696. I onima koji se boje imena tvojega, malima i velikima, označava "za sve", bez obzira na religiju koja bogopoštuje Gospoda. To je vidljivo iz značenja "bojazni od imena" Gospoda Boga, kao bogopoštovanja Gospoda (o čemu uskoro); takođe iz značenja "malog i velikog", kao bilo koje religije; jer izraz "mali" znači one, koji imaju malo znanja o istinama i dobrima crkve, a "veliki" - one, koji znaju mnogo, tako podjednako i one koji malo i one koji mnogo slave Gospoda; jer u meri u kojoj čovek zna istine vere i živi po njima, on se klanja Gospodu, jer klanjanje nije od čoveka, već od istina iz dobara koje su u čoveku, budući da su od Gospoda i Gospod je u njima. "Oni koji se boje imena tvojega, mali i veliki", znače sve one, koji pripadaju svim postojećim religijama, a koji bogopoštuju Gospoda, a na koje se misli pre pominjanja crkve Gospodnje, jer izraz "slugama tvojima, prorocima i svetima", označava sve unutar crkve koji su u istinama doktrine i u životu u skladu sa njima; stoga "i onima koji se boje imena tvojega, malima i velikima" znači sve, koji su izvan crkve, ali koji se klanjaju Gospodu u skladu sa svojom religijom i one, koji poštuju Gospoda, a žive u bilo kojoj veri i milosrđu prema svojim verskim načelima, i takođe se boje Božjeg imena. Zapravo, ovaj stih razmatra o Poslednjem Sudu nad svima, i zlima i dobrima; Poslednji Sud se izvršava nad svima, i onima unutar crkve i onima izvan nje; a spašeni su svi, koji se boje Boga i žive u međusobnoj ljubavi, u ispravnosti srca i u iskrenosti usled svog verskog načela, jer svi takvi, intuitivnom verom u Boga i životom ljubavi, povezani su svojim dušama sa anđelma nebeskim, te su stoga povezani i s Gospodom i spašeni. Jer nakon smrti svako dolazi na svoje u duhovnom svetu, i spaja se sa onim, s čime je bio blisko povezan u duhu, dok je živeo u prirodnom svetu.

[2] "Mali i veliki" označavaju manje ili više, tj. one koji manje ili više bogopoštuju Gospoda, pa su tako manje ili više u istinama od dobra, jer je duhovni smisao Reči apstrahovan od svih osoba, kad se o njemu ogoljeno kontemplira; a izraz "mali i veliki" ima na umu osobu, jer on znači ljude koji bogopoštuju Boga; zbog toga su umesto bukvalnog značenja malih i velikih, oni označeni u duhovnom smislu, dakle kao oni, koji manje ili više poštuju stvarne istine i dobra. Slično je i sa gore pomenutim izrazom "slugama tvojima, prorocima i svetima, " pod kojim se, u duhovnom smislu, ne podrazumevaju proroci i sveci, već, istine doktrine i život prema njima. Ali, iako se to podrazumeva kao esencijalno značenje, šire značenje ipak uključuje i sve one, koji su u istinama doktrine i životu prema njima, jer takve istine i život su u subjektima koji su anđeli i ljudi; ali, na taj način misliti o anđelima i ljudima samo je prirodno, dok je razmišljanje o istinama doktrine i života, koje čine anđele i ljude, duhovno. Odatle može biti jasno kako se duhovni smisao, u kojem se anđeli, razlikuje od prirodnog smisla u kojem su ljudi. Naime, u svakoj pojedinosti o kojoj čovek razmišlja, obavezno mora da se sadrži nešto od osoba, prostora, vremena i materije, dok anđeli promišljaju stvari apstrahovano od svega toga. Odatle je govor anđela nerazumljiv čoveku, jer on emanira iz intuicije stvari, a time i je od mudrosti, koja je apstrahovana od stvari koje su u skladu s prirodnim svetom i stoga je - relativno nedefinisana za čoveka.

[3] "Bojati se imena tvoga" označava bogopoštovanje Gospoda, jer "strah" označava bogopoštovanje, a "Tvoje ime" označava Gospoda. U prethodnom stihu navodi se da su dvadeset i četiri starešine zahvaljivale Gospodu Bogu, "koji jeste, koji je bio i koji će doći"; stoga "bojati se imena tvoga" znači bogopoštovati Gospoda. U Reči Starog i Novog zaveta spominju se "ime Jahvino", "ime Gospodnje", "ime Božje" i "ime Isusa Hrista", a ovde "ime" znači sve što se bogopoštuje, tako i sve stvari ljubavi i vere, i, u najvišem smislu, znači samog Gospoda, jer, gde je on, tu su i sve stvari od ljubavi i vere. To je značenje reči kao što su: "ime Jahvino", "Gospod Bog" i "Isus Hrist", (102, 135, 224), a to je takođe vidljivo i iz ovih reči Gospodnjih: Još vam kažem zaista: ako se dva od vas slože na zemlji u čemu mu drago, za što se uzmole, daće im otac moj koji je na nebesima. Jer gdje su dva ili tri sabrani u ime moje ondje sam ja među njima. (Mat. 18:19, 20). Ovde "gdje su dva ili tri sabrani u ime moje" i "biti sabran u Njegovo ime" ne znači samo sabranost radi pukog imena Božijeg, već sabranost u onim stvarima, koje pripadaju Gospodu, a koje su - istine vere i dobra ljubavi kojima se On bogopoštuje.

[4] "Bojati se", u odnosu na Gospoda, označava obožavanje i poštovanje, jer u bogopoštovanju i u svim stvarima bogopoštovanja, postoji sveti i poštujući strah, što znači da Gospod treba biti poštovan i ni na koji način povređen; jer to je isto ono, koje egzistira u odnosu dece prema roditeljima i roditelja prema deci, isto je i sa sa ženama prema muževima, i muževima prema ženama, kao i sa prijateljima, u kojima postoji strah od povređivanja i poštovanje; takav strah s poštovanjem je u celokupnoj ljubavi i prijateljstvu, tako da su ljubav i prijateljstvo bez takvog straha i poštovanja slični hrani koja nije posoljena, što joj daje bljutav ukus. Zato "bojati se Gospoda" znači obožavati Ga takvom ljubavlju.

