Bible

 

Izlazak 29

Studie

   

1 Učinićeš im ovo kad ih staneš osveštavati da mi vrše službu svešteničku: uzmi tele i dva ovna zdrava,

2 I hlebove presne i kolače presne zamešene s uljem, i pogače presne namazane uljem, od brašna pšeničnog umesi ih.

3 I metni ih u jednu kotaricu, i prinesi ih u kotarici s teletom i s dva ovna.

4 I dovedi Arona i sinove njegove pred vrata šatora od sastanka, i umij ih vodom.

5 I uzevši haljine obuci Aronu košulju i plašt ispod oplećka i oplećak i naprsnik, i opaši ga pojasom od oplećka.

6 I metni mu kapu na glavu i svetu ploču na kapu.

7 I uzmi ulje za pomazanje, i izlij mu na glavu, i pomazaćeš ga.

8 I sinove njegove dovedi i obuci im košulje;

9 I opaši ih pojasima, Arona i sinove njegove, i metni im kape na glave, da imaju sveštenstvo uredbom večnom. Tako ćeš posvetiti ruke Aronu i sinovima njegovim.

10 I dovedi tele pred šator od sastanka, a Aron i sinovi njegovi neka metnu ruke teletu na glavu.

11 I zakolji tele pred Gospodom na vratima šatora od sastanka.

12 I uzevši krvi od teleta pomaži rogove oltaru prstom svojim, a ostalu krv svu prolij na podnožje oltaru.

13 I uzmi sve salo po crevima, i mrežicu na jetri, i oba bubrega i salo oko njih, i zapali na oltaru.

14 A meso od teleta i kožu i balegu spali ognjem izvan logora; to je žrtva za greh.

15 Potom uzmi ovna jednog, i na glavu ovnu neka metnu ruke svoje Aron i sinovi njegovi.

16 I zakolji ovna i uzmi krvi od njega i pokropi oltar unaokolo.

17 A ovna izudi, i operi drob i noge, i metni ih na udove njegove i na glavu.

18 I svega ovna zapali na oltaru; to je žrtva paljenica Gospodu, miris ugodan, žrtva ognjena Gospodu.

19 Pa uzmi i drugog ovna, i neka mu metne Aron i sinovi njegovi ruke svoje na glavu.

20 I zakolji tog ovna, i uzmi krvi od njega i pomaži njom kraj od desnog uha Aronu i kraj od desnog uha sinovima njegovim, i palac u desne ruke njihove i palac u desne noge njihove, a ostalom krvlju pokropi oltar unaokolo.

21 I uzmi krvi koja bude na oltaru i ulja za pomazanje, i pokropi Arona i haljine njegove, i sinove njegove i haljine njihove, i biće svet on i haljine njegove i sinovi njegovi i haljine njihove.

22 Potom uzmi salo od ovna i rep i salo što je po crevima i mrežicu na jetri i oba bubrega i salo oko njih, i desno pleće; jer je ovan posvetni;

23 I jedan hleb i jedan kolač s uljem i jednu pogaču iz kotarice u kojoj budu presni hlebovi pred Gospodom.

24 I to sve metni u ruke Aronu i u ruke sinovima njegovim, i obrći tamo i amo, da bude žrtva obrtana pred Gospodom.

25 Po tom uzmi im to iz ruku, i zapali na oltaru svrh žrtve paljenice, da bude miris ugodan pred Gospodom; to je žrtva ognjena Gospodu.

26 I uzmi grudi od ovna posvetnog, koji bude za Arona, i obrtaćeš ih tamo i amo, da bude žrtva obrtana pred Gospodom; i to će biti tvoj deo.

27 Tako ćeš osvetiti grudi od žrtve obrtane i pleće od žrtve podizane, šta je obrtano i šta je podizano od ovna posvetnog za Arona i za sinove njegove.

28 I to će biti Aronu i sinovima njegovim uredbom večnom od sinova Izrailjevih, jer je žrtva podizana. Kad je žrtva podizana sinova Izrailjevih od njihovih žrtava zahvalnih, žrtva podizana biće Gospodu.

