji prirodno) i da se duhovni uliva (pada u) prirodni, i da deluju kao jedan preko korespondencije.

4. Da se čovekov unutarnji um, čije se ideje nazivaju intelektualnim i za koje se kaže da su nematerijalne, ne služi rečima nijednog jezika. niti se služi prirodnim formama, može da vidi svako ko o ovom ozbiljno razmisli, jer on može da misli o više stvari u jednm trenu nego što može da izgvor jednm času, a on to čini preko univeralnih (pojmova?) koj obuhvataju jako puno pojedinačnih stvari. Ove su ideje duhovne, i kada se Reč čita, one se ne razlikuju od unutrašnjeg smisla iako čovek ovo ne zna, jer, kao šo je već rečeno, ove duhovne ideje, preko influksa u ono što je prirodno, izazivaju prirodne ideje, tako da se duhovne ideje ne pokazuju; i to toliko, da kad nije poučen, čovek veruje da nema duhovnog osim ako je kao prirodno, i da i kao duh govori kao što govori u telu. Na taj način prirodno baca senku preko duhovnog.

  
/ 10837