94. Običaj je u Kršćanskim Crkvama današnjeg vremena nazivati Gospoda našeg Spasitelja Marijinim Sinom, ali rijetko Sinom Božjim, osim ako se time ne naznačava Sin Božji rođen od vječnosti. Razlog tome je da je Rimokatolička Crkva postavila Mariju iznad svih drugih u svetosti, i uzvisila ju iznad svih njezinih svetaca kao božicu ili kraljicu; bez obzira na činjenicu da je Gospod, kada je proslavio Svoje Ljudsko, skinuo sve što je dobio od majke, i obukao sve što pripada Ocu, kao što će biti jasno ukazano na sljedećim stranicama ovog djela. Iz ovog uobičajenog načina govora o Gospodu kao Marijinom Sinu su u Crkvu ušla mnoga štetna mišljenja, posebice kod onih koji nisu pridavali potrebnu pažnju onome što je u Riječi rečeno o Gospodu; kao recimo da su ‘Otac i On jedno’, da je ‘On u Ocu i Otac u Njemu’, da su ‘sve Očeve stvari Njegove’, da je On nazivao Jehovu ‘Svojim Ocem’ a Jehova Otac Ga je nazivao ‘Svojim Sinom’. Jedna od škodljivih posljedica koje su rezultirale iz toga što se Gospod nazivao Marijinim Sinom a ne Sinom Božjim je da je izgubljena ideja o Njegovom Božanstvu, a sa njom sve što je o Njemu rečeno u Riječi kao Sinu Božjem. To je oslobodilo pristup Judaizmu, Arijanizmu, Socinijanizmu, Kalvinizmu, kakav je bio na počeku, i na kraju Prirodnjaštvu, i sa njime obmana kako je On bio Marijin Sin sa Josipom, i da je Njegova duša bila od majke, i posljedično da se On naziva Sinom Božjim dok u stvarnosti to nije. Neka svatko, svećenik a također i laik, najozbiljnije razmotri da li je formirao te nastavlja podržavati ikakvo drugo mišljenje o Gospodu kao Marijinom Sinu osim jedino kao o čovjeku. Kako je ova ideja počela prevladavati među Kršćanima već u trećem stoljeću, kada se pojavio Arijanizam, Savjet u Nikeji je, kako bi zaštitio Gospodnje Božanstvo, izmislio dogmu o Sinu rođenom od vječnosti. Posredstvom toga je u to vrijeme Gospodnje Ljudsko zaista bilo uzdignuto do Božanstva, a među mnogima je to i dalje, ali nije tako uzdignuto sa onima koji posljedično ujedinjenje smatraju hipostatskim, poput onog između dvije osobe, od kojih je jedna nadmoćna drugoj. Što rezultira iz ovog nego da će cijela Kršćanska Crkva, koja je bila utemeljena jedino na obožavanju Jehove u Njegovom Ljudskom, posljedično tome na Bogo-Čovjeku, biti uništena?

Gospod na mnogim mjestima izjavljuje kako Oca nitko ne može vidjeti, ili Ga poznavati, ili Mu prići, ili vjerovati u Njega, osim kroz Njegovo Ljudsko. Ako je ova izjava odbačena, svo dragocjeno sjeme Crkve je promijenjeno u ono niže vrijednosti; sjeme masline postaje borovo sjeme; narančino sjeme, limunovo, jabukino i kruškino postaju sjemenje vrbe, brijesta, lipe i hrasta; vinova loza postaje močvarna trska, a pšenica i ječam postaju ništa nego pljeva. Zaista, sva duhovna hrana postaje poput prašine, ili hrane koju jedu zmije, jer duhovno svjetlo u čovjeku postaje prirodno (svjetlo njegove prirodne inteligencije), i naposlijetku postaje senzualno tjelesno, koje je gledano u sebi obmanjujuće svjetlo. Čovjek u stvari postaje poput ptice koja, dok pokušava poletjeti kad su joj krila ošišana, pada na zemlju i dok hoda unaokolo oko sebe ne vidi ništa više osim onog što joj leži pod nogama. Zatim s obzirom na duhovne stvari Crkve koje bi bile koristile njegovom vječnom životu, njegove ideje su tako bezvrijedne kao predviđanja gataoca. Takvi su rezultati kada čovjek smatra Gospoda Boga, Iskupitelja i Spasitelja, jedino Marijinim Sinom, to jest, jedino čovjekom.