29 A svete haljine Aronove neka budu sinovima njegovim nakon njega da se pomazuju u njima i da im se u njima posvećuju ruke.

30 Sedam dana neka ih oblači koji na njegovo mesto bude sveštenik između sinova njegovih, koji će ulaziti u šator od sastanka da služi u svetinji.

31 A ovna posvetnog uzmi i skuvaj meso od njega na mestu svetom.

32 I Aron i sinovi njegovi neka na vratima šatora od sastanka jedu meso od tog ovna i hleb što je u kotarici.

33 Neka ga jedu oni za koje je bilo očišćenje da bi im se posvetile ruke da bi bili posvećeni; a drugi da ne jede, jer je stvar sveta.

34 Ako li bi ostalo šta mesa posvetnog ili hleba do jutra, onda što ostane sažeži ognjem, a da se ne jede, jer je stvar sveta.

35 I tako učini Aronu i sinovima njegovim po svemu što ti zapovedih; sedam dana svetićeš im ruke.

36 I svaki ćeš dan prinositi na žrtvu tele za greh radi očišćenja; i očistićeš oltar čineći očišćenje na njemu, i pomazaćeš ga da se osveti.

37 Sedam dana činićeš očišćenje na oltaru i osvetićeš ga, te će oltar biti svetinja nad svetinjama; šta se god dotakne oltara, biće sveto.

38 I ovo ćeš prinositi na oltaru: dva jagnjeta od godine svaki dan bez prekida.

39 Jedno jagnje prinosi jutrom a drugo prinosi večerom,

40 I još desetinu efe pšeničnog brašna smešana s uljem ceđenim, kog da bude četvrt ina, i naliv vina, četvrt ina na jedno jagnje.

41 A drugo jagnje prinesi uveče; kao sa žrtvom jutarnjom i s nalivom njenim tako i s ovom čini da bude miris ugodan, žrtva ognjena Gospodu.

42 To neka bude žrtva paljenica svagda od kolena do kolena vašeg na vratima šatora od sastanka pred Gospodom, gde ću se sastajati s vama da govorim s tobom.

43 I onde ću se sastajati sa sinovima Izrailjevim, da se osvećuje slavom mojom.

44 I osvetiću šator od sastanka i oltar; i Arona i sinove njegove osvetiću da su mi sveštenici.

45 I nastavaću među sinovima Izrailjevim, i biću im Bog.

46 I poznaće da sam ja Gospod Bog njihov, koji sam ih izveo iz zemlje misirske da nastavam među njima, ja Gospod Bog njihov.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Apokalipsa Objašnjena # 272

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 1232  
  

272. I imahu krune zlatne na glavama svojim. Da ovo označava sve istine koje Božansko dobro raspoređuje, a isto tako označava prethodna neba, vidi se iz značenja dvadeset i četiri starešine koji sede na dvadeset i četiri prestola, obučeni u bele haljine, što su sve istine u nebesima, stoga i sve u nebesima, kako u višim tako i u nižim, kao što je maločas objašnjeno (br. 270, 271); i iz značenja zlatne krune, što je Božansko dobro iz kojega se izvode istine, o čemu će se govoriti u onome što sledi. Sve su istine neba i crkve iz Božanskog dobra; istine koje nisu it tog izvora, nisu istine. Istine koje nisu od dobra, su kao školjke bez srži, i kao kuća u kojoj ne stanuju ljudi, nego divlje zveri; a takve su istine koje se nazivaju istinama vere, bez dobra ljubavi prema bližnjem; dobro ljubavi prema bližnjem je dobro od Gospoda, stoga dobro Božansko. Sada, pošto starešine na prestolima označavaju istine u nebesima, a zlatne krune dobro iz kojega se istine izvode, stoga su starešine viđene sa takvim krunama. Isto je označeno krunama careva; jer carevi, u reprezentativnom smislu, označavaju istine, a krune na njihovim glavama označavaju dobra iz kojih su istine izvedene (da carevi označavaju istine, može se videti gore, br. 31); otuda to da su krune od zlata, jer zlato na isti način označava dobro (vidi br. 242). Da krune označavaju dobro a otuda i mudrost, a da su istine stvari koje se krunišu, vidi se iz sledećih odlomaka.

