946. Jer se sudovi tvoji javiše, označava da su im otkrivene Božanske istine. To je vidljivo iz značenja "sudova", kao Božanskih istina (o čemu uskoro); takođe iz značenja izraza "javiše", kao nečega što ima da bude otkriveno. Da su Božanske istine otkrivene na kraju Crkve, kao i da su one, uopšteno, otkrivene, pokazaće se u onome što sledi u ovom poglavlju, jer se o tome ovde govori. Pojam "sudovi" označava Božanske istine jer se zakoni vladanja u Gospodnjem duhovnom kraljevstvu nazivaju "sudovima"; dok se zakoni vladanja u Njegovom nebeskom kraljevstvu nazivaju "pravdom". Jer zakoni vladanja u Gospodnjem duhovnom kraljevstvu jesu zakoni Božanske istine; dok su zakoni vladanja u Gospodnjem nebeskom kraljevstvu - zakoni Božanskog dobra. To je razlog zašto se pojmovi "sud" i "pravda" pominju u Reči, u odlomcima koji slede. U Isaiji: Bez kraja će rasti vlast i mir na prijestolu Davidovu i u carstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom otsada dovijeka. To će učiniti revnost Gospoda nad vojskama. (Isa. 9:7). Ovo je rečeno o Gospodu i Njegovom kraljevstvu. Njegovo duhovno kraljevstvo označeno je putem izraza "na prijestolu Davidovu;" usled toga što je ovo kraljevstvo u Božanskim istinama od Božanskog dobra, kaže se, "sudom i pravdom. " U Jeremiji: Gle, idu dani, govori Gospod, u koje ću podignuti Davidu klicu pravednu, koja će carovati i biti srećna i činiti sud i pravdu na zemlji. (Jer. 23:5). Ovo je takođe rečeno o Gospodu i Njegovom duhovnom kraljevstvu. A, kako je ovo kraljevstvo u Božanskim istinama od Božanskog dobra, stoga se kaže, "koja će carovati i biti srećna i činiti sud i pravdu na zemlji. " Bog se naziva pojmom "Car, " od Božanske istine; a kako je Božanska istina istovremeno i Božanska inteligencija, to se kaže " On će vladati kao kralj i biti mudar. " [prevod Jeruzalemska Biblija, dok stih iz King James Biblije glasi: "He shall reign king, and shall act intelligently", a u Daničić-Karadžićevom prevodu: "koja će carovati i biti srećna" – prim. M. V. ] A, kako je Božanska istina od Božanskog dobra, tako se kaže "i činiti sud i pravdu na zemlji."

[2] U Isaiji: Uzvišen je Gospod, jer nastava na visini; napuniće Sion suda i pravde. (Isa. 33:5). Izraz "Sion" reprezentuje nebo i crkvu, gde Gospod vlada Božanskom istinom; a, kako je sva Božanska istina od Božanskog dobra, stoga je rečeno, "napuniće Sion suda i pravde. " U Jeremiji: Nego ko se hvali, neka se hvali tijem što razumije i poznaje mene da sam ja Gospod koji činim milost i sud i pravdu na zemlji, jer mi je to milo, govori Gospod. (Jer. 9:24). I ovde, takođe, izraz "sud i pravdu" označava Božansku istinu od Božanskog dobra. U Isaiji: Premda me svaki dan traže i radi su znati putove moje, kao narod koji tvori pravdu i ne ostavlja suda Boga svojega; ištu od mene sudove pravedne, žele približiti se k Bogu. (Isa. 58:2). Izraz "sudove pravedne" reprezentuje Božanske istine iz Božanskog dobra, isto kao i izraz "sud i pravdu", jer duhovni smisao povezuje stvari koje bukvalni smisao razdvaja. U Osiji: I zaručiću te sebi dovijeka, zaručiću te sebi pravdom i sudom i milošću i milosrđem. I zaručiću te sebi vjerom, i poznaćeš Gospoda. (Osija 2:19, 20). To se odnosi na Gospodnje nebesko kraljevstvo, koje se sastoji od onih, koji su u ljubavi prema Gospodu; a, kako je Gospodnje sjedinjenje s takvima srazmerno slično sjedinjenju muža sa ženom, jer dobro ljubavi sjedinjuje na taj način, kaže se, "zaručiću te sebi pravdom i sudom", gde se izraz "pravda" ovde stavlja na prvo mesto, dok se izraz "sud" stavlja na drugo, jer oni, koji su u dobru ljubavi prema Gospodu, takođe su i u istinama; to zbog toga, što oni mogu da vide istine od dobra. Budući da je "pravda" utemeljena na dobru, a "sud" na istini, takođe se kaže: "u milosrđu i istini", gde "milosrđe" pripada dobru, jer je od ljubavi.

