142. Stihovi 19, 20. Jer Jehova Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju, onako da joj bude ime. I Adam nadjede ime svakom živinčetu i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zvijeri poljskoj; ali se ne nađe Adamu drug prema njemu.

Pod životinjama se misli na nebeska osećanja, a pod pticama nebeskim na duhovna osećanja, a time se kaže da životinje označavaju ono što se odnosi na volju, a ptice ono što se odnosi na razum. Dovesti ih čoveku da vidi kako će ih nazvati, to znači dati mu moć da upozna ta osećanja, a nadjenuti ime, znači prepoznavati ih. No uprkos tome što mu je bila poznata dobrota i što je shvatao istinu, a to mu je bilo dato od Gospoda, on je i dalje naginjao svom vlastitom, što je izraženo na isti način kao i pre – naime, da se ne nađe drug prema njemu.