[5] Kaže se da "bojati se imena Tvoga" označava obožavanje Gospoda, a ipak, "oni koji ga se boje", znače ovde sve, koji su izvan crkve kojoj je Gospod nepoznat, jer nemaju Reč; Međutim, svi koji imaju ideju o Ljudskom, koja se odnosu na Boga, bivaju prihvaćeni od strane Gospoda, jer je Bog u Ljudskom obliku Gospod; ali sve, bilo one unutar crkve, ili one van nje, koji ne misle o Bogu kao Čoveku, u času kada uđu u svoj duhovni život, koji se odvija nakon njihovog odlaska iz ovoga sveta, Gospod ne prihvata, jer nemaju određenu ideju Boga, već samo neodređenu ideju, koja uopšte i nije ideja kao takva, ili ako i jeste, sva je rasplinuta. Zato se svi, koji dolaze u duhovni svet, prvo ispituju o tome kakvu su ideju Boga imali i doneli je sa sobom. Ako oni, koji nemaju nikakvog pojma o Njemu kao Čoveku, šalju se na mesta podučavanja, gde se podučavaju da je Gospod - Bog nebeskog i zemaljskog, i da, kad misle o Bogu, moraju misliti na Gospoda, a da, u suprotnom, ne mogu biti povezani s Njim, a time ni povezani s anđelima. Tada svi, koji su živeli život ljubavi, primaju pouku i nakon toga poštuju Gospoda. Ali svi oni, koji kažu da su imali veru, ali nisu bili u životu vere, koji je milosrđe, ne prihvataju poduku; stoga su odvojeni i otpremljeni na mesta ispod neba, neki u paklove, neki u zemlju koja se zove u Reči "niža zemlja", gde trpe teške stvari. S druge strane, pagani, koji su verske zakone učinili zakonima života, primaju doktrinu koja s više žara poštuje Gospoda nego što ga hrišćani poštuju, a to posebno zato, što nisu imali drugu ideju o Bogu, osim one o Božanskom Čoveku. Ovo je rečeno da bi se moglo shvatiti zašto "da se boje imena tvoga" znači obožavati Gospoda.

[6] U mnogim odlomcima u Reči koristi se izraz "bojati se Jahvea Boga", a to znači da ga se bogopoštuje; stoga će se u nekoliko reči reći kakvo je posebno poštovanje označeno sa "bojati se Boga". Sva poštovanja Boga Jahvea moraju biti iz dobra ljubavi putem istina. Obožavanje, koje potiče samo od dobra ljubavi nije obožavanje, niti je bogopoštovanje ono, koje je od samih istina, bez dobra ljubavi - istinsko bogopoštovanje; mora postojati oboje, budući da je dobro ljubavi esencijalno za bogopoštovanje, ali dobro ima svoju egzistenciju i formu pomoću istina, pa dakle, svo bogopoštovanje mora biti od dobra putem istina. Iz tog razloga, u mnogim odlomcima u Reči, gde se upotrebljava izraz "bojati se Jahvea Boga" dodaje se: "držati i činiti njegove riječi i zapovesti;" stoga se na tim mestima sa "bojati se" označava obožavanje pomoću istina, a "držati se i činiti" označava obožavanje od dobra ljubavi, jer je činjenje stvar volje, dakle ljubavi i dobra, a "strah" je stvar razumevanja, dakle vere i istine, budući da svaka istina, koja je od vere, pripada razumevanju, a svako dobro, koje je ljubavi, pripada volji. Iz toga se može videti da je "strah od Jahvea Boga" proistekao od obožavanja pomoću istina doktrine, koje se takođe nazivaju istine vere. Takvo bogopoštovanje znači "strah od Jahvea Boga", jer Božanska istina prouzrokuje strah, zato što osuđuje zle na pakao; ali Božansko dobro ne izaziva strah, jer, dokle god je primljeno putem istina od strane čoveka i anđela, ono ukida osudu. Odatle se može videti da je, koliko je čovek u dobru ljubavi, toliki je i strah od Boga; takođe da se strah i užas nestaju i postaju sveti strah koji je prisutan u poštovanju, sve dok je čovek u dobru ljubavi i istinama od njega, to jest, koliko ima dobra u njegovim istinama. Iz toga sledi da strah u bogopoštovanju varira u svakome u skladu sa stanjem njegovog života; a takođe i da svetost, koja je je prisutna u bogopoštovanju, a nalazi se u strahu kod onih, koji su u stanju dobra, takođe varira prema voljnom prihvatanju dobra i prema razumnom prihvatanju istine, to jest, prema prijemu dobra u srcu i prihvaćanju istine u duši.

[7] A ono, što je sada rečeno, može se još jasnije videti iz sledećih odlomaka u Reči. U Mojsiju: Sada dakle, Izrailju, šta ište od tebe Gospod Bog tvoj, osim da se bojiš Gospoda Boga svojega, da hodiš po svijem putovima njegovijem i da ga ljubiš i služiš Gospodu Bogu svojemu iz sveg srca svojega i iz sve duše svoje, Boj se Gospoda Boga svojega, njemu služi i njega se drži, i njegovijem se imenom kuni. (Pon. Zak. 10:12, 20) Izrazi "da se bojiš Gospoda Boga, " "da hodiš po svijem putovima njegovijem, " "da ga ljubiš, " i "da služiš Gospodu, " opisuju sva rečena bogopoštovanja od istina iz dobra; obožavanje putem istina je označeno sa "da se bojiš Gospoda Boga" i sa "služiš Gospodu Bogu, " a bogopoštovanje putem dobra sa "da hodiš po svijem putovima njegovijem" i sa "da ga ljubiš;" zato se takođe kaže "iz sveg srca svojega i iz sve duše svoje, " gde "srce" označava dobro ljubavi i milosrđa koje pripada volji, a "duša" istinu doktrine i vere koja pripada razumevanju; jer "srce" prestavlja korespondenciju dobra ljubavi, a u čoveku - njegove volje, dok "duša" biva korespondencijom istine vere, a čoveku - njegovog razumevanja, budući da duša [anima] znači disanje ili respiraciju čoveka, što se takođe zove i njegovim duhom. (Da "duša" označava u Reči život vere a "srce" život ljubavi, može se videti u "Nebeskim tajnama", br. 2930, 9050, 9281.)

