Bible

 

Jeremijine tužbalice 2

Studie

   

1 Kako obastre Gospod oblakom u gnevu svom kćer sionsku! Svrže s neba na zemlju slavu Izrailjevu, i ne opomenu se podnožja nogu svojih u dan gneva svog!

2 Gospod potre nemilice sve stanove Jakovljeve, razvali u gnevu svom gradove kćeri Judine, i na zemlju obori, oskvrni carstvo i knezove njegove.

3 Odbi u žestokom gnevu sav rog Izrailju, obrati natrag desnicu svoju od neprijatelja, i raspali se na Jakova kao oganj plameni, koji proždire sve oko sebe.

4 Nateže luk svoj kao neprijatelj, podiže desnicu svoju kao protivnik, i pobi sve što beše drago očima; na šator kćeri sionske prosu kao oganj gnev svoj.

5 Gospod posta kao neprijatelj; potre Izrailja, potre sve dvore njegove, raskopa sve gradove njegove, i umnoži kćeri Judinoj žalost i jad.

6 Razvali mu ogradu kao vrtu; potre mesto sastancima njegovim; Gospod vrže u zaborav na Sionu praznike i subotu, i u žestini gneva svog odbaci cara i sveštenika.

7 Odbaci Gospod oltar svoj, omrze na svetinju svoju, predade u ruke neprijateljima zidove dvora sionskih; stade ih vika u domu Gospodnjem kao na praznik.

8 Gospod naumi da raskopa zid kćeri sionske, rasteže uže, i ne odvrati ruke svoje da ne zatre, i ojadi opkop i zid, iznemogoše skupa.

9 Utonuše u zemlju vrata njena, polomi i potre prevornice njene; car njen i knezovi njeni među narodima su; zakona nema, i proroci njeni ne dobijaju utvare od Gospoda.

10 Starešine kćeri sionske sede na zemlji i ćute, posule su prahom glavu i pripasale kostret; oborile su k zemlji glave svoje devojke jerusalimske.

11 Iščileše mi oči od suza, utroba se moja uskolebala, prosipa se na zemlju jetra moja od pogibli kćeri naroda mog, jer deca i koja sisaju obamiru na ulicama gradskim.

12 Govore materama svojim: Gde je žito i vino? Obamiru kao ranjenici na ulicama gradskim, i ispuštaju dušu svoju u naručju matera svojih.

13 Koga ću ti uzeti za svedoka? S čim ću te izjednačiti, kćeri jerusalimska? Kakvu ću ti priliku naći, da te utešim, devojko, kćeri sionska? Jer je nesreća tvoja velika kao more, ko će te isceliti?

14 Proroci tvoji prorokovaše ti laž i bezumlje, i ne otkrivaše bezakonja tvog da bi odvratili ropstvo tvoje; nego ti kazivaše utvare lažne i koje će te prognati.

15 Pljeskaju rukama nad tobom svi koji prolaze, zvižde i mašu glavom za kćerju jerusalimskom: To li je grad, za koji govorahu da je prava lepota, radost svoj zemlji?

16 Razvaljuju usta na te svi neprijatelji tvoji, zvižde i škrguću zubima govoreći: Proždresmo; ovo je doista dan koji čekasmo; dočekasmo, videsmo.

17 Učini Gospod šta naumi, ispuni reč svoju, koju kaza odavna; razori nemilice i razveseli tobom neprijatelja, podiže rog protivnicima tvojim.

18 Viče srce njihovo ka Gospodu: Zide kćeri sionske, prolivaj potokom suze dan i noć, ne daj sebi mira, i zenica oka tvog da ne staje.

19 Ustani, viči obnoć, u početku straže, prolivaj srce svoje kao vodu pred Gospodom, podiži k Njemu ruke svoje za dušu dece svoje koja obamiru od gladi na uglovima svojih ulica.

20 Pogledaj, Gospode, i vidi, kome si ovako učinio. Eda li žene jedu porod svoj, decu koju nose u naručju? Eda li se ubija u svetinji Gospodnjoj sveštenik i prorok?

21 Leže na zemlji po ulicama deca i starci, devojke moje i mladići moji padoše od mača, pobio si ih u dan gneva svog i poklao ne žaleći.

22 Sazvao si kao na praznik strahote moje od svuda, i u dan gneva Gospodnjeg niko ne uteče niti osta. Koje na ruku nosih i othranih, njih mi neprijatelj moj pobi.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 6997

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

6997. I razgnjevi se Jehova na Mojsija, označava pomilovanje. Ovo se vidi iz značenja gneva Jehovinog, koji ne iznačava gnev, nego ono što je suprotno gnevu, to jest, milost, a u ovom slučaju pomilovanje. Da kod Jehove nema gneva, vidi se po tome što je On sama ljubav, dobro samo, i milost sama, a gnev je nešto suprotno, kao i slabost koja se nemože naći kod Boga. Stoga kada se Jehovi pripisuje gnev, anđeli ne opažaju gnev nego ili milost, ili uklanjanje zla iz neba, a u ovom slučaju je to pomilovanje, jer se kaže Mojsiju, kojim se pretstavlja Gospod kada je bio u svetu, u pogledu Božanske Istine. Razlog da se Jehovi ili Gospodu, u Reči, pripisuje gnev, je to što je sveopšta istina, da sve stvari dolaze od Boga, stoga i zlei dobre stvari. Ali ova najopštija istina, koja je nužna za decu, omladinu, i prosti svet, mora se kasnije rasvetliti, naime, [poučavanjem] da su zla od čoveka, ali da izgleda kao da su od Boga, i da se tako kaže da bi ih se naučilo da se boje Boga da ne bi nestali zbog zala koja sami čine; i kako bi kasnije bili u stanju da vole Boga, jer strah dolazi pre ljubavi, kako bi u ljubavi bilo svetoga straha; jer kada se strah unese u ljubav, to postaje sveto od Svetog [elementa] ljubavi , pa onda nije više strah da će se Bog gneviti i da će kazniti, nego stoga da ne bi postupali protivu dobra samog, jer bi ovo mučilo savest. Pored toga, Izraelićani i Jevreji su morali poštovati uredbe i zapovesti u spoljašnjoj formi pomoću kazni, pa su stoga veroval a je Jehova gnevan i da kažnjava, dok u stvarito su oni svojim idolopoklonstvom sami sebi pričinjavali, i odvajali se o neba, odakle dolazie kazne, kao što se kaže kod Isaije,