Kod Davida:

Tu ću učiniti da uzraste rog Davidu, postaviću videlo pomazaniku svojemu. Neprijatelje ću njegove obući u sramotu. I na njemu će cvetati kruna njegova (Psalam 132:17, 18).

Ovde se Davidom i pomazanikom označava Gospod, kao što se može gore videti (br. 205); rogom se označava Njegova moć; videlom se označava Božanska istina od koje je Božanska inteligencija; krunom se označava Božansko dobro od kojega je Božanska mudrost, i od koje je Gospodova uprava; a neprijatelji koji će se obući u sramotu, su zla i obmane.

Ponovo:

Razgnjevio si se na pomazanika svojega; zanemario si savjet sa slugom svojim, bacio si na zemlju krunu njegovu (Psalam 89:38, 39.

Ovde se pomazanikom označava Gospod, a gnevom stanje iskušenja, u kojemu je On bio kada je bio u borbama s paklovima. Plač se tad opisuje gnjevom i osudom, kao u poslednjem iskušenju na krstu, kad se Gospod žalio da je napušten. Jer je krst bio poslednje iskušenje, ili borba s paklovima; a posle toga iskušenja On se obukao u Božansko dobro Božanske ljubavi, i tako ujedinio Božansko Ljudsko sa suštinskim Božanskim koje je bilo u Njemu. Ponovo, kod Isaije:

U to će vrijeme Jehova nad vojskama biti slavna kruna (vijenac) ostatku naroda svojega (28:5).

Ovde se ukrasnom krunom označava mudrost koja pripada dobru od Božanskog; a vencem krasnim označava se inteligencija koja pripada istinama od toga dobra. Ponovo;

Siona radi neću umuknuti i Jerusalima radi neću se umiriti, dokle ne izađe svjetlost kao pravda njegova i spasenje se njegovo razgori kao svijeća. I bićeš krasan vijenac u ruci Gospodnjoj i carska kruna u ruci Boga svojega (62:1, 3).

Ovde se Sionom i Jerusalimom označava crkva; Sionom, crkva koja je u dobru; a Jerusalimom, crkva koja je u istinama od toga dobra: otuda se naziva krasnom krunom u ruci Jehovinoj, i carskim vencem u ruci Božijoj. Krasna kruna označava mudrost, koja pripada dobru, a carski venac označava inteligenciju, koja pripada istini. I pošto se vencem označava mudrost, koja pripada dobru, stoga se kaže da je u ruci Jehovinoj; a pošto se vencem označava inteligencija, koja pripada istini, stoga se kaže da je u ruci Božijoj; jer gde se govori o dobru, koristi se reč Jehova, a gde se govori o istini, koristi s reč Bog (kao što se može videti u Nebeskim Tajnama, br. 2586, 2769, 6905).

Kod Jeremije:

Reci caru i carici: dolje sjedite, jer će se slavni vijenac skinuti s glave vaše (13:18).

Ovde se krasnim vencem označava mudrost koja pripada dobru, jer je lepota Božanska istina crkve (vidi Nebeske Tajne 9815). Ponovo:

Nesta radosti u srcu našem, igra naša pretvori se u žalost. Pade vijenac s glave naše (Plač, 15, 16).

Vencem za koji se kaže da je pao s glave, označava se mudrost onih koji pripadaju crkvi kroz Božansku istinu, čija je mudrost nestala, zajedno s unutrašnjim blaženstvom.

Kod Jezekilja:

I grivnu metnuh ti oko čela, i oboce u uši, slavan vijenac na glavu (16:12).

Jerusalimom, o kome se ovde govori, označava se crkva kada je tek ustanovljena. Obocem na nosu, označava se opažanje dobra; obocima naušima, opažanje istine i poslušnost; a vencem na glavi označava se mudrost iz toga.