[8] U istom: Za Gospodom Bogom svojim idite, i njega se bojte; njegove zapovijesti čuvajte, i glas njegov slušajte, i njemu služite i njega se držite. (Pon. Zak. 13:4). "Za Gospodom Bogom svojim idite, i njega se bojte; njegove zapovijesti čuvajte," označava dobrobit života, dakle dobro ljubavi iz koga je bogopoštovanje; a " i njega se bojte i glas njegov slušajte, i njemu služite," označava istine doktrine, a time i istine vere pomoću kojih se vrši bogopoštovanje. Budući da svo poštovanje Gospoda mora biti pomoću istina od dobra, a ne putem istina bez dobra, niti pomoću dobra bez istina, dakle u svakom pojedinom delu Reči postoji brak dobra i istine, kao u već citiranim odlomcima, a tako isto i u nastavku. (O braku dobra i istine, u pojedinostima Reči vidi u prethodnom tekstu br. 238 na kraju, 288, 660.)

[9] Isto tako: Boj se Gospoda Boga svojega, njemu služi i njega se drži, i njegovijem se imenom kuni. (Pon. Zak. 10:20). Ovde se, takođe, "Boj se Gospoda Boga svojega, njemu služi, " odnosi na istine bogopoštovanja, a "njega se drži, i njegovijem se imenom kuni" se odnosi na dobro bogopoštovanja; jer je "držati se za" izraz dobra ljubavi, budući da se onaj, koji nešto voli, drži toga; "njegovijem se imenom kuni" znači slično, budući da je činjenje time potvrđeno. "Služenje" se odnosi na istine bogopoštovanja, jer u Reči "sluge" označavaju one, koji su u istinama, i zato što istine služe dobru (vidi u prethodnom tekstu, br. 6, 409).

[10] U istom: Da bi se bojao Gospoda Boga svojega držeći sve uredbe njegove i zapovijesti njegove, koje ti ja zapovijedam, ti sin tvoj i unuk tvoj svega vijeka svojega, da bi ti se produljili dani tvoji. Gospoda Boga svojega boj se, i njemu služi, i njegovim se imenom kuni. Ne idite za drugim bogovima između bogova drugih naroda, koji su oko vas. I zapovjedi nam Gospod da vršimo sve ove uredbe bojeći se Gospoda Boga svojega, da bi nam bilo dobro svagda i da bi nas sačuvao u životu, kao što se vidi danas. (Pon. Zak. 6:2, 13, 14, 24). I ovde se takođe opisuje obožavanje pomoću istina iz dobra, ili pomoću vere iz ljubavi; "Gospoda Boga svojega boj se, i njemu služi" znači obožavanje pomoću istina vere; a "Gospoda Boga svojega boj se, i njemu služi, i njegovim se imenom kuni" znači klanjanje od dobra ljubavi; jer držati i činiti zakone i zapovesti je dobrobit života, što je isto kao i dobro ljubavi, budući da da se živi ono što se voli; "njegovim se imenom kuni" ima isto značenje, jer "zakleti" znači potvrditi životom. Već je rečeno da se "Gospoda Boga svojega boj se, i njemu služi" znači obožavanje u skladu sa istinama doktrine. Jer postoje dve stvari koje čine obožavanje, naime, doktrina i život; doktrina bez života ne čini ga, kao ni život bez doktrine.

[11] Slično se podučava u sledećim odlomcima. U Ponovljenim Zakonima: Sabravši narod, ljude i žene djecu i došljake, koji budu u mjestima tvojim, da čuju i uče da se boje Gospoda Boga vašega, i drže i tvore sve riječi ovoga zakona; (Pon. Zak. 31:12). U istom: Ako ne uzdržiš i ne ustvoriš sve riječi ovoga zakona, koje su napisane u ovoj knjizi, ne bojeći se slavnoga i strašnoga imena Gospoda Boga svojega, (Pon. Zak. 28:58). U istom: A kad sjede na prijesto carstva svojega, neka prepiše sebi u knjigu ovaj zakon od sveštenika Levita; I neka ga drži kod sebe i neka ga čita dok je živ, da se uči bojati se Gospoda Boga svojega, držati sve riječi ovoga zakona i ove uredbe, i tvoriti ih; (Pon. Zak. 17:18, 19). I drži zapovijesti Gospoda Boga svojega hodeći putovima njegovijem i bojeći se njega. (Pon. Zak. 8:6). U istom: O, kad bi im bilo srce svagda tako da me se boje i drže sve zapovijesti moje svagda, da bi bilo dobro njima i sinovima njihovijem dovijeka. (Pon. Zak. 5:29). U tim odlomcima gdje se pominje "boj se Gospoda Boga svojega", pridodano je "držati sve riječi ovoga zakona i ove uredbe, i tvoriti ih", takođe "hodanje putevima Njegovim", iz razloga što, kao što je rečeno, sva unutarnja duhovna obožavanja Boga, koja se sastoje od dobra života, moraju biti prema istinama doktrine, jer se to mora podučavati. Obožavanje prema istinama doktrine označeno je izrazom "boj se Gospoda Boga svojega" a bogopoštovanje pomoću dobra života sa "I drži zapovijesti Gospoda Boga svojega hodeći putovima njegovijem, " gde "hodeći putovima njegovijem" znači živeti prema istinama doktrine; a kako bogopoštovanje prema istinama doktrine znači "bojati se Gospoda Boga svojega", stoga se kaže da se strah od Jahvea mora naučiti iz zakona. No, neka se zna da "bojati se Gospoda Boga svojega" znači unutarnje duhovno bogopoštovanje koje mora biti prisutno u spoljašnjem prirodnom bogopoštovanju, jer unutarnje duhovno bogopoštovanje promišlja i razume istine, na taj način razmišljajući na smeran i sveti način o Bogu koga se "boji", a spoljašnje prirodno bogopoštovane postvaruje istine, tj. čuva zapovesti i reči zakona.

[12] U Davidu: Pokaži mi, Gospode, put svoj, i ići ¹ ću u istini tvojoj; učini neka se mili srcu mojemu bojati se imena tvojega. (Ps. 86:11). "Pokaži mi, Gospode, put svoj" označava učiti istinu prema kojoj čovjek mora živeti; stoga se kaže "ići ću ka istini tvojoj". Da se dobro ljubavi mora povezati s istinama vere označava "učini neka se mili srcu mojemu bojati se imena tvojega, gde "srce" označava ljubav, "bojati se" svetost vere, a one moraju biti "ujedinjene", to jest biti zajedno u bogopoštovanje.

