Bible

 

Levitski Zakonik 26

Studie

   

1 Nemojte graditi sebi idola ni likova rezanih, niti stupova podižite, ni kamena sa slikama mećite u svojoj zemlji da mu se klanjate; jer sam ja Gospod Bog vaš.

2 Držite subote moje, i svetinju moju poštujte; ja sam Gospod.

3 Ako uzživite po mojim uredbama, i zapovesti moje uzdržite i uščinite,

4 Davaću vam dažd na vreme, i zemlja će rađati rod svoj, i drveta će u polju rađati rod svoj;

5 I vršidba će vam stizati berbu vinogradsku, a berba će vinogradska stizati sejanje, i ješćete hleb svoj do sitosti, i živećete bez straha u zemlji svojoj.

6 Jer ću dati mir zemlji, te ćete spavati a neće biti nikoga da vas plaši; učiniću, te će nestati zle zveri iz zemlje, i mač neće prolaziti preko vaše zemlje.

7 Nego ćete terati neprijatelje svoje, i padaće pred vama od mača.

8 Vas će petorica terati stotinu, a vas stotina teraće deset hiljada, i padaće neprijatelji vaši pred vama od mača.

9 I obratiću se k vama, i učiniću vam da rastete, i umnožiću vas, i utvrdiću zavet svoj s vama.

10 I ješćete žito staro, od mnogo godina, i izasipaćete staro kad dođe novo.

11 I namestiću stan svoj među vama, i duša moja neće mrzeti na vas.

12 I hodiću među vama, i biću vam Bog, i vi ćete biti moj narod.

13 Ja sam Gospod Bog vaš, koji vas izvedoh iz zemlje misirske da im ne robujete, i polomih palice jarma vašeg, i ispravih vas da hodite pravo.

14 Ako li me ne uzaslušate, i ne učinite sve ove zapovesti,

15 Ako povrgnete uredbe moje i duši vašoj omrznu zakoni moji da ne tvorite sve zapovesti moje, i raskinete zavet moj,

16 I ja ću vama učiniti ovo: Pustiću na vas strah, suvu bolest i vrućicu, koje će vam oči iskvariti i dušu ucveliti; i zaludu ćete sejati seme svoje, jer će ga jesti neprijatelji vaši.

17 I okrenuću lice svoje nasuprot vama, i seći će vas neprijatelji vaši, i koji mrze na vas biće vam gospodari, i bežaćete kad vas niko ne tera.

18 Ako me ni tada ne stanete slušati, karaću vas još sedam puta više za grehe vaše.

19 Potrću ponos sile vaše, i učiniću da nebo nad vama bude kao gvožđe, a zemlja vaša kao bronza.

20 Snaga će se vaša trošiti uzalud, jer zemlja vaša neće rađati roda svog, i drveta po zemlji neće rađati roda svog.

21 Ako mi uzidete nasuprot i ne budete hteli slušati me, dodaću vam sedam puta više muka prema gresima vašim.

22 Pustiću na vas zveri poljske, koje će vam decu izjesti, i stoku potrti i vas umaliti, i opusteće putevi vaši.

23 Ako se ni od toga ne popravite, nego mi još uzidete nasuprot,

24 I ja ću vama ići nasuprot, i biću vas još sedam puta više za grehe vaše.

25 Pustiću na vas mač, koji će osvetiti moj zavet; a kad se sležete u gradove svoje, tada ću pustiti pomor među vas, i bićete predani u ruke neprijatelju.

26 I kad vam slomim potporu u hlebu, deset će žena peći hleb vaš u jednoj peći, i davaće vam hleb vaš na meru, i ješćete a nećete se nasititi.

27 Ako me ni tako ne stanete slušati, nego mi uzidete nasuprot,

28 I ja ću vama s gnevom ići nasuprot, i sedam puta većma karaću vas za grehe vaše.

29 I ješćete meso od sinova svojih, i meso od kćeri svojih ješćete.

30 Razvaliću visine vaše, i oboriću idole vaše, i metnuću trupove vaše na trupove gadnih bogova vaših, i mrziće duša moja na vas.

31 I obratiću gradove vaše u pustoš, i razoriću svetinje vaše, i neću više mirisati mirisa vašeg.

32 I opusteću zemlju da će joj se čuditi neprijatelji vaši, koji će živeti u njoj.

33 A vas ću rasejati po narodima, i učiniću da vas gone s golim mačem; i zemlja će vaša biti pusta i gradovi vaši raskopani.