Kod Jova:

Svukao je s mene slavu moju i skinuo vijenac s glave moje (19:9).

Ovde se slavom označava inteligencija koja izvire iz Božanske istine, a vencem mudrost iz nje. Isto tako, u Apokalipsi:

I vidjeh, I gle, konj bijel, i onaj koji sjeđaše na njemu imaše luk; i njemu se dade vijenac, i iziđe pobjeđujući, i da pobijedi (6:2).

Beli konj i onaj koji je sedio na njemu je Gospod kao Reč; luk označava doktrinu istine uz pomoć koje se On borio. Stoga je očito da je kruna, pošto se govori o Gospodu, Božansko dobro u koje je obukao svoje Ljudsko kao nagradu za pobedu.

I na drugome mestu:

I vidjeh, i gle, oblak bijel, i na oblaku sjeđaše kao Sin čovječiji, i imaše na glavi svojoj krunu zlatnu, i u ruci srp oštar (14:14). Beli oblak označava doslovni smisao Reči (vidi Nebeske Tajne, br. 4060, 4391, 5922, 6343, 8281); Sin čovečiji označava Gospoda kao Božansku istinu; zlana kruna, Božansko dobro od kojega je Božanska istina; a oštri srp označava rasipanje zla i obmane. Da kruna označava Božansko dobro od kojega je Božanska istina, bilo je predstavljeno zlatnom pločom, koja je bila na Aronovoj kapi (mitri), koja se nazivala krunom i krunicom, o kojoj se ovako piše u Izlasku:

I načini ploču od čistoga zlata, i na njoj izreži kao na pečatu: svetinja Jehovi. I veži je vrpcom od porfire za kapu, sprijed na kapi da stoji (28:36, 37).

(Da se ova ploča nazivala svetom krunom i krunicom, može se videti u Izlasku 29:6; 39:3; Levitska 8:9; ali šta je posebno time bilo označeno, može se videti u Nebeskim Tajnama, br. 9930-9936, gde se izrazi objašnjavaju.)

  
/ 1232  
  

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 3969

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

3969. Stih 24. I nadjede mu ime Josip, govoreći: neka mi doda Bog još jednoga sina. Da ovo, u najvišem smislu, označava Gospoda kao Božansko duhovno; nutrašnjem smislu, duhovno carstvo, ili dobro vere; a u spoljašnjem smislu, spasenje, a isto tako i oplađavanje i umnožavanje, vidi se iz reprezentacije Josipa u Reči (o čemu vidi niže); i iz značenja Bog uze sramotu moju, a isto tako i iz Neka mi Bogdoda još jednoga sina; jer je je dobio ime Josip od uzeti idodati. Bog uze sramotu moju, označava da Rahela nije više nerotkinja, pa prema to nije više mrtva, kao što je za sebe rekla Jakovu (stih 1, br. 3908. Jer se Rahelom predstavlja osećanje za unutarnju istinu, ili unutarnji čovek u pogledu istine (br. 3758, 3782, 3793, 3819). Unutarnji čovek kao da je mrtav, ako mu po dobrima i istinama ne korespondira SEKCIJA 2 spoljašnji ili prirodni čovek (vidi br. 3493, 3620, 3623). Ova dva (čoveka) moraju da se povežu, tako da kao čine ne dva, nego jednoga čoveka. Do ovoga povezivanje ne može doći sve dok prirodni ili spoljašnji čovek nije pripremljen, to jest, dok ne primi i ne prizna opšte istine označene sa deset Jakovljevih sinova od Lije i robinja; i dok se dobro prirodnog čoveka ne pripoji istinama u njemu, koje se povezivanje označava poslednjim Jakovljevim sinom od Lije, naime, Zebulonom, koji je tako nazvan od priljubiti se (br. 3960, 3961). Kad dođe do ovoga pripajanja, unutarnji čovek i spoljašnji ulaze u nebeski brak, o kojem je gore bilo reči (br. 3952). Razlogada u njega ne ulaze pre toga, velika je tajna; jer treba da se dobro unutarnjeg čoveka tada spoji s dobrom spoljašnjeg, a preko ovoga i s istinom u njemu (unutarnjem čoveku); a isto tako i dobro unutarnjeg čoveka, preko osećanja istine u njemu, da se spoji s dobrom spoljašnjeg čoveka, kao i s istinom u njemu; to jest, neposredno i posredno (o kojem neposrednom i posrednom povezivanju vidi gore, br. 3314, 3573, 3616). Pošto se tada po prvi put unutarnji čovek povezuje sa spoljašnjim, a pre nego dođe do ovoga povezivanja, unutarnji čovek kao da i ne postoji, i kao da je mrtav (kaošto je rečeno gore), pa se stoga reklo, Bog uzesramotu moju. To je ono što je označeno sramotom za koju se kaže da ju je Bog uzeo, to jest da ju je uklonio, ili od koje ju SEKCIJA 3 je oslobodio. Ali pod rečima koje slede: Nekami Bog doda još jednoga sina, ozačena je druga tajna, koja je ovo. Josipom je predstavljeno Gospodovo duhovno carstvo, pa tako i duhovni čovek. Postoje dve stvari koje čine duhovnog čoveka, naime, ljubav ka bližnjemu i vera; ili što je isto, dobro i istina. Ljubav ka bližnjemu koja je iz vere, ili dobro koje je od istine, je ono što je predstavljeno Josipom; a vera u kojoj je ljubav ka bližjemu, ili istina u kojoj je dobro, je ono što je predstavljeno još jednim sinom, a to je predstavljeno