[13] U istom: Blago svakome, koji se boji Gospoda, koji hodi putovima njegovijem! (Ps. 128:1). I ovde, opet, "bojati se Gospoda Boga svojega" znači misliti na smeran i svet način o Bogu, a "hoditi putevina Njegovijem" znači živeti prema Božanskim istinama; ova dva sredstva omogućavaju istinsko bogopoštovanje. Ali, u spoljašnjem obožavanju, koje je življenje po Božanskim istinama, mora postojati i unutarnje bogopoštovanje, koje je strah od Gospoda Boga; i zato je to rečeno "koji se boji Gospoda, koji hodi putovima njegovijem. " Na istom mestu: Blago čovjeku koji se boji Gospoda, kome su veoma omiljele zapovijesti njegove. (Ps. 112:1). Značenje toga je slično kao gore; jer izraz "kome su veoma omiljele zapovijesti njegove" označava da volimo Gospodnje zapovesti, te ih, iz čiste ljubavi, hoćemo i zato ih izvršavamo.

[14] U Jeremiji: Ne pokoriše se do danas niti se pobojaše, niti hodiše po mom zakonu i uredbama mojim, koje stavih pred vas i pred oce vaše. (Jer. 44:10). "Ne pokoriše se" znači ne misliti na Boga iz istina Reči, odnosno ne razmišljati na svet i smeran način; "niti hodiše po mom zakonu i uredbama mojim, " znači ne živeti po njima, "zapovesti" znači zakone unutarnjeg obožavanja, a "uredbe" zakone spoljašnjeg obožavanja.

[15] U Malahiji: Sin poštuje oca i sluga gospodara svojega; ako sam ja otac, gdje je čast moja? i ako sam gospodar, gdje je strah moj? veli Gospod nad vojskama vama, sveštenici, koji prezirete ime moje, i govorite: u čem preziremo ime tvoje? (Mal. 1:6) Pojmovi "čast" i "strah" se upotrebljavaju jer se "čast" temelji na obožavanju putem dobra, a "strah" na bogopoštovanju putem istina (da se "čast" se temelji na dobru može se videti u prethodnom tekstu, br. 288, 345); stoga "čast" takođe proističe iz Oca, a "strah" iz Gospoda, jer se Jehova naziva "Otac" iz Božanskog dobra, a ovde "Gospod" iz Božanske istine.

[16] U istom: I poznaćete da sam vam ja poslao ovu zapovijest da bi bio moj zavjet s Levijem, veli Gospod nad vojskama. Zavjet moj za život i mir bješe s njim, i dadoh mu to za strah, jer me se bojaše i imena se mojega strašaše. (Mal. 2:4, 5). "Levi" ovde znači Gospoda u odnosu na Božansko Ljudsko, a "Zavjet moj za život i mir" označava jedinstvo Njegovog Božanskog sa samim Sobom, a "strah" i "bojati se" označavaju svetu istinu s kojom postoji jedinstvo.

[17] U Isaiji: I na njemu će počivati duh Gospodnji, duh mudrosti i razuma, duh savjeta i sile, duh znanja i straha Gospodnjega. I mirisanje će mu biti u strahu Gospodnjem, a neće suditi po viđenju svojih očiju, niti će po čuvenju svojih ušiju karati. (Isa. 11:2, 3). To je takođe rečeno o Gospodu, a ove reči opisuju Božansku istinu, u kojoj i od koje je sva mudrost i sva inteligencija. Božanska istina, koja je bila u Gospodu, kad je bio na svetu i koja, od trenutka slavljenja Njegovog Ljudskog, potiče od Njega, označava se putem izraza "I na njemu će počivati duh Gospodnji;" da odatle ima Božansku mudrost i Božansku moć iz tog izvora označava izraz "duh mudrosti i razuma, duh savjeta i sile;" da ima sveznanje i esencijalnu svetost u bogopoštovanju pomoću tog izvora je označeno pomoću izraza "duh znanja i straha Gospodnjega;" a, kako "strah" označava svetost bogopoštovanja od Božanske istine, dodaje se "I mirisanje će mu biti u strahu Gospodnjem, " gde "mirisati [tamjan – prim. M. V. ]" označava obožavanje od Božanskog duhovnog, što je Božanska istina. (To je ono što "mirisati" označava –vidi u prethodnom tekstu, br. 324, 491, 492, 494, 567). Rečeno je "duh mudrosti, razuma, znanja i straha", jer "duh" znači Božansko, "duh mudrosti" - nebesko Božansko, koje je Božansko proističuće, što su ga su primili anđeli kraljevstva najvišeg ili trećeg neba, "duh razuma" - duhovno Božansko, koje je Božansko proističuće, koje su primili anđeli srednjeg ili drugog neba, "duh znanja" - prirodno Božansko, koje je Božansko proističuće, koje su primili anđeli najnižeg ili prvog neba, a "duh straha Gospodnjega" - svo sveto bogopoštovanje od nebeskog, duhovnog i prirodogh Božanskog.

[18] U Jeremiji: I daću im jedno srce i jedan put da bi me se bojali vazda na dobro svoje i sinova svojih nakon njih. I učiniću s njima zavjet vječan da se neću odvratiti od njih čineći im dobro, i daću im strah svoj u srce da ne otstupe od mene. (Jer. 32:39, 40). "I daću im jedno srce i jedan put da bi me se bojali" označava jednu volju i jedno razumevanje radi bogopoštovanja Gospoda, "srce" označava dobro volje, "put" istinu razumevanja koja vodi, a "strah" otuda - sveto bogopoštovanje. "I učiniću s njima zavjet vječan da se neću odvratiti od njih čineći im dobro, i daću im strah svoj u srce" označava zajedništvo kroz dobro ljubavi i kroz istinu tog dobra u obožavanju, "zavjet" znači spoj a "strah u srcu" - svetost bogopoštovanja od istine u dobru ljubavi; "da ne otstupe od mene" označava da je to u svrhu stvaranja veze. Budući da je povezanost s Gospodom ostvarena pomoću istina iz dobra, a ne putem istine bez dobra, ni dobra bez istina, oboje se ovde spominju.

