Bible

 

Postanak 27

Studie

   

1 Kad Isak ostare i oči mu potamneše, te ne videše, dozva Isava starijeg sina svog, i reče mu: Sine! A on odgovori: Evo me.

2 Tada reče: Evo ostareo sam, ne znam kad ću umreti;

3 Uzmi oružje svoje, tul i luk, i izađi u planinu, te mi ulovi lov;

4 I zgotovi mi jelo po mojoj volji, i donesi mi da jedem, pa da te blagoslovi duša moja dok nisam umro.

5 A Reveka ču šta Isak reče sinu svom Isavu. I Isav otide u planinu da ulovi lov i donese.

6 A Reveka reče Jakovu, sinu svom govoreći: Gle, čuh oca tvog gde govori s Isavom, bratom tvojim i reče:

7 Donesi mi lov, i zgotovi jelo da jedem, pa da te blagoslovim pred Gospodom dok nisam umro.

8 Nego sada, sine, poslušaj me šta ću ti kazati.

9 Idi sada k stadu i donesi dva dobra jareta, da zgotovim ocu tvom jelo od njih, kako rado jede.

10 Pa ćeš uneti ocu da jede i da te blagoslovi dok nije umro.

11 A Jakov reče Reveci materi svojoj: Ali je Isav brat moj rutav, a ja sam gladak;

12 Može me opipati otac, pa će se osetiti da sam ga hteo prevariti, te ću navući na se prokletstvo mesto blagoslova.

13 A mati mu reče: Neka prokletstvo tvoje, sine padne na mene; samo me poslušaj, i idi i donesi mi.

14 Tada otišavši uze i donese materi svojoj; a mati njegova zgotovi jelo kako jeđaše rado otac njegov.

15 Pa onda uze Reveka najlepše haljine starijeg sina svog, koje behu u nje kod kuće, i obuče Jakova mlađeg sina svog.

16 I jarećim kožicama obloži mu ruke i vrat gde beše gladak.

17 I dade Jakovu sinu svom u ruke jelo i hleb što zgotovi.

18 A on uđe k ocu svom i reče: Oče. A on odgovori: Evo me; koji si ti, sine?

19 I Jakov reče ocu svom: Ja, Isav tvoj prvenac; učinio sam kako si mi rekao; digni se, posadi se da jedeš lov moj, pa da me blagoslovi duša tvoja.

20 A Isak reče sinu svom: Kad brže nađe, sine? A on reče: Gospod Bog tvoj dade, te izađe preda me.

21 Tada reče Isak Jakovu: Hodi bliže, sine da te opipam jesi li sin moj Isav ili ne.

22 I pristupi Jakov k Isaku ocu svom, a on ga opipa, pa reče: Glas je Jakovljev, ali ruke su Isavove.

23 I ne pozna ga, jer mu ruke behu kao u Isava brata njegovog rutave: Zato ga blagoslovi;

24 I reče mu: Jesi li ti sin moj Isav? A on odgovori: Ja sam.

25 Tada reče: A ti daj, sine, da jedem lov tvoj, pa da te blagoslovi duša moja. I dade mu, te jede; pa mu donese i vino te pi.

26 Potom Isak, otac njegov reče mu: Hodi sine, celivaj me.

27 I on pristupi i celiva ga; a Isak oseti miris od haljina njegovih, i blagoslovi ga govoreći: Gle, miris sina mog kao miris od polja koje blagoslovi Gospod.

28 Bog ti dao rose nebeske, i dobre zemlje i pšenice i vina izobila!

29 Narodi ti služili i plemena ti se klanjala! Bio gospodar braći svojoj i klanjali ti se sinovi matere tvoje! Proklet bio koji tebe usproklinje, a blagosloven koji tebe uzblagosilja!

30 A kad Isak blagoslovi Jakova, i Jakov otide ispred Isaka oca svog, u taj čas dođe Isav brat njegov iz lova.

31 Pa zgotovi i on jelo i unese ocu svom, i reče mu: Ustani, oče, da jedeš šta ti je sin ulovio, pa da me blagoslovi duša tvoja.

32 A Isak otac njegov reče mu: Ko si ti? A on reče: Ja, sin tvoj, prvenac tvoj Isav.

33 Tada se prepade Isak, i reče: Ko? Da gde je onaj koji ulovi i donese mi lova, i od svega jedoh pre nego ti dođe, i blagoslovih ga? On će i ostati blagosloven.

34 A kad ču Isav reči oca svog, vrisnu glasno i ožalosti se veoma, i reče ocu svom: Blagoslovi i mene, oče.

35 A on mu reče: Dođe brat tvoj s prevarom, i odnese tvoj blagoslov.

36 A Isav reče: Pravo je što mu je ime Jakov, jer me većdrugom prevari. Prvenaštvo mi uze, pa eto sada mi uze i blagoslov. Potom reče: Nisi li i meni ostavio blagoslov?

