¹ Jedan dan reče Jonatan, sin Saulov, momku svom koji mu nošaše oružje: Hajde da idemo k straži filistejskoj koja je na onoj strani. A ocu svom ne kaza ništa.

² A Saul stajaše kraj brda pod šipkom, koji beše u Migronu; i naroda beše s njim oko šest stotina ljudi.

³ I Ahija sin Ahitova brata Ihavoda sina Finesa sina Ilija sveštenika Gospodnjeg u Silomu nošaše oplećak. I narod ne znaše da je otišao Jonatan.

⁴ A u klancu kojim htede Jonatan otići k straži filistejskoj, behu dve strmene stene, jedna s jedne strane a druga s druge, i jedna se zvaše Voses a druga Sene.

⁵ I jedna od njih stajaše sa severa prema Mihmasu, a druga s juga prema Gavaji.

⁶ I Jonatan reče momku koji mu nošaše oružje: Hajde da otidemo k straži tih neobrezanih; može biti da će nam učiniti šta Gospod, jer Gospodu ne smeta izbaviti s množinom ili s malinom.

⁷ A onaj što mu nošaše oružje odgovori mu: Čini šta ti je god u srcu, idi, evo ja ću ići s tobom kuda god hoćeš.

⁸ A Jonatan mu reče: Evo, otići ćemo k tim ljudima, i pokazaćemo im se.

⁹ Ako nam kažu: Čekajte dokle dođemo k vama, tada ćemo se ustaviti na svom mestu, i nećemo ići k njima.

¹⁰ Ako li kažu: Hodite k nama, tada ćemo otići; jer nam ih Gospod predade u ruke. To će nam biti znak.

¹¹ I pokazaše se obojica straži filistejskoj; a Filisteji rekoše: Gle, izlaze Jevreji iz rupa u koje su se sakrili.

¹² I stražari rekoše Jonatanu i momku koji mu nošaše oružje: Hodite k nama da vam kažemo nešto. I Jonatan reče onom što mu nošaše oružje: Hajde za mnom, jer ih predade Gospod u ruke Izrailju.

¹³ Tako puzaše Jonatan rukama i nogama, a za njim momak što mu nošaše oružje; i padahu pred Jonatanom, i ubijaše ih za njim onaj što mu nošaše oružje.

¹⁴ I to bi prvi boj, u kome pobi Jonatan i momak što mu nošaše oružje oko dvadeset ljudi, otprilike na po rala zemlje.

¹⁵ I uđe strah u logor u polju i u sav narod; i straža i oni koji behu izašli da plene prepadoše se, i zemlja se uskoleba, jer beše strah od Boga.

¹⁶ A straža Saulova u Gavaji Venijaminovoj opazi gde se mnoštvo uzbunilo i usprepadalo.

¹⁷ Tada reče Saul narodu koji beše s njim: Pregledajte i vidite ko je otišao od nas. I kad pregledaše, gle, ne beše Jonatana i momka njegovog koji mu nošaše oružje.

¹⁸ I reče Saul Ahiji: Donesi kovčeg Božji; jer kovčeg Božji beše tada kod sinova Izrailjevih.

¹⁹ A dok govoraše Saul svešteniku, zabuna u logoru filistejskom bivaše sve veća, i Saul reče svešteniku: Ostavi.

²⁰ I Saul i sav narod što beše s njim skupiše se i dođoše do boja, i gle, povadili behu mačeve jedan na drugog, i zabuna beše vrlo velika.

²¹ A beše s Filistejima Jevreja kao pre, koji iđahu s njima na vojsku svuda; pa i oni pristaše uz Izrailjce, koji behu sa Saulom i Jonatanom.

²² I svi Izrailjci koji se behu sakrili u gori Jefremovoj kad čuše da beže Filisteji, naklopiše se i oni za njima bijući ih.

²³ I izbavi Gospod Izrailja u onaj dan; i boj otide dori do Vet-Avena.