[19] U Davidu: Dome Aronov, uzdaj se u Gospoda; on im je pomoć i štit. Koji se bojite Gospoda, uzdajte se u Gospoda; on im je pomoć i štit. (Ps. 115:10, 11). "Dom Aronov" označava sve koji su u dobru ljubavi, a "oni koji se boje Gospoda" označavaju sve one, koji su u istinama od tog dobra. U Apokalipsi: I govoraše velikijem glasom: bojte se Boga, i podajte mu slavu, jer dođe čas suda njegova; i poklonite se onome koji je stvorio nebo i zemlju i more i izvore vodene. (Otkr. 14:7). "Bojte se Boga, i podajte mu slavu" označava obožavanje Gospoda koje dolazi od svetih istina; a "poklonite Mu se" označava dobrobit ljubavi. U Davidu: Nek se boji Gospoda sva zemlja, i neka strepi pred njim sve što živi po vasiljenoj; Gle, oko je Gospodnje na onima koji ga se boje, i na onima koji čekaju milost njegovu. (Ps. 33:8, 18). Mili su Gospodu oni koji ga se boje, koji se uzdaju u milost njegovu. (Ps. 147:11). Budući da "strah od Gospoda" označava prijem Božanske istine, a "milost" primanje Božanskog dobra, rečeno je da su "oko Gospodu" i "Mili su Gospodu oni koji ga se boje, koji se uzdaju u milost njegovu."

[20] U Isaiji: Zato će te slaviti narod silan, grad strašnijeh naroda bojaće te se. (Isa. 25:3). Ponovo, bogopoštovanje od dobra se označava sa "čast (slava)", jer "slava" se temelji na dobru ljubavi; a poštovanje od istina označeno je "strahom od Gospoda", kao što je gore rečeno. "Narod silan" označava ljude crkve koji su u istinama od dobra, odakle je sva snaga; "grad strašnijeh naroda" označava one, koji su u istinama doktrine, i kroz njih u dobru ljubavi; a kako je sva duhovna moć iz toga, oni se nazivaju "strašnijem narodima". Te reči, takođe, jasno pokazuju da postoji brak dobra i istine u svakoj pojedinosti Reči; jer "čast" se temelji na dobru, "bojati se" - na istini, a oboje se sadrže u bogopoštovanju; pojam "narod" koristi se da označi one koji su u istinama, i preko istina u dobrom, a izraz "nacije" opisuje one, koji su u dobrom, i od dobara - u istinama; i kao što je sva snaga u duhovnom svetu od zajedništva (braka) dobra i istine, narodi se zovu "silni" a nacije nazivaju "strašnim".

[21] "Strah od Gospoda" označava bogopoštovanje u kome postoji svetost kroz istine, takođe i u sledećim odlomcima. U Isaiji: Zato reče Gospod: što se ovaj narod približuje ustima svojima i usnama svojim poštuje me, a srce im daleko stoji od mene, i strah kojim me se boje zapovijest je ljudska kojoj su naučeni, (Isa. 29:13). Ko se među vama boji Gospoda i sluša glas sluge njegova? Ko hodi po mraku i nema vidjela, neka se uzda u ime Gospodnje i neka se oslanja na Boga svojega. (Isa. 50:10). U Jeremiji: I biće mi milo ime i hvala i slava u svijeh naroda na zemlji koji će čuti za sve dobro što ću im učiniti, i uplašiće se i drktaće radi svega dobra i radi svega mira što ću im ja dati. (Jer. 33:9). U Davidu: Anđeli Gospodnji stanom stoje oko onih koji se njega boje, i izbavljaju ih. Bojte se Gospoda, sveti njegovi; jer koji se njega boje, njima nema oskudice. (Ps. 34:7, 9). U istom: Da usliši, i ukroti ih Bog, koji živi od vijeka; jer se ne mijenjaju i ne boje se Boga. (Ps. 55:19). U istom: Početak je mudrosti strah Gospodnji; dobra su razuma svi koji ih tvore. Hvala njegova traje dovijeka. [Njegove zapovesti] (Ps. 111:10). Budući da se "strah" odnosi na Božansku istinu, odakle je svetost u bogopoštovanju, mudrosti i inteligenciji, stoga se kaže, "Početak je mudrosti strah Gospodnji; dobra su razuma svi koji ih tvore. Hvala njegova traje dovijeka. [Njegove zapovesti]. " U istom: Koji se bojite Gospoda, hvalite ga. Sve sjeme Jakovljevo! poštuj ga. Boj ga se, sve sjeme Izrailjevo! (Ps. 22:23). U Luki: I milost je njegova od koljena na koljeno onima koji ga se boje. (Luka 1:50).

[22] Da "bojati se Gospoda Boga" znači imati osećaj svetosti i poštovanja, a time i bogopoštovanja sa svetošću i smernošću, može se videti iz ovih odlomaka. U Mojsiju: Držite subote moje, i svetinju moju poštujte. Ja sam Gospod. (Lev. 19:30; 26:2). u istom: A on reče: evo postavljam zavjet; pred cijelim narodom tvojim učiniću čudesa, koja nijesu učinjena nigdje na zemlji ni u kom narodu, i vidjećete djelo Gospodnje sav narod, među kojim si, jer će biti strašno što ću ja učiniti s tobom. (Izl. 34:10). U istom: I uplaši se, i reče: kako je strašno mjesto ovo! ovdje je doista kuća Božja, i ovo su vrata nebeska. (Pos. 28:17). Da, u odnosu na Božansko i svetost neba i crkve, "bojati se" označava poštovanje i smernost, vidljivo je iz ovih odlomaka, konkretno iz onog koji sledi, jer ista reč, koja na hebrejskom znači "bojati se", tako isto znači i duboko ceniti i poštovati. To je takođe očito iz ovih reči u Luki: Govoreći: u jednome gradu bijaše jedan sudija koji se Boga ne bojaše i ljudi ne stiđaše. I ne šćadijaše zadugo. A najposlije reče u sebi: ako se i ne bojim Boga i ljudi ne sramim, (Luka 18:2, 4). Kaže se "bojati se Boga" i "ljudi se stiđaše", jer se bojati znači poštovati u višem stupnju.