37 A Isak odgovori, i reče Isavu: Eto sam ga postavio tebi za gospodara; i svu braću njegovu dadoh mu da mu budu sluge; pšenicom i vinom ukrepih ga; pa šta bih sada tebi učinio, sine?

38 I Isav reče ocu svom: Eda li je samo jedan blagoslov u tebe, oče? Blagoslovi i mene, oče. I stade glasno plakati Isav.

39 A Isak otac njegov odgovarajući reče mu: Evo, stan će ti biti na rodnoj zemlji i rosi nebeskoj ozgo.

40 Ali ćeš živeti od mača svog, i bratu ćeš svom služiti; ali će doći vreme, te ćeš pošto se naplačeš skršiti jaram njegov s vrata svog.

41 I Isav omrze ljuto na Jakova radi blagoslova, kojim ga blagoslovi otac, i govoraše u srcu svom: Blizu su žalosni dani oca mog, tada ću ubiti Jakova brata svog.

42 I kazaše Reveci reči Isava sina njenog starijeg, a ona poslavši dozva Jakova mlađeg sina svog, i reče mu: Gle, Isav brat tvoj teši se time što hoće da te ubije.

43 Nego, sine, poslušaj šta ću ti kazati; ustani i beži k Lavanu bratu mom u Haran.

44 I ostani kod njega neko vreme dokle prođe srdnja brata tvog,

45 Dokle se gnev brata tvog odvrati od tebe, te zaboravi šta si mu učinio; a onda ću ja poslati da te dovedu odande. Zašto bih ostala bez obojice vas u jedan dan?

46 A Isaku reče Reveka: Omrzao mi je život radi ovih Hetejaka. Ako se Jakov oženi Hetejkom, kakvom između kćeri ove zemlje, na šta mi život?

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 3304

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

3304. Držeći rukom za petu Isava, označava najniže dobro Prirodnog koje ima neku moć. Ovo je jasno iz značenja ruke koja označava moć (vidi br. 878), a i iz toga što se njome opisuje istina (br. 3091); iz značenja držati rukom za , što označava pripojiti se (pridružiti se); iz značenja pete, koja označava najniže u Prirodnom (vidi br. 259); i iz reprezentacije Isava, koji je dobro Prirodnog (vidi br. 3302). Otuda je jasno, da se sa držati petu Isavovu označava najniže dobro u Prirodnom, kojemu se istina pripojila s nekom moći. Što se tiče toga da se istina pripojila najnižem dobru u Prirodnom s nekom moći, slučaj je kao što sledi. Prirodno, ili prirodni čovek, kada se ponovo rađa, on je začet od dobra i istine iz Racionalnog, ili kroz Racionalno od Duhovnog, a ovo (je začeto) kroz Nebesko, a preko Nebeskog od Božanskog; tako da postoji naporedni influks, koji počevši od Božanskog, i sledeći redom, završava se u najnižem u Prirodnom, to jest, u ovome što je svetsko i telesno. Kada je najniže Prirodno zagađeno onim što je nasleđeno od majke, i u ovome slučaju ne može da se ujedini s dobrom, ali može da mu se pripoji s nekom moći, niti se istina može ujediniti s dobrom sve dok se ono što je zagađeno ne izagna. Ovo je razlog da se dobro rađa kod čoveka, ali ne istina, pa stoga mala deca nemajuj nikakvo poznavanje istine, i istina treba da se nauči, i kasnije se može povezati s dobrom (vidi br. 1831, 1832). Zbog toga je rečeno, da su udarali jedno odrugo (vidi br. 3289). Zbog toga je to, daod prvog začeća istina staje na mesto (vara) dobra, kao što se kaže o Jakovu da je stao na mesto (prevario) Isava: Pravo je što se zove Jakov, jer me već drugom prevari! (Postanje 27:36); kao i kod Osije: I pohodiće (kazniće) Jakova po putovma njegovijem, platiće mu po djelima njegovijem. U utrobi uhvatii za petu brata svojega (stade na njegoivo mesto) i u sili svojoj bori se s Bogom Osija 12:2. 4). Oni koji se umom drže samo istorijskih stvari, i ne mogu od njih da se odvoje, znaju samo pojedinosti koje se ovde pominju, kao i one koje se gore pominju, oni naslućuju ono što će se kasnije desiti između Isava i Jakova, u čemu se utvrđuju onim što sledi. Ali Reč Gospodva je takva, da su istorijske stvari u svome nizu, a duhovne stvari koje pripadaju unutranjem smislu, su u svojim nizovima, s tim ciljem da prve mogu da posmatraju spoljašnji ljudi, a druge unutrašnji, ida tako bude korespondencija (saobraznost) izeđu njih, to jest, između spoljašnjeg i unutrašnjeg; i to sve preko

Reči, jer je Reč jedinstvo zemlje i neba, kao što je često gore pokazano. Na taj način u svokoj osobi, koja je u svetom stanju kada čita Reč, postoji jedinstvo njegovog spoljašnjeg čoveka koji je na zemlji, i njegovog unutrašnejg čoveka koji je u nebu.