Benjaminom – o kojemu vidi Knjiga Postanja 35:16-18. Tako je Josip nebeski duhovno čovek; a Benjamin duhovno nebeski. Šta je razlika između ova dva, može se videti iz onoga što je pre bilo često rečeno o dobru od kojaga potiče istina, i o istini od koje potiče dobro. To je ono što je označeno Rahelinim rečima: neka miJehovadoda još jednoga sina. Ali ovu tajnu mogu da vide samo oni koji su u ljubavi ka bližnjemu iz vere (prim. prev. Oni koji čine dobro bližnjemu zato što tako vera nalaže); jer ovi su u poglednu njihovog unutarnjeg u svetlosti neba, u kojem svetlu je i inteligencija. Ali ovo ne mogu da vide oni koji su samo u svetlosti sveta, jer u ovoj svetlosti nema inteligencije, osim onoliko koliko u njoj ima i svetlosti neba. SEKCIJA 4 Anđelima, koji su u svetlosti neba, ovo su sasvim obične stvari. Iz svega ovoga sada se može videti da se rečima, Bog uze sramotu moju, kao i s Neka mi Jehovadoda još jednoga sina, u najvišem smislu, ozanačava Gospod kao Božansko duhovno; a u unutrašnjem smislu, Gospodovo duhovno carstvo, ili dobro vere; jer to je Duhovno u tome carstvu. Ali da se, u spoljašnjem smislu, ovim rečima označava spasenje, kao i oplođavanje i umnožavanje, to je stoga što to sledi (iz onoga što prethodi) (vidi br. 3971). SEKCIJA 5 Gospodovo duhovno carstvo, kao što je više puta gore rečeno, sastoji se od onih koji su u ljubavi ka bližnjem, pa stoga i u veri. Ono je odvojeno od Gospodovog nebeskog carstva, jer tosačinjavaju oni koji u ljubavi ka Gospodu ili koji su u najintimnijem (najdubljem) nebu; to su oni koji su duhovni, i koji sačinjavaju drugo ili unutarnje nebo. Razlog da se Bog prvo pominje – Bog uze sramotu moju, a onda Jehova – neka neka mi Jehova doda još jednoga sina, - je u tome što se prvo ime odnosi na uspinjanje od istine ka dobru, a drugo na spuštanje od dobra ka istini; jer je duhovni čovek u dobru od vere (to jest, u dobru od kojega potiče istina); ali pre nego li postane duhovan, on je u istini od vere (to jest, u istini u kojoj je dobro), jer Bog se (kao reč) koristi kad je predmet istina; a Jehova kada je dobro (br. 2586, 2807, 2822, 3921).