²⁴ I Izrailjci se vrlo umoriše onaj dan; a Saul zakle narod govoreći: Da je proklet koji jede šta do večera, da se osvetim neprijateljima svojim. I ne okusi narod ništa.

²⁵ I sav narod one zemlje dođe u šumu, gde beše mnogo meda po zemlji.

²⁶ I kad dođe narod u šumu, vide med gde teče; ali niko ne prinese ruke k ustima svojim: jer se narod bojaše zakletve.

²⁷ Ali Jonatan ne ču kad otac njegov zakle narod, te pruži štap koji mu beše u ruci, i zamoči kraj u saće, i primače ruku svoju k ustima svojim, i zasvetliše mu se oči.

²⁸ A jedan iz naroda progovori i reče: Otac je tvoj zakleo narod rekavši: Da je proklet ko bi jeo šta danas; stoga susta narod.

²⁹ Tada reče Jonatan: Smeo je zemlju otac moj; vidite kako mi se zasvetliše oči, čim okusih malo meda.

³⁰ A da je još narod slobodno jeo danas od plena neprijatelja svojih, koji nađe! Ne bi li polom filistejski bio još veći?

³¹ I tako pobiše onaj dan Filisteje od Mihmasa do Ajalona, i narod se vrlo umori.

³² I naklopi se narod na plen, i nahvataše ovaca i volova i telaca, i poklaše ih na zemlji, i stade narod jesti s krvlju.

³³ I javiše Saulu govoreći: Evo narod greši Gospodu jedući s krvlju. A on reče: Neveru učiniste; dovaljajte sada k meni velik kamen.

³⁴ Zatim reče Saul: Raziđite se među narod i recite: Dovedite svaki k meni vola svog i ovcu svoju; i ovde zakoljite i jedite, i nećete grešiti Gospodu jedući s krvlju. I donese sav narod, svaki svog vola svojom rukom one noći, i onde klaše.

³⁵ I načini Saul oltar Gospodu; to bi prvi oltar koji načini Gospodu.

³⁶ Potom reče Saul: Hajdemo za Filistejima noćas, da ih plenimo do jutra, i da ih ne ostavimo ni jednog. A oni rekoše: Čini šta ti je god volja. Ali sveštenik reče: Da pristupimo ovde k Bogu.

³⁷ I upita Saul Boga: Hoću li ići za Filistejima? Hoćeš li ih dati u ruke Izrailju? Ali ne odgovori mu onaj dan.

³⁸ Zato reče Saul: Pristupite ovamo svi glavari narodni, i tražite i vidite na kome je greh danas.

³⁹ Jer kako je živ Gospod koji izbavlja Izrailja, ako bude i na Jonatanu sinu mom, poginuće zaista. I ne odgovori mu niko iz svega naroda.

⁴⁰ Potom reče svemu Izrailju: Vi budite s jedne strane, a ja i Jonatan, sin moj, bićemo s druge strane. A narod reče Saulu: Čini šta ti je drago.

⁴¹ Tada reče Saul Gospodu Bogu Izrailjevom: Pokaži pravoga. I obliči se Jonatan i Saul, a narod izađe prav.

⁴² I reče Saul: Bacite žreb za me i za Jonatana, sina mog. I obliči se Jonatan.

⁴³ Tada reče Saul Jonatanu: Kaži mi šta si učinio? I kaza mu Jonatan i reče: Samo sam okusio malo meda nakraj štapa koji mi beše u ruci; evo me; hoću li poginuti?

⁴⁴ A Saul reče: To neka mi učini Bog i to neka doda, poginućeš, Jonatane!

⁴⁵ Ali narod reče Saulu: Zar da pogine Jonatan, koji je učinio ovo spasenje veliko u Izrailju? Bože sačuvaj! Tako živ bio Gospod, neće pasti na zemlju nijedna dlaka s glave njegove, jer je s pomoću Božjom učinio to danas. I tako izbavi narod Jonatana, te ne pogibe.