  
/ 10837  
  

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 1832

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

1832. Ali ne rasječe ptica. Da ovo označava duhovne stvari, i da u njima nema takvog paralelizma i saobraznosti, jasno je iz značenja „ptica“, da je to ono što je duhovno, a o čemu je bilo gore reči kod stiha 9; kao i iz toga da nije rasekao ptice na pola; pa stoga nema takvog paralelizma i saobraznolsti. Pod duhovnim stvarima se smatgra, kao što je često rečeno, sve stvari vere, pa stoga sve dokrinalne stvari, jer se ove nazivaju stvari vere, iako ne pripadaju veri sve dok nisu spojene s ljubavlju prema bližnjem. Između ovih (stvari) i Gospoda nema paralelizma i saobraznosti, jer one se ne ulivaju preko unutrašnjeg diktata i savesti, kao one koje pripadaju ljubavi i milosti, nego se ulivaju poučavanjem, i slušanjem, tako ne iznutra nego spolja, i na taj način one oblikuju u čoveku prijemnike ili sasude. Većina tih izledaju kao istine, ali nisu istine, a to su stvari koje pripadaju doslovnom smislu Reči, i koje su pretstave istine i značenja istine, pa nisu u sebi istine; neke od njih su čak i obmane, koje ipak mogu da posluže kao prijemnici ili sasudi. Ali u Gospodu su samo istine koje su suštinski takve; pa stoga s ovima nema paralelizma i saobraznosti na strani onih prividnih istina, ali se one ipak mogu prilagoditi da služe kao sasudi za nebeske stvari koje pripadaju ljubavi i milosti. Ove prividne istine su oblak intelktualnih stvari, o kome je rečeno gore, u koji Gospod uliva ljubav prema bližnjemu, i tako stvara savest. Na primer: kod onih koji ostaju u dosovnom smislu Reči, i koji veruju da Gospod uvodi u iskušenje i koji muči čovekovu savest, i koji pretpostavjaju da On dopušta zlo i da je On uzrok zla, i da On baca zle u pakao, kao i slične stvari; ovo su prividne istine, ali nisu istine; pa pošto nisu istine u samima sebi, to nema paralelizma i saobraznosti. Pa ipak, ove (prividne istine) Gospod ostavlja netaknute u čoveku, i na čudesni način ih prilagođava preko ljubavi ka bližnjemu tako da mogu poslužiti nebeskim stvarima kao sasudi. Tako je i sa bogoštovanjem, religioznim učenjima i moralom, čak i s idolima dobro namernih Neznabožaca: I ove Gospod ostavlja netaknute, ali ih prilagođava uz pomoć ljubavi ka bližnjemu da mogu služiti kao sasudi (prijemnici). Sličan je bio slučaj i sa brojnim obredima Drevne Crkve, a posle i Jevrejske Crkve, koji su u sebi bili samo obredi u kojima nije bilo istine, ali koji su bili tolerisati i dozvoljeni, čak i zapoveđeni, jer su ih njihovi očevi smatrali svetima, pa su kao takvi i usađeni u umove dece i utisnuti u njih od detinjstva kao istine. Ove i slične stvari su označene tvrdnjom da ptice nisu bile rasečene. Jer stvari koje su jednom usađene u čovekovo mišljenje, i koje se smatraju svetima, te Gospod ostavlja netaknute, pod uslovom da nisu protivne Božanskom redu; pa iako nema paralelizma i saobraznosti, On ih ipak prilagođava. Ovakve iste stvari oznaćene su u Jevrejskoj Crkvi pticama koje nisu bile rapolovljene kod žrtvovanja. Jer podeliti znači postaviti delove nasuprot jedne drugima na način da su potpuno saobrazne; pa pošto stvari o kojima je bilo govora, nisu sasvim saobrazne, one se brišu u drugom životu kod onih koji se daju poučiti, a u jih s sađuju istine u osećanja za dobro. Da se u Jevrejskoj Crkvi, radi ove saobraznosti, ptice se nisu delile, jasno je iz Mojsija: Ako li hoće prinijeti pticu Jehovi na žrtvu paljenicu, neka prinese žrtvu od grlica i od golubića. I neka je zadre za krila, ali da je ne raskine. Tako da je sveštenik pali na oltaru na drvima koji su na ognju (Levitska 1:14, 17). Isti je slučaj i sa žrtvama za greh (Levitska 1:14, 17).

  
/ 10837