[23] U Mateju: I ne bojte se onijeh koji ubijaju tijelo a duše ne mogu ubiti; nego se bojte onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ali vam kažem, prijateljima svojijem: ne bojte se od onijeh koji ubijaju tijelo i potom ne mogu ništa više učiniti. Nego ću vam kazati koga da se bojite: bojte se onoga koji ima vlast pošto ubije baciti u pakao; da, kažem vam, onoga se bojte. A u vas je i kosa na glavi izbrojena. Ne bojte se dakle; vi ste bolji od mnogo vrabaca. (Mat. 10:28; Luka 12:4, 5, 7). Ovde, međutim, "strah" znači strah od duhovnog umiranja, odatle potiče prirodni strah, koji je strašljivost i užas; a duhovni strah je - sveti strah, koji se u svakoj duhovnoj ljubavi podnosi različito, u odnosu na kvalitet i količinu ljubavi. U takvom strahu je duhovni čovek, jer zna da Gospod ne čini zlo nikome, a još manje da uništava čoveka u telu i duši u Geheni, nego da čini dobro svima, i želi da uzdigne sve, svako telo i dušu u nebo k sebi. Zato je strah duhovnog čoveka - sveti strah od mogućnosti da ga zlo života i lažnost doktrine preobrate ka zlu, i da na taj način on povredi Božansku ljubav, koju poseduje u sebi. A prirodni strah je strašljivost, užas i anksioznost, sve to usled opasnosti i pretnji od kazni, a time i od pakla; taj se strah trpi u svakoj telesnoj ljubavi, takođe različito u skladu sa kvalitetom i količinom ljubavi. Prirodni čovek, koji ima takav strah, ne zna za drugačije, već veruje da Gospod čini zlo zlima, osuđuje ih, baca ih u pakao i kažnjava ih, a to su razlozi zbog kojih su takve osobe u užasu i strahu od Gospoda. U ovom je strahu bio najveći deo jevrejske i izraelitske nacije, jer su bili prirodni ljudi; i zato se tako često govori u Reči: "bojati se" i "drhtati pred Gospodom", a takođe "biti u strahu i drhtanju"; i iz istog razloga je rečeno o sinovima Izraelovim da su se "strašno bojali" kada je Božanski zakon ili Božanska Istina objavljena sa Gore Sinaja (Izl 20:18-20, Pon. Zak. 5:23-25).

[24] Ovaj strah je ono što delimično podrazumijeva pod: A Lavan odgovori Jakovu i reče: ove su kćeri moje kćeri, i ovi su sinovi moji sinovi, i ova stoka moja stoka, i što god vidiš sve je moje; pa šta bih učinio danas kćerima svojim ili sinovima njihovijem koje rodiše? Bog Avramov i bogovi Nahorovi, bogovi oca njihova, neka sude među nama. A Jakov se zakle strahom oca svojega Isaka. (Pos. 31:42, 53); jer "Avram, Isak i Jakov", u Reči označavaju Gospoda, "Avram", Gospoda u odnosu na nebesko Božansko, "Isak", u odnosu na duhovno Božansko, a "Jakov" u odnosu na prirodno Božansko; Duhovno Božanstvo koje označava "Isaak" je Božanska istina, koja zastrašuje prirodnog čoveka, a "Laban" je bio prirodan čovek, pa ga je Jakov zakleo izrazom "Jakov se zakle strahom oca svojega Isaka ". Skoro na isti strah se misli u Isaiji: Gospoda nad vojskama svetite; i on neka vam je strah i bojazan. (Isa. 8:13). Ovde se termin "strah" odnosi na duhovnog čoveka, a "bojazan" na prirodnog čoveka. Da duhovni čovek ne mora biti u takvom strahu, u kakvom je prirodni čovek, označava se sa "Ne boj se. " U Isaiji: Ali sada ovako veli Gospod, koji te je stvorio, Jakove, i koji te je sazdao, Izrailju: ne boj se, jer te otkupih, pozvah te po imenu tvom; moj si. (Isa. 43:1). U Luki: Ne boj se malo stado! jer bi volja vašega oca da vam da carstvo. (Luka 12:32). A u Jeremiji: Nego će služiti Gospodu Bogu svojemu i Davidu caru svojemu, kojega ću im podignuti. Ti se dakle ne boj, Jakove slugo moj, govori Gospod, i ne plaši se, Izrailju; jer, evo, ja ću te izbaviti iz daljne zemlje, i sjeme tvoje iz zemlje ropstva tvojega, i Jakov će se vratiti i počivati, i biće miran, i niko ga neće plašiti. (Jer. 30:9, 10). I u mnogim drugim pasusima. Štaviše, taj "strah", "teror", "preneraženost" i slično, označavaju različita uznemirenja i promene stanja uma, što se može videti u prethodnom tekstu (br. 667, 677).

Poznámky pod čarou:

9050. Da duša označava duhovni život, vidi se iz značenja duše, što je čovekov život, a to je život njegove vere, koja je duhovni život. Svuda se u Reči pominje srce, I duša, gde se srcem označava život ljubavi, a dušom život vere. Čovek ima dve sposobnosti preko kojih prima život od Gospoda; jedna se naziva voljom, a druga razumom. Sposobnosti koja se naziva voljom, pripada ljubav, jer dobra života čine njegov život; a drugoj sposobnosti koja se naziva razumom, pripada vera, jer istine vere čine njegov život. Ali ova dva života ipak čine jedan život, I kada je jedan, tada stvari koje pripadaju veri, pripadaju I ljubavi, jer se one vole; a s druge strane, stvari koje pripadaju ljubavi, pripadaju I veri, jer 2 se one veruju. Takav je život svih koji su u nebu. Da se u Reči život ljubavi, ili što je isto, volja, naziva srcem, I da se život vere, ili što je isto, razum, naziva dušom, to je stoga što oni koji su u ljubavi ka Gospodu I koji se nazivaju nebeskim, sačinjavaju oblast srca u Velikom Čoveku ili nebu, a oni koji su u veri u Gospoda a otuda I u ljubavi prema bližnjemu, sačinjavaju oblast pluća. (vidi br. 3635, 3883-3896). Otuda se u Reči srcem označava ljubav, koja je život volje, a dušom se označava vera, koja je život razuma (br. 2930, 7542, 8910); jer u izvornom jeziku, 3 duša (anima) je nazvana po disanju, šrto se čini plućima. Da vera pripada intelektualnoj sposovnosti, je stoga što ovu sposobnost Gospod prosvetljava kad čovek primi veru; otuda on [čovek] ima svetlost, ili opažanje istine, u stvarima koje pripadaju veri kada čita Reč; a da ta ljubav pripada voljnoj sposobnosti, je stoga što ovu sposovnost pali Gospod kada čovek primi ljubav; otuda on [čovek] ima vatru života 1:4čulnuo opažanj obra. Iz svega ovoga vidi se šta se zapravo označava u Reči srcem, a šta dušom; kao u sledećim odlomcima .