⁴⁶ Tada se vrati Saul od Filisteja, a Filisteji otidoše u svoje mesto.

⁴⁷ I Saul carujući nad Izrailjem ratovaše na sve neprijatelje svoje, na Moavce i na sinove Amonove i na Edomce i na careve sovske i na Filisteje, i kuda se god obraćaše, nadvlađivaše.

⁴⁸ Skupi takođe vojsku i pobi Amalika; i izbavi Izrailja iz ruku onih koji ga plenjahu.

⁴⁹ A Saul imaše sinove: Jonatana i Isuja i Melhisuja; a dvema kćerima njegovim behu imena prvenici Merava, a mlađoj Mihala.

⁵⁰ A ženi Saulovoj beše ime Ahinoama, kći Ahimasova; a vojvodi njegovom beše ime Avenir sin Nira strica Saulovog.

⁵¹ Jer Kis otac Saulov i Nir otac Avenirov behu sinovi Avilovi.

⁵² I beše veliki rat s Filistejima svega veka Saulovog; i koga god viđaše Saul hrabrog i junaka, uzimaše ga k sebi.

¹ Bless Yahweh, my soul. Yahweh, my God, you are very great. You are clothed with honor and majesty.

² He covers himself with light as with a garment. He stretches out the heavens like a curtain.

³ He lays the beams of his rooms in the waters. He makes the clouds his chariot. He walks on the wings of the wind.

⁴ He makes his messengers winds; his servants flames of fire.

⁵ He laid the foundations of the earth, that it should not be moved forever.

⁶ You covered it with the deep as with a cloak. The waters stood above the mountains.

⁷ At your rebuke they fled. At the voice of your thunder they hurried away.

⁸ The mountains rose, the valleys sank down, to the place which you had assigned to them.

⁹ You have set a boundary that they may not pass over; that they don't turn again to cover the earth.

¹⁰ He sends forth springs into the valleys. They run among the mountains.

¹¹ They give drink to every animal of the field. The wild donkeys quench their thirst.

¹² The birds of the sky nest by them. They sing among the branches.

¹³ He waters the mountains from his rooms. The earth is filled with the fruit of your works.

¹⁴ He causes the grass to grow for the livestock, and plants for man to cultivate, that he may bring forth food out of the earth:

¹⁵ wine that makes glad the heart of man, oil to make his face to shine, and bread that strengthens man's heart.

¹⁶ Yahweh's trees are well watered, the cedars of Lebanon, which he has planted;

¹⁷ where the birds make their nests. The stork makes its home in the fir trees.

¹⁸ The high mountains are for the wild goats. The rocks are a refuge for the rock badgers.

¹⁹ He appointed the moon for seasons. The sun knows when to set.

²⁰ You make darkness, and it is night, in which all the animals of the forest prowl.

²¹ The young lions roar after their prey, and seek their food from God.

²² The sun rises, and they steal away, and lay down in their dens.

²³ Man goes forth to his work, to his labor until the evening.

²⁴ Yahweh, how many are your works! In wisdom have you made them all. The earth is full of your riches.

²⁵ There is the sea, great and wide, in which are innumerable living things, both small and large animals.

²⁶ There the ships go, and leviathan, whom you formed to play there.

²⁷ These all wait for you, that you may give them their food in due season.

²⁸ You give to them; they gather. You open your hand; they are satisfied with good.

²⁹ You hide your face: they are troubled; you take away their breath: they die, and return to the dust.

³⁰ You send forth your Spirit: they are created. You renew the face of the ground.

³¹ Let the glory of Yahweh endure forever. Let Yahweh rejoice in his works.

³² He looks at the earth, and it trembles. He touches the mountains, and they smoke.

³³ I will sing to Yahweh as long as I live. I will sing praise to my God while I have any being.

³⁴ Let your meditation be sweet to him. I will rejoice in Yahweh.

³⁵ Let sinners be consumed out of the earth. Let the wicked be no more. Bless Yahweh, my soul. Praise Yah!