Da se SEKCIJA 6 Josipom predstavlja Gospodovo duhovno carstvo, ili duhovni čovek, pa tako i dobro vere, može se videti iz odlomaka u Reči gde se on pominje; kao u Jakovljevom, tada Izrailjevom, proroštvu; Josip je rodna grada, grana kraj izvora, kojoj se granci raširiše svrh zida. Ako ga i ucvijeliše ljuto i strijeljaše na nj, i biše mu neprijatelji strijelci, opet osta jak luk njegov i ojačaše mišice ruku njegovijeh od ruku jakoga Boga Jakovljeva, odakle posta kamen i pastir Izrailju. Od silnoga Boga oca tvojega, koji će ti pomagati, i od svemoćnoga,

koji će te blagosloviti ozgo s neba, blagoslovima ozdo iz bezdana, blagoslovima od dojaka i od materice. Blagosovi oca tvojega nadvisiše blagoslove mojih starijih svrh brda vječnijeh, neka budu nad glavom Josipovom i nad tjemenom odvojenoga između braće svoje (Postanje 49:22-26). U ovim proročkim rečima sadržan je, u najvišem smislu, opis Gospodovog Božanskog Duhovnog; a u unutrašnjem smislu, opis njegovog duhovnog carstva. Šta svaka pojedinost sadrži, biće, po Gospodobvoj Božanskoj milosti, rečeno kod objašnjevanja ovoga poglavlja. Tako, u SEKCIJA 7 proroštvu Mojsijevom: I za Josipa reče: blagoslovena je zemlja njegova od Jehove blagom s neba, rosom, i iz dubine ozdo, i blagom koje dolazi od sunca. I blagom koje dolazi od mjeseca, i blagom starijeh brda i blagom vječnijeh humova, i blagom na zemlji i obiljem njezinijem, i milošću onoga koji stoji u kupini. Neka to dođe na glavu Josipu i na tjeme odvojenome između braće svoje. Krasota je njegova kao u prvenca teleta, i rogovi njegovi kao rogovi u jednoroga; njima će bosti narode sve do kraja zemlje; to je mnoštvo tisuća Efraimovih i tisuće Manasijine (Zak. Ponovljeni 33:13-17). SEKCIJA 8Pošto je Izrailj predstavljao Gospodovbu duhovnu crkvu (vidi br. 3305, 3654), stoga je Jakov, tada Izrailj, pre smrti rakao Josipu; Sada dakle dva tvoja sina, što ti se rodiše u zemlji Egipatskoj prije nego dođoh k tebi u Egipat, moji su, Efraim i Manasija kao Ruben i Šimun (Simeon) neka budu moji. Anđeo koji me je izbavljao od svakoga zla, da blagoslovi djecu ovu, i da se po mojemu imenu i po imenu otaca mojih Avrama i Isaka prozovu, i da se kao ribe namnože na zemlji (Postanje 48:5, 16). Jer dve stvari sačinjavaju duhovnu crkvu – razum i volja, od kojih je razum predstavljen Efraimom, a volja Manasijom. Iz ovoga je jasno zašto je Jakov. tada Izrailj, usvojio dva Josipova sina. Efraim se često pominje u Reči, osobito u proročkoj Reči, i njiime se označava Intelektualno istine i dobra, koje pripada duhovnoj crkvi.