Nego bezakonja vaša rastaviše vas s Bogm vašim, i grijesi vaši zakloniše lice njegovo od vas, da ne čuje (Isaija 59:2. ; a pošto su Izraelićani i Jevreji bili samo u spoljašnjim stvarima bez Unutrašnjeg, oni su držati u tome mišljenju da se Jehova gnevi i da kažnjava; jer oni koji su u spoljašnjem bez Unutrašnjeg, ti čine sve iz straha, i ništa iz ljubavi. Iz ovih razmatranja sada se može videti na šta se misli u Reči pod gnevom i ljutnjom Jehove, naime, misli se na kažnjavanje; kao kod Isaije,

Gle, evo Jehova ide iz daleka, gnjev njegov gori i vrlo je težak; usne su mu pune ljutine a jezik mu je kao oganj koji sažiže (Isaija 30:27. ; gnev označava prekor i opemenu da ne bi propali zbog zala. Ponovo, U malom gnevu sakrih za čas lice svoje od tebe, ali ću te vječnom milošću pomilovati, veli izbavitelj Jehova (Isaija 54:8. ; poplava gneva označava iskušenje, u kome su zla uzrok straha i nevolje.

Kod Jeremije, I ja ću vojevati na nas rukm podignutom i mišicom krjepkom i gnjevom i jarošću i žestinom velikom. Kome se otima, izbavljajte ga iz ruku nasilnikovijeh, da ne izađe kao oganj gnjev moj i razori sve da ga niko ne može ugasiti Jeremija 21:5, 12). Ponovo, Ali će ih napuniti mrtvijem i tjelesima ljudi koje ću pobiti u gnjevu svom i u jarosti svojoj odvratih lice svoje Jeremija 33:5).

Kod Sofonije, Jerje moj sud da saberem narode i pokupim carstva, da izlijem na njih gnjev svoj, svu težinu jarosti svoje( ?).

Kod Davida, Posla na njih ognjeni gnjev svoj, srdnju i mržnju, četu zlijeh anđela Psalam 78:49. Pored mnogih drugih odlomaka u kojima , kao i gore, gnjev, jarost, žestina, i oganj su kazne i osude, u koje se čovek sam baca kada upadneu zla, jerje to prema Božanskom redu da dobra prate nagrade, a otuda to da su zla praćena kaznama, tako da su ove stvari povezane. Kazne i osude se označavaju i danom gneva Jehovinog (Isa. (13:9, 13; Plač 2:1; Sofonija 2:3; Otkr. 6:17; 11:18); kao i vinom gneva Božijega, , kao i čašom gnjeva Božijeg (Jer. 25:15, 28; Otkr. 14:10; 16:19), kao i kacom gnjeva Božijeg (Otkr. 14:19; 19:1).

Da se kažnjavanje i osude označavaju gnevom vidi se i kod Mateje,

Porode aspidin, ko vama kaza da bježite od gnjeva koji ide? Mateju 3:7).

Kod Jocana, Ko vjeruje Sinaima život vječni; a ko ne vjeruje sina, ne će vidjeti života, nego gnjev Božiji ostaje na njemu Jovan 3:36).

Kod Luke, Teško trudnicama i dojilicama u te dane!Q jer će bkiti velika nevolja na zemlji i gnjev na ovom narodu Luka 21:23. Iz ovih se odlomaka jasno vidi da se

Jehovinim gnevm označavaju kazne i osude; razlog da se gnevom označava pomilov anje i milost, je u tome što sva kažnjavanja za zlo postoje iz Gospodove Milost prema dobrima, da zli ne bi ove povredili. Međutim, Gospod ne izvršava kazne nanjima, nego oni na sebi, jer zala i kazne su povezane u drugom životu. Posebno zli sebe kažnjavaju onda kada Gospod pokazuje milost dobrima, jer se tada njihovo zlo pojačava (zlo zlih), pa s tim i kazne. Zbog ovoga umesto gneva Jehovinog, kojim se označavaju kazne za zlo anđeli razmeju milost. Iz ovih razmatranja jasno se pokazuje kakva je Reč u smislu slova, a isto tako kakva je istina Božanska u svojojnajopštijoj formi, naime, da je ona u skladu s izgledima. Razlog je to, što je čovek takav, da samo što vidi i razume od svog Ćulnog, on veruje a ono šo ne vikdi i što ne shvati od svog Ćulnog, to on ne veruje, stoga i ne prima. Otuda to, da je Reč u slovu pisma u skladu s onim stvarima koje izgledaju, ali ona čuva u svojim nedrima prave istine, u u najdubljim nedrima istinu Božansku samu, koja proizilazi od Gospoda, a to znači od Božanskog Dobra, to jest, od Gospoda Samog.

  
/ 10837