34 Tada će zemlji biti mile subote njene za sve vreme dokle bude pusta; i kad budete u zemlji svojih neprijatelja, zemlja će počivati, i biće joj mile subote njene.

35 Za sve vreme dokle bude pusta počivaće, jer nije počivala u vaše subote, kad ste u njoj živeli.

36 A koji vas ostanu, metnuću strah u srca njihova u zemljama neprijatelja njihovih, te će ih goniti list kad šušne zaljuljavši se, i oni će bežati kao ispred mača, i padaće a niko ih neće terati.

37 I padaće jedan preko drugog kao od mača, a niko ih neće terati; i nećete se moći držati pred neprijateljima svojim.

38 Nego ćete izginuti među narodima, i proždreće vas zemlja neprijatelja vaših.

39 A koji vas ostanu, čileće za bezakonje svoje u zemlji neprijatelja svojih, i za bezakonje otaca svojih čileće.

40 Ali ako priznadu bezakonje svoje i bezakonje otaca svojih po gresima, kojima mi grešiše i kojima mi idoše nasuprot,

41 Te i ja njima idoh nasuprot i odvedoh ih u zemlju neprijatelja njihovih; ako se tada ponizi srce njihovo neobrezano, i bude im pravo što su pokarani za bezakonje svoje,

42 Tada ću se opomenuti zaveta svog s Jakovom, i zaveta svog sa Isakom, i zaveta svog sa Avramom opomenuću se, i zemlje ću se opomenuti.

43 Kada se zemlja oprosti njih i budu joj mile subote njene kad opusti s njih, i njima bude pravo što su pokarani za bezakonje svoje, jer sudove moje povrgoše i duši njihovoj omrzoše uredbe moje.

44 A zato ni onda kad budu u zemlji neprijatelja svojih neću ih povrći niti ću tako omrznuti na njih da ih potrem i raskinem zavet svoj sa njima; jer sam ja Gospod Bog njihov.

45 Nego ću se njih radi opomenuti zaveta sa starima njihovim, koje izvedoh iz zemlje misirske narodima na vidiku da im budem Bog, ja Gospod.

46 Ovo su uredbe i sudovi i zakoni, koje postavi Gospod između sebe i sinova Izrailjevih na gori Sinajskoj preko Mojsija.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 7193

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

7193. And I appeared unto Abraham, unto Isaac, and unto Jacob, in God Shaddai. That this signifies the temptations of the Lord as to the Human, and the temptations of the faithful, and afterward consolations, is evident from the signification of “appearing,” or “being seen,” when said of Jehovah, as being perception from the Divine (see n. 2150, 3764, 4567, 5400); and from the representation of Abraham, of Isaac, and of Jacob, as being the Lord as to the Divine Itself, and as to the Divine Human (n. 6804, 6847); but here, as Jehovah speaks and says that “He appeared to them,” the Lord is signified as to the human, that is, the human before it was made Divine. By “Abraham” is signified the celestial in this human; by “Isaac,” the spiritual; and by “Jacob,” the natural.

[2] That the Lord as to the human is here meant by these, not as to the Divine Itself, nor as to the Divine Human, is because the subject is temptations, and the Lord as to the human before it was made Divine could be tempted, but not as to the Divine Human, and still less as to the Divine Itself; for the Divine is beyond all temptations. The infernals who tempt cannot approach even the celestial angels, for when they approach them, they are seized with horror and anguish, and become as if half dead; and as they cannot approach the celestial angels, and this by reason of the Divine with them, much less can they approach the Divine which is infinitely above the angelic. From all this it can be seen that the Lord assumed an infirm human from the mother in order that He might be tempted, and by temptations reduce into order all things in heaven and in hell, and then at the same time glorify His Human, that is, make it Divine.

[3] (That by “God Shaddai” are signified temptations, and afterward consolations, see n. 1992, 3667, 4572, 5628.) It is said “afterward consolations,” because it is from Divine order that comfortings follow the pains of temptations, just as morning and dawn follow evening and night. There is also a correspondence between them, for there are alternations of states in the other life, as there are of the seasons in the world. States of temptations and of infestations, and also states of desolations, are in the other life evening and night; and states of consolations and festivities are morning and dawn. That by the same words, namely, “I appeared to Abraham, to Isaac, and to Jacob, in God Shaddai,” are also signified the temptations of the faithful, and afterward consolations, is because the regeneration of man, which is effected by means of temptations, is an image of the glorification of the the Lord, (n. 3138, 3212, 3296, 3490, 4402, 5688); therefore the things in the Word which are understood of the Lord in the supreme sense, are understood of the faithful in the relative internal sense.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.