Kod Jezikilja: Jehova reče: Sine čovječiji, uzmi jedno drvo (palicu) i napiši na njemu: Judi i sinovima Izrailjevim, drugovima njegovijem. Pa onda uzmi drugo drvo, i na njemu napiši: Josipu drvo Efraimovo i svega doma Izrailjeva, drugova njegovijeh. I sastavi ih jedno s drugim a budu kao jedno u tvojoj ruci. Reci im: ovako veli Jehova Bog: evo, ja ću uzeti drvo Josipovo, što je u Efraimovoj ruci, i plemena Izrailjeva, drugova njegovijeh, i sastaviću ga s drveom Judinijem, i načiniću od njih jedno drvo i biće jedno u ruci mojoj. I načiniću od njih jedan narod u zemlji, na gorama Izrailjevim, i jedan će car biti svima njima, niti će više biti dva naroda, niti će viš iti razdijeljeni u dva carstva Jezekilj 37:16? 37:17? 37:19? 37:22). Ovde se govori o Gospodovom nebekom i duhovnom carstvu. Nebeski carstvo je Juda (br. 3654, 3881, 3921 na kraju); duhovno carstvo je Josip; i kaže se da ova dva carstva nikad neće biti dva{ign95} nego jedno. Ona su ujedinjena i SEKCIJA 10 Gospodovim laskom na svet. {ign94}Da su duhovni bili spaseni Gospodovim laskom{ign95} može se videti gore 2661, 2716, 2833, 2834.) O duhovnima Gospod govori kod Jovana: I druge ovce imam koje nisu iz ovoga tora, ione Mi valja dovesti; i čuće glas Moj, i biće jedno stado i jedan pastir Jovan 10:16. Ovo je ono šo je označeno sa dva drveta (palice), Judinu iJosipovu, koja će se spojiti u jedno, i koja će biti jedno u ruci Gospodovoj. Jer nebesko sačinjava treće nebo, koje je najdublje; dok je duhovnodrugo nebo, koje je unutarnje; i ona su jedno, jer jedno utiče u drugo(to jest, nebesko u duhovno), gde je duhovno plan (podloga) za nebesko, i ona su tako čvrsto ustaniovljena. Jer je Božansko Nebesko u trećem nebu ili najdubkljem nebu ljubav ka Gospodu; a nebesko Duhovno je ljubav ka bližnjemu. Ova ljubav ka bližnjemu je glavna stvar u drugom ili unutarnjem nebu, gde su duhovni. Ovo pokazuje šta je priroda influksa, a isto tako i šta je to što se uspostavlja preko influksa. Drvo predstavlja dobro, kako dobro ljubavi ka Gospodu, tako i dobro ljubavi ka bližnjemu (br. 2784, 2812, 3720). To je bio razlog da se Juda i Josip (njehova imena) napišu na drvenim SEKCIJA 11 palicama, koje treba da postanu jedna. Tako kod Zaharije: I ukrijepiću dom Judin, i dom ću Josipov spasti, i dovešću ih natrag, jer mi ih je žao, i biće kao da ih nijesam odbacio, jer sam ja Jehova Bog njihov i uslišiću ih Zaharija 10:6. Ovde opet je predmet dva carstva, nebesko i duhovno (nebesko je Juda, a duhovno Josip), i spasenje duhovnog. SEKCIJA 12 Kod Amosa: Jehova veli domu Izrailjevu: Tražite Mene, i bićete živi, da ne obuzme doma Josipova kao oganj, i spali i ne bude nikog da gasi Betel(5:4, 6, 15). I ovde je duhovno označeno Josipom; dom Izrailjev je duhovna crkva (br. 3305, 3654); Josip je dobro ove crkve, pa se stoga kaže, Jehova veli domu Izrailjevu, Tražite mene, i bićete živi, da ne obuzme doma Josipova kao oganj.

Kod SEKCIJA 13 Davida: Pastire Izrailjev, čuj! Koji vodiš sinove Josipove kao ovce, koji sjediš na heruvimima, javi se! Pred Jefremom i Manasijom probudi krjepost svoju, i hodi da nam pomogneš. Bože, povrati nas, neka zasja lice Tvoje da se spasemo! (Psalam 80:1-3). I ovde na sličan način Josip je duhovni čovek; Efraim, SEKCIJA 14 Benjamin, i Manasija su tri sastavna dela te crkve.

Opet: Podignite pjesme, dajte bubanj, slatke gusle sa psaltirom. Trubite o mijeni u trubu, o uštapu radi praznika našega. Jer je taki zakon u Izrailju, naredba od Boga Izrailjeva. Za svedočanstvo postavi Josifu ovo, kad iđaše u zemlju Misirsku (Egipatsku). Jezik, koji ne znah, čuh (Psalam 81:2-5).