[3] U Davidu: Gospode! do neba je milost tvoja, i istina tvoja do oblaka. Pravda je tvoja kao gore Božije, sudovi tvoji bezdana velika; ljude i stoku ti čuvaš, Gospode! (Ps. 36:5, 6). "Pravda" je utemeljena na Božanskom dobru i stoga se upoređuje s izrazom "gore Božije"; to stoga, što izraz "gore Božije" označava dobra ljubavi (videti u prethodnom tekstu, br. 405, 510, 850); a "sudovi" su utemeljeni na Božanskim istinama i zato se upoređuju s "velikim bezdanom"; budući da izraz "veliki bezdan" označava Božansku istinu. Iz ovoga se sada može videti da pojam "sudovi" označava Božanske istine.

[4] U mnogim odlomcima u Reči pominju se "sudovi", "zapovesti" i "naredbe"; "sudovi" tamo označavaju građanske zakone, "zapovesti" - zakone duhovnog života, dok izraz "naredbe" reprezentuje zakone vezane za bogopoštovanje. Da "sudovi" označavaju građanske zakone, vidljivo je iz Izlaska (21, 22, 23), gde se zapovesti nazivaju "sudovima", jer su prema njima sudije donosile presude unutar gradskih kapija; pa ipak, one označavaju Božanske istine, kakve su u Gospodnjem duhovnom kraljevstvu na nebesima, jer ih sadrže u duhovnom smislu; kao što se može videti iz objašnjenja zapovesti u delu "Nebeske tajne" (br. 8971-9103, 9124-9231, 9247-9348). Da su zakoni dati sinovima Izraela nazvani "sudovi", "zapovesti" i "naredbe", može se videti iz narednih odlomaka. U Mojsiju: A ti stani ovdje kod mene, i kazaću ti sve zapovijesti i uredbe i zakone, koje ćeš ih naučiti da tvore u zemlji koju im dajem u našljedstvo. (Pon. Zak. 5:31). U istom: A ovo su zapovijesti i uredbe i zakoni, koje Gospod Bog vaš zapovjedi da vas učim da ih tvorite u zemlji u koju idete da je naslijedite (Pon. Zak. 6:1). U istom: Zato drži zapovjesti i uredbe i zakone, koje ti danas ja zapovijedam, da ih tvoriš. (Pon. Zak. 7:11). U Davidu: Ako sinovi njegovi ostave zakon moj, i ne uzidu u zapovijestima mojim; Ako pogaze uredbe moje, i zapovijesti mojih ne sačuvaju, Onda ću ih pokarati prutom za nepokornost, i ranama za bezakonje njihovo; (Ps. 89:30-32). Tako i na mnogim drugim mestima, kao što su: 3. Knjiga Mojsijeva 18:5; 19:37; 20:22; 25:18; 26:15; Pon. Zak. 4:1; 5:1, 6, 7; 17:19; 26:17; Jezek. 5:6, 7; 11:12, 20; 18:9; 20:11, 13, 25; 37:24. U ovim odlomcima izraz "zapovesti" znači zakone života, osobito one sadržane u Dekalogu, te se, stoga, nazivaju: Deset zapovesti; dok "naredbe" znače zakone bogopoštovanja, koji se osobito odnose na žrtve i svete službe; a pojam "sudovi" znači građanske zakone; budući da su ti zakoni predstavljali duhovne zakone, oni označavaju takve Božanske istine kakve su u Gospodnjem duhovnom kraljevstvu na nebesima.

(Nastavak)

[5] Iz toga sledi da, kada čovek izbegava zlo i odvraća od njega kao greha, i uzdiže se na nebo od strane Gospoda, on više nije u onome što je njegovo vlastito (proprium), nego je u Gospodu, i tako misli i želi dobro. Opet, budući da čovek deluje onako kako misli i hoće, jer svaki čin čoveka proizlazi iz misli njegove volje, sledi da, kad čovek izbegava zlo i kada se odvraća od njega, on počinje da čini dobra od Gospoda, a ne od sebe; i to je razlog zašto izbegavanje zla čini dobra. Dobra stvar koju čovek tada učini je označena izrazom "dobra dela"; a dobra dela u njihovoj celokupnosti podrazumevaju se pod milosrđem. Čovek se ne može reformisati osim ako ne misli, hoće i čini kao sam od sebe, jer ono, što se čini kao da ga je učinio sam čovek, povezuje se sa njim i pripada mu, i, posledično, ostaje u njemu, dok se za ono, što čovek nije učinio kao da je od njega samog, ne prihvata da ima ikakvog životnog smisla, i to teče kroz čoveka poput etra; zbog toga, Gospod želi ne samo da čovek izbegava zlo i odvraća se od njega kao da to čini sam od sebe, nego, takođe, treba misliti, hteti i činiti kao da je od sebe, a ipak priznati u srcu, da su sve ove stvari od Gospoda. To se mora priznati, budući da je istinito.

