Bible

 

2. Samuelova 2

Studie

   

1 A posle toga David upita Gospoda govoreći: Hoću li otići u koji grad Judin? A Gospod mu reče: Otidi. A David reče: U koji da otidem? Reče: Hevron.

2 I David otide onamo sa dve žene svoje, Ahinoamom iz Jezraela i Avigejom koja pre beše žena Navala iz Karmila.

3 I ljude koji behu s njim odvede David, sve s porodicama njihovim, i nastaniše se po gradovima hevronskim.

4 I dođoše ljudi od Jude, i pomazaše onde Davida za cara nad domom Judinim. I javiše Davidu govoreći: Ljudi iz Javisa Galadovog pogreboše Saula.

5 I David posla poslanike k ljudima u Javisu Galadovom, i reče im: Da ste blagosloveni Gospodu što učiniste milost gospodaru svom, Saulu i pogreboste ga.

6 Zato da učini Gospod vama milost i veru; a ja ću vam učiniti dobro, što ste to učinili.

7 I neka vam se ukrepe ruke i budite hrabri; jer Saul, gospodar vaš, pogibe, a dom Judin pomaza mene za cara nad sobom.

8 Ali Avenir, sin Nirov, vojvoda Saulov uze Isvosteja sina Saulovog, i odvede ga u Mahanajim.

9 I zacari ga nad Galadom i nad Asurom i Jezraelom i Jefremom i Venijaminom i nad svim Izrailjem.

10 Četrdeset godina beše Isvosteju sinu Saulovom kad poče carovati nad Izrailjem; i carova dve godine. Samo dom Judin držaše se Davida.

11 A David carova u Hevronu nad domom Judinim sedam godina i šest meseci.

12 Potom iziđe Avenir, sin Nirov, i sluge Isvosteja sina Saulovog iz Mahanajima u Gavaon.

13 Takođe i Joav sin Serujin i sluge Davidove iziđoše i sretoše se s njima kod jezera gavaonskog, i stadoše jedan s jedne strane a drugi s druge strane.

14 Tada reče Avenir Joavu: Neka ustanu momci i neka se proigraju pred nama. I reče Joav: Neka ustanu.

15 I ustadoše, i iziđoše na broj: dvanaest od Venijamina sa strane Isvosteja sina Saulovog, i dvanaest između sluga Davidovih.

16 I uhvatiše jedan drugog za glavu, i tisnu jedan drugom mač svoj u bok, i popadaše zajedno. Otuda se prozva ono mesto Halkat-Asurim kod Gavaona.

17 I bi žestok boj onog dana; i sluge Davidove razbiše Avenira i Izrailjce.

18 A onde behu tri sina Serujina: Joav i Avisaj i Asailo. A Asailo beše lak na nogu kao srna u polju;

19 I potera Asailo Avenira, i ne svrnu ni nadesno ni nalevo iza Avenira.

20 I Avenir obazre se natrag i reče: Jesi li ti, Asailo? A on reče: Ja sam.

21 A Avenir mu reče: Svrni nadesno ili nalevo, i uzmi jednog od tih momaka, i skini odoru s njega. Ali ne hte Asailo svrnuti iza njega.

22 I Avenir opet reče Asailu: Odstupi od mene; zašto da te sastavim sa zemljom? I kako bih smeo pogledati u Joava brata tvog?

23 Ali on ne hte odstupiti; i Avenir ga udari kopljem pod peto rebro, i izađe mu koplje na leđa, te on pade onde i umre na mestu. I ko god dođe na ono mesto gde pade i pogibe Asailo, ustavljaše se.

24 Ali Joav i Avisaj poteraše Avenira, i sunce zađe kad dođoše do brda Ame, koja je prema Giji na putu u pustinju gavaonsku.

25 I skupiše se sinovi Venijaminovi za Avenirom, te se načini četa, i stadoše na vrh jednog brda.

26 I Avenir viknu Joava i reče: Hoće li mač proždirati doveka? Ne znaš li da jadi bivaju naposletku? Zašto većne kažeš narodu da se prođu braće svoje?

27 A Joav reče: Tako živ bio Bog, da nisi kazao, narod bi još jutros otišao, nijedan ne bi terao brata svog.

28 Tada zatrubi Joav u trubu, i ustavi se sav narod i prestaše terati Izrailja, i ne biše se više.

29 I tako Avenir i ljudi njegovi idoše preko polja celu onu noć, i pređoše preko Jordana, i prošavši sav Vitron dođoše u Mahanajim.

30 A Joav se vrati od Avenira, i kad skupi sav narod, ne beše od sluga Davidovih devetnaest ljudi i Asaila.

31 Ali sluge Davidove pobiše sinova Venijaminovih, ljudi Avenirovih, tri stotine i šezdeset ljudi, koji izgiboše.

32 A Asaila uzeše i pogreboše u grobu oca njegovog koji beše u Vitlejemu. I Joav i ljudi njegovi idoše svu noć, i osvanuše u Hevronu.

   

Komentář

 

Field

  
The Sower, by Vincent van Gogh

A "field" in the Bible usually represents the Lord's church, and more specifically the desire for good within the church. It's where good things start, take root, and grow. When you have a desire to be a good person and to do good things, the natural first questions are "What does that mean?", "What should I do?", "What can I do?". You look for ideas, concepts, direction. Once you figure out something you want to do or a change you want to make in yourself, you seek specific knowledge. If you want to volunteer at a food pantry, say, you'd need to know whom to call, when they need help, where to go, what to bring. Armed with that knowhow, you're ready to get to work. That process could be compared to food production. You start with a field -- which is that desire to be good. Then you plant seeds -- those ideas and concepts. Those seeds sprout into plants -- the specific facts and knowledge needed for the task (easily seen in the food pantry example, but also true with deeper tasks like "being more tolerant of my co-workers" or "taking more time for prayer," or "consciously being a more loving spouse"). Finally, those plants produce food -- the actual good thing that you go and do. The Writings also say that in a number of cases a "field" represents the doctrine, or teachings, of the church. This sounds markedly different. The desire for good is emotional, a drive, a wanting; doctrine is a set of ideas. But for a church to be true, its doctrine must be centered on a desire for good, and must lead people toward doing what is good. So sound doctrine is actually closely bound up with the desire for good.