Kod Mojsija:-Za to ljubi Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega I iz sve duše svoje I iz sve snage svoje (Zak. Ponovljeni 5:6). Sada dakle, šta ište od tebe Gospod Bog tvoj, osim da se bojiš Gospoda Boga svojega, da hodiš po svijem putovima Njegovijem, I da ga ljubiš I služiš Gospodu Bogu svojemu iz svega srca svojega I iz sve duše svoje Ponovljeni Zakon 10:12; 11:13). Pazi dakle I izvršuj ih od svega srca svojega I od sve duše svoje Ponovljeni Zakon 26:16. U jevanđeljima: I ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojim I svom dušom svojom I svijem umom svojim I svom snagom svojom (mišlju, umom) (Mateja 22:37; Mark 12:30, 32; LukaX. 27). Srce označava život ljubavi, a duša, život vere, snaga (misao), ono što proističe od života ljubavi, stoga ono što je iz srca, ili volje; a misao (snaga), one stvari koje proističu od života vere, stoga one koje su iz 5 duše, ili iz prosvetljenog razuma. Na sličan način kod Isaije: Taki se hrani pepelom, prevareno srce zavodi ga da ne može izbaviti srce svoje, niti reći: nije li laž što mi je u desnici ?Izaija 44:20).

Kod Jeremije: I radovaću im se čineći im dobro I zasadiću ih u ovoj zemlji tvrdo svijem srcem svojim I svom dušom svojom Jeremija 32:41. ; govoreći o Jehovi, to jest, o Gospodu; srcem se opisuje Božansko dobro, koje pripada ljubavi ili milosti; a dušom se opisuje Božanska 6 Istina, koja pripada veri kod čoveka. Da se ovo označava srcem I dušom u Reči, malo ko ovih dana zna u crkvi, jer malo ko uzimaju u obzir to, da čovek ima dva sposobnosti jedna od druge različite, naime, volju I razum, I da ove dve sposobosti sačinjavaju jedan um, kako bi čovek bio zaista čovek. Niti uzimaju u obzir to, da sve stvari u svemiru, kako u nebo tako I tako u svetu, da se odnose na dobro I istinu, I da one mora da budu povezane kako bi bile nešto, I stvorile nešto. Zbog neznanja o ovim starima došlo je do toga da su odvojili veru od ljubavi; jer onaj ko ne zna ove sveopšte zakone, ne zna da se vera odnosi na istinu, a ljubav na dobro, I da ako ovi nisu spojeni, nema ničega; jer vera bez ljubavi prema bližnjemu nije vera, a ljubav bez vere nije ljubav, jer ljubav dobija svoj kvalitet od vere, a vera ima svoj život od ljubavi; otuda je vera bez ljubavi mrtva, a vera bez ljubavi nije živa. Da je ovo ovako, može se videti iz svega u Reči, jer gde god se govori o veri, govori se I o ljubavi, kako bi postojao brak dobra I istine, to jest, nebo, a u najvišem smislu, Gospod, u svakoj I svim stvarima tamo. (Da postoji takav brak, vidi br. 683, 793, 801, 2516, 2516, 7945{ign95} 8339kraj). Iz svega 7 ovoga sada je jasno otkuda to da čovek crkve do sada nije znao šta j značeno u Reči srcem, a šta dušom. Da duša u Reči označava život vere, može se jasno videti iz odlomaka gde se pominje duša, kao u sledećim: kod Mojsija: Niko da ne uzima u zalogu žrvnja gornjega ni donjega, jer bi uzeo dušu u zalogu (Zak. Ponovljeni 24:6). Kaže se da niko ne uzima žrvnja, jer bi uzeo dušu u zalogu, jer u unutrašnjem smislu žrvanj (mlinski kamen) označava one stvari koje pripadaju veri (br. 7780).

Kod Isaije: Biće kao kad gladan sni da jede, pa kad se probudi a duša mu prazna; ili kada žedan sni da pije, pa kad se probudi, a on iznemogao I duša mu žedna (Isaija 29:8. Žedna duša I duša koja je žedna, označavaju želju da se nauče dobra I istine vere.

Kod istoga: I ako otvoriš dušu svoju gladnome, I nasitiš dušu nevoljnu; tada će zasjati u mraku vidjelo tvoje I tama će tvoja biti kao po dne (Isaija 58:10. 8 Ako otvoriš dušu svoju gladnome, označava želeti poučavati u istinama vere.

Kod Jeremije: Ako se I oblačiš u skrlet, I ako se kitiš nakitom zlatnijem, I mažeš lice svoje, zaludu se krasiš, preziru te milosnici, traže dušu tvoju Jeremija 4:30. Duša ovde označavaživot vere, stoga veru samu kod čoveka, jer ona čini njegov duhovni život. Da je vera označena dušom, vidi se iz pojedinosti u ovome stihu.

Kod istoga: I doći će i pjevaće na visini Sionskoj, I steći će se k vinu I k ulju, k jaganjcima I teocima; I duša će im biti kao vrt zaliven, I ne će više tužiti. Jer ću napojiti umornu dušu, I nasititi svaku klonulu dušu Jeremija 31:12, 25). Duša označava život vere kod čoveka crkve, za kojega se kaže da je postao vrt, jer se vrtom označava inteligencija, koja je od istina vere (br. 100, 108, 2702); a za dušu se kaže da je zalivena, jer se sa biti zaliven9 označava biti poučen.

Kod istoga: Sa strahom za dušu (život) svoj od mača, u pustinju donosimo sebi hljeb (Plač 5:9). strah (opasnost) za dušu označava opasnost gubljenja vere, a otuda I duhovnog života; jer mač u pustinji označava obmanu koja se bori protivu istina vere (br. 2799, 4499, 6353, 7102, 8294).

Kod Jezikilja: Javan, Tubal I Mozoh bijahu tvoji trgovci; s dušama ljudskim I sudima mjedenijem dolažahu na sajme tvoje Jezekilj 27:13. Duša čovjekova označava unutrašnju istinu vere od dobra; sudovi mjedeni, spoljašnje istine vere od dobra –sudovi označavaju spoljašnje istine ili spoljašnja znanja istina (vidi br. 3068, 3079), a mjed, dobro prirodnog (br. 425, 1551). Ako se ne zna da duša čovekova označava veru, ne može se razumeti šta je označeno sa trgovati sa čovekovomdušom, I sa sudovima mjedenijem.