8971. UNUTRAŠNJI SMISAO.

Da je Reč sveta, doista, najsvetija, poznato je svima unutar crkve. Oni koji su u istinama vere I u životu u skladu s njom, ne samo da to priznaju nego I opažaju; jer dok čitaju Reč. oni su neprestano u ideji svetosti. Ali oni koji nisu u istinama vere I u životu u skladu s njom, ne priznaju, a još manje opažaju bilo šta sveto u Reči. Kada oni čitaju Reč, ne opažaju u njoj ništa uzvišeno što ne bi našli I u drugim spisima; a oni koji u svom srcu poriču svetost Reči, kada je čitaju, kažu da su ljudski spisi uglađeniji, jer su u svom doslovnom značenju napisani uglađenijim stilom. O ovome sam se osvedočio iz živog iskustva s onima koji u drugom životu u svm srcu odriču da je Reč nadahnuta od Božanskog. Ali kada im je rečeno da je Reč sveta I Božanska u svakoj joti I u svakoj najmanjoj tački u njoj, oni zastanu I pitaju se otkuda je to tako. A kada im je bilo rečeno dalje, a pokazano I živim iskustvom, da sve stvari u Reči sadrže duhovni smisao koji se ne vidi u slovu, i da anđeli u nebu imaju ovaj smisao Reči dok je čovek čita, oni to priznaju jer im je pokazano; ali kažu da to nisu znali u svetu, a pošto nisu znali, da ih se ne može za to kriviti. Ali kada su ove iste osobe bile ispitane, videlo se da su živele kako im se sviđalo, bez ograda savesti, pa su stoga u srcu poricali Božansko, nebo I pakao, život posle smrti, I sve što se odnosi na veru, I da je to bio razlog danisu priznavali svetost Reči. Dalje je bilo posvedočeno da svi oni koji su blli u istinama vere I u životu u skladu s njom, da su držali da je Reč sveta, I da su, dok su je čitali, sami opažali da je tako. Otuda su bili ubeđeni da uzrok nije bio u Reči, nego u njima samima. Jer kod onih koji su u životu dobra, njihovo unutrašnje je otvoreno prema nebu, odakle sveto Reči utiče (uliva se) od anđela; ali kod onih koji su u životu zla, unutrašnje je zatvoreno prema nebu, a otvoreno prema paklu, odakle se uliva ono što je suprotno. Uzmite kao primer presude (sudove) ili zakone u ovome poglavlju o robovima, robinjama, I volovima: oni koji odriču svetost Reči, jer su u životu zla, kazaće da ne vide ništa Božansko u ovim presudama ili zakonima – kao kad se kaže da rob koji odbije da ode slobodan (da se otkupi), d reba da se dovede na vrata ili dovratak, I da mu gospodar probuši šilom uho, I da ostane da služi za uvek; tako isto da ako je rob udaren pa poživi dan ili dva, njegov gospodar koji ga je udario, ne će biti kažnjen, jer je njegovo srebro (prim prev. jer ga jekupio za novac pa je njegovio vlasništvo); isto tako da treba osloboditi roba za jedno oko ili zub; I da vola, koji je probo čoveka, treba kamenovati, pored mogih drugih stvari koje se pominju. Oni koji u svom srcu odriču svetost Reči, smatraju da ove stavri nisu dostojne Reči, a još manje dostojne da ih izgovara (diktira) Jehova Sam na Gori Sinajskoj; na sličan anačin oni gledaju I na druge stvari u Reči, kako istorijskoj tako I proročkoj. Ali razlog da im ove stvari ovako izgledaju je to, što im je nebo zatvoreno zbog njihovog zlog života, tako da opažaju ono što je obrnuto. Otkuda je svetost Reči koja se uliva iz neba, vidi se iz svega onoga što je do sada bilo rečeno I pokazano o unutrašnjem značenju Reči; naime, da Reč ne samo da ima unutrašnje značenje, I da ovo značenje govori o onome što je u nebu, a što se odnosi na večni život; I da u najdubljem, govori o Gospodu Samonm, stoga o svetim stvarima, to jest, o Božanskim stvarima samim, koje su najsvetije; I da anđeli koji su kod čoveka, imaju taj smisao kada se Reč čita, stoga da otuda dolazi influks svetosti, I njegovo opaženje, kod onih koji su u životu vere I ljubavi prema bližnjemu. A što se tiče presuda ili zakona u ovome poglavlju o robovima, robinjama, I volovima, ove sadrže u unutrašnjem smislu stvari koji pripadaju Božanskom redu o onima koji su u istinama vere; kao I o onima koji povrede Ili razore stvari koje pripadaju veri I ljubai prema bližnjem, i one koje se odnose na ljubav ka Gospodu; a u najdubljem značenju, one stvari [koji su usmerene na to da povrede ili unište] Gospoda Samog. Otuda može biti jasno svakome kako su te stvari svete, ma koliko da tako ne izgledaju u slovu.