Da Josip ovde duhona crkva, ili duhovni čovek, vidi se iz svake reči i izraza; jer u Reči ima izraza i termina koji izražavaju duhovne stvari, i drugih izraza koji izražavaju nebeske stvari, i tako na sličan način kroz celu Reč. U ovom odlomku ima reči i izraza koji izražavaju duhovne stvari; kao pesma, psaltir, bubanj, gusle sa psaltirom, trubite u trubu o uštapu, radi oznaka praznika. Iz ovoga je jasno i to, da je SEKCIJA 15 ovde predmet duhovna crkva, koja je Josip.

Kod Jezikilja: Ovako veli Gospod Jehova: ovo su međe u kojima ćete naslijediti zemlju po dvanaest plemena Izrailjevih: Josipu dva dijela. (XLVII13). Ovde je predmet Gospodovo duhovno carstvo. I za to se kaže: Josipu dva dela. Gospodovo Božansko Duhovno je ono što se naziva Njegovim carstvom: jer Gospodovo carstvoje Njegova Božanska istina; dok je Njegovo sveštenstvo Njegovo Božansko dobro (br. 2015, 3009, 3670). Gospodovo carstvosamo je ono što je predstavljeno Josipom, kad je vladao zemljom Egiptskom, o kojoj reprezentaciji biće reči, po Gospodovoj Božanskoj milosti, na svome mestu. U pogledu Gospodovog Božanskog Duhovnog, ili Božanske istine koja je, u najvišem smislu, predstavljena Josipom, ono nije u u Gospodu, nego je od SEKCIJA 16 Gospoda; jer Gospod je samo Božansko dobro; a Božanska istina proizilazi iz Božanskog dobra. Da se poslužimo upoređenjem, to je kao sunce i njegova svetlost; svetlost nije u suncu, nego proizilazi iz njega; ili je to kao vatra, gde svetlo iz nje nije u vatri, ali proizilazi od vatre. Božansko dobro samo u Reči upoređuje se sa suncem, i s ognjem, i naziva se sunce i oganj. Gospodovo nebesko carstvo živi od dobra koje proističe od Gospoda; dok Njegovo duhovno carstvo (proističe) od istine koja potiče otuda (iz dobra); pa stoga u drugom životu Gospod se pokazuje nebeskim kao sunce; dok se duhovnim pokazuje kao mesec (br. 1053, 1521, 1529-1531, 3636, 3643). Itoplina i svetlo proističu iz sunca, toplina je – da uporedimo –dobro ljubavi, koje se naziva i nebeskom i duhovnom toplinom; i svetlost, istina koja potiče otuda, koja se naziva i duhovnom svetlošću (br. 3636, 3643). Ali unutar nebeske i duhovne svetlosti, koja u drugom životu proizilazi od Gospoda kao Sunca, je dobro ljubavi i istina vere, stoga i mudrost i inteligencija (br. 1521-1523, 1542, 1619-1632, 2776, 3190{ign95}

3195, 3222, 3223, 3339, 3485, 3636, 3643, 3862); jer sve što proističe od Gospod živo je. Iz ovoga možemo SEKCIJA 17 videti šta je Božansko Duhovno; i odakle dolazi duhovno carstvo, i nebesko carstvo; i da je duhovno carstvo dobro vere, to jest, ljubav ka bližnjemu, koja se uliva od Gospoda neposredno, a posredno preko nebeskog carstva. Božansko Duhovno, koje potiče od Gospoda, naziva se u Reči duhom istine, ili svetom istinom; ne da dolazi od duha, nego od Gospoda preko duha koji On šalje; kao što se može videti iz Gospodovih reči kod Jovana: A kad dođe on, Duh istine, uputiće vas na svaku istinu; jer ne će od sebe govoriti, nego će govoriti što čuje, i javiće vam što će biti u napredak. On će Me proslavitijer će od Mojega uzeti, i javiće vam Jovan 16:13, 14).

  
/ 10837