Kod istoga: 10 I sve što živi (sve životinje) koje se miču kuda god dođu ove rijeke, biće žive I biće veliko mnoštvo riba, jer kad dođe ova voda onamo, druga će postat drava, I sve će biti živo gdje ova rijeka dođe Jezekilj 47:9. govoreći o novome hramu, to jest, o novoj duhovnoj crkvi od Gospoda; živa duđa koja se miče (puzi) označava spoljašnje znanje istine koja pripada veri; mnoštvo riba označava spoljašnja znanja (scientifica) (br. 40, 991); rijeka označaba stvari inteligencije, koje su od istina vere (br. 2702, 3051). Ni jedno ni drugo u ovome odlomku ne bi se znalo ako se ne zna šta je u unutrašnjem smislu označeno sa mnoštvom riba zbog rijeka koje tu dolaze.

Kod Davida: Spasi me (pomozi mi) Bože, jer voda dođe do duše (Psalam 69:1).

Kod Jone: Optekoše me vode do duše, bezdana me opkoli, sita omota mi se oko glave (2:6). Vode označavaju obmane, a isto tako I iskušenja koja su uzrokovana 11 ubacivanjem obmana (br. 705, 739, 759, 756, 8138, 8368).

Kod Jeremije: Popravi se, Jerusalime, da se ne otrgne duša moja od tebe, da te ne obratim u pustinju, u zemlju gdje se ne živi Jeremija 6:8. Duša, kada se govori o Gospodu, označava Božansku Istinu.

Kod Jovana: I drugi anđeo izli čašu svoju u more; I posta krv kao od mrtvaca, I svaka duša živa umrije u moru (Otkr. 16:3). More označava spoljašnja znanja istine u kompleksu (br. 28), krv, istine vere od dobra, a u obrnutom smislu, istine vere patvorene I profanisane (br. 4735, 6978, 7317, 7326); otuda živa duša označava život vere.

Kod Mateje: 12Ne brinite se za dušu svoju (za život svoj), šta ćete jesti, ili šta ćete piti; ni za tijelo svoje, u šta ćete se obući Mateju 6:25. Duša označava istine vere; jesti I piti označava biti poučavan u dobru I u istini vere, jer u unutrašnjem smislu tu se govori o duhovnom životu I njegovoj ishrani.

Opet: Koji čuva dušu svoju, izgubiće je; a koji izgubi dušu svoju, Mene radi, naći će je Mateju 10:39. Duša označava život vere onakav kakav je kod onih koji su vernici, a u obrnutom smislu, život ne od vere, kakav je kod nevernika.

Kod Luke: Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje Luka 21:19. Spasavati duše označava one stvari koje pripadaju veri, a otuda I duhovnom životu. Slično je značeje u mnogim drugim odlomcima.

9051. (Stih 24.) Oko za oko. Da ovo označava ako bi oni pozledili bilo šta u unutrašnjem Intelektualnom, vidi se iz značenja oka, što je razumevanje (razum), čiji život je život vere. Čovek ima spoljašnji razum I unutrašnji razum. Spoljašnji razum je tamo gde misao treba da stigne da bi došlo do opažanja; dok je unutrašnji razum tamo gde misao ne ulazi u opažanje, ali ulazi u opažanje anđela. Ovaj drugi razum je onaj koji Gospod prosvetljava kada čovek primi veru, jer j vaj [razum] u svetlosti neba, I u njemu je čovekov duhovni život, što se njemu ne pokazuje jasno dok je u svetu, nego u drugom životu, kad postane anđeo mežu anđelima u nebu. U međuvremenu, ovaj život leži skriven u misli spoljašnjeg razuma, I tamo donosi svetlost I poštovanje za Gospoda, za ljubav I veru u Njega, za Reč, I za sve druge stvari crkve. Da oko označava razumevanje (razum), je stoga što oko korespondira razumevanju (razumu) ; jer razum vidi iz svetlosti neba, a oko iz svetlosti sveta. One stvari koje spoljašnje oko vidi su zemaljske, I polje njegove intuicije (uvida) je sve što se pokazuje u svetu. Da u duhovnom smislu oko označava razumevanje, I veru, je za to što vera čini život unutrašnjeg razumevanja (vidi br. 2701, 4403-4421, 4523-4534). Onaj ko ne zna da se u Reči okom označava razumevanje, ne može da zna šta je označeno onim što je Gospod rekao o oku kod Jevanđelista; kao ovim rečima: Ako te I oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga; bolje ti je s jednijem okom ući u carstvo nebesko, nego li s dva da te bace u pakao ognjeni (Mark 9:47; Mateja 5:29). Svako zna da ne treba iskopati oko iako uzrokuje sablazan, I da niko ne ulazi u carstvo Božiji s jednom okom; ali desnim okom se označava obmana vere o Gospodu, I to je ono što se iskopa.

Opet: Svijeća je tijelu oko. Ako dakle bude oko tvoje zdravo, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako oko tvoje krvavo bude, sve će tijelo tvoje tamno biti. Ako li je vidjelo što je u tebi tama, a kamo li tama? (kako li je tama velika?) (Mateja 6:22, 23; LukaXI. 34). Ni u ovome odlomku se okom ne oznaćava oko, nego razumevanje istine vere; otuda se oko naziva vidjelom tijela, I kaže se, Ako li je vidjelou tebi tama, kako li je tek velika tama?, jer tama u duhovnom smislu 3 označava obmane vere(br. 189, 1860, 4418, 7711); Isto tako: A za što vidiš trun u oku brata svojega, a ne vidiš brvno u oku svome? (Mateja 7:3-5). Vidjeti trun u oku brata označava nešto pogrešno u razumevanju istine; brvno(greda) u vlastitom oku označava veliko zlo obmane; jer u unutrašnjem smislu drvo označava dobro, a u obrnutom smislu zlo (br. 643, 2784, 2812, 3720, 8354). U drugom životu dobro je pretstavljeno brvnom; stoga se oni koji izigravaju dobro (pretstavljeju se kao dobri) vide kako nose brvno (gredu), I tako hodaju bezbedno. Bez ovoga značenjaoka I brvna (grede), ko bi znao šta je označeno sa videti brvno u oku? Poznato je da u Reči oko označava razumevanje istine, koja je vera, a bez toga se ne može znati šta znači to kad je Gospod izlečio slepoga čoveka, da je pljunuo na zemlju I I načinio kao (kal, blato) od pljuvačke, I pomazao kalom oči slijepome. I rekao mu: idi, umij se u banji

Siloamskoj (Jovan 9:6, 7). jer su se Gospodova čuda, kao I sva Božanska čuda, odnosila na ono što je u Gospodovom carstvu I crkvi (br. 7337, 8364), kao I ovo (čudo).