Bible

 

Osija 13

Studie

   

1 Kad Jefrem govoraše, beše strah; beše se uzvisio u Izrailju; ali se ogreši o Vala, te umre.

2 I sada jednako greše i grade sebi lijući od srebra svog po razumu svom likove, koji su svi delo umetničko, a oni govore za njih: Ljudi koji prinose žrtve neka celuju teoce.

3 Zato će biti kao oblak jutarnji i kao rosa koja u zoru padne, pa je nestane, kao pleva, koju odnosi vetar s gumna, i kao dim iz dimnjaka.

4 A ja sam Gospod Bog tvoj od zemlje misirske, i Boga osim mene nisi poznao, i osim mene nema ko bi spasao.

5 Ja te poznah u pustinji, u zemlji zasušenoj.

6 Imajući dobru pašu behu siti; ali čim se nasitiše, ponese se srce njihovo, zato me zaboraviše.

7 Zato ću im biti kao lav, kao ris vrebaću ih na putu.

8 Srešću ih kao medvedica kojoj uzmu medvediće, i rastrgaću im sve srce njihovo i izješću ih onde kao lav; zverje poljsko raskinuće ih.

9 Propao si, Izrailju; ali ti je pomoću meni.

10 Gde ti je car? Gde je? Neka te sačuva u svim gradovima tvojim; gde li su sudije tvoje, za koje si govorio: Daj mi cara i knezove?

11 Dadoh ti cara u gnevu svom, i uzeh ga u jarosti svojoj.

12 Svezano je bezakonje Jefremovo, ostavljen je greh njegov.

13 Bolovi kao u porodilje spopašće ga, sin je nerazuman, jer ne bi toliko vremena ostao u utrobi.

14 Od groba ću ih izbaviti, od smrti ću ih sačuvati; gde je, smrti, pomor tvoj, gde je, grobe, pogibao tvoja? Kajanje će biti sakriveno od očiju mojih.

15 Rodan će biti među braćom svojom; ali će doći istočni vetar, vetar Gospodnji, koji ide od pustinje, i usahnuće mu izvor, i studenac će mu zasušiti; on će odneti blago od svih dragih zaklada.

16 Samarija će opusteti, jer se odmetnu od Boga svog; oni će pasti od mača, deca će se njihova razmrskati i trudne žene njihove rasporiti.

   

Ze Swedenborgových děl

 

True Christianity # 637

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 853  
  

637. In those early times, all who were then part of the Christian world acknowledged that the Lord Jesus Christ was God and that he had all power in heaven and on earth and power over all flesh, as he himself says (Matthew 28:18; John 17:2). In obedience to his command from God the Father, they believed in him (John 3:15-16, 36; 6:40; 11:25-26). The truth of this is obvious from the fact that when Arius and his followers began denying the divinity of our Lord and Savior who was born from the Virgin Mary, the emperor Constantine the Great called together all the bishops in order to convict and condemn that position, using Sacred Scripture. The bishops did indeed accomplish this, but to avoid a wolf they stumbled onto a lion, or as the saying goes, the one who tried to avoid Charybdis fell upon Scylla: They invented a Son of God from eternity, who descended and took on a human nature. They believed that by doing this they had rescued and restored the Lord's divinity. They did not realize that God himself, the Creator of the universe, had come down in order to become the Redeemer and therefore to be the Creator once again, according to the following clear statements in the Old Testament: Isaiah 25:9; 40:3, 5, 10-11; 43:14; 44:6, 24; 47:4; 48:17; 49:7, 26; 60:16; 63:16; Jeremiah 50:34; Hosea 13:4; Psalms 19:14.

  
/ 853  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.

Bible

 

2. Kraljevima 19

Studie

   

1 A kad to ču car Jezekija, razdre haljine svoje i veza oko sebe kostret, pa otide u dom Gospodnji.

2 I posla Elijakima, koji beše nad dvorom, i Somnu pisara i najstarije sveštenike obučene u kostret k Isaiji proroku, sinu Amosovom.

3 I rekoše mu: Ovako veli Jezekija: Ovo je dan nevolje i kara i ruga; jer prispeše deca do porođaja, a nema snage da se rode.

4 Da ako je čuo Gospod Bog tvoj sve što reče Ravsak, kog posla car asirski, gospodar njegov da ruži Boga Živoga i da Ga vređa rečima, koje je čuo Gospod Bog tvoj; pomoli se za ostatak koji se nalazi.

5 I dođoše k Isaiji sluge cara Jezekije.

6 I reče im Isaija: Ovako recite gospodaru svom: Ovako veli Gospod: Ne plaši se od reči koje si čuo, kojima huliše na me sluge cara asirskog.

7 Evo, ja ću pustiti na nj duh, te će čuti glas i vratiti se u svoju zemlju, i učiniću da pogine od mača u svojoj zemlji.

8 I tako, vrativši se Ravsak nađe cara asirskog gde bije Livnu, jer beše čuo da je otišao od Lahisa.

9 A on ču za Tiraku, cara huskog gde kazaše: Evo ide da se bije s tobom. Zato opet posla poslanike k Jezekiji govoreći:

10 Ovako recite Jezekiji, caru Judinom: Nemoj da te vara Bog tvoj, u kog se uzdaš govoreći: Neće se dati Jerusalim u ruke caru asirskom.

11 Eto čuo si šta su učinili carevi asirski svim zemljama potrvši ih sasvim; a ti li ćeš se izbaviti?

12 Jesu li narode koje satrše oci moji izbavili bogovi njihovi, Gosance, Harance, Resefe i sinove Edenove, koji behu u Telasaru?

13 Gde je car ematski i car arfadski i car od grada Sefarvima, od Ene i Ave?

14 A kad Jezekija primi knjigu iz ruku poslanika i pročita je, otide u dom Gospodnji, i razvi je Jezekija pred Gospodom.

15 I pomoli se Jezekija Gospodu govoreći: Gospode Bože Izrailjev, koji sediš na heruvimima, Ti si sam, Bog svim carstvima na zemlji, Ti si stvorio nebo i zemlju,

16 Prigni, Gospode, uho svoje i čuj; otvori, Gospode, oči svoje i vidi; čuj reči Senahirima, koji posla da ruži Boga Živoga.

17 Istina je, Gospode, opustošili su carevi asirski one narode i zemlje njihove;

18 I pobacali su bogove njihove u oganj, jer ne behu bogovi, nego delo ruku čovečijih, drvo i kamen; zato ih potrše.

19 I zato, Gospode Bože naš, izbavi nas iz ruku njegovih, da poznadu sva carstva na zemlji da si Ti, Gospode, sam Bog.

20 Tada posla Isaija sin Amosov k Jezekiji, i poruči mu: Ovako veli Gospod Bog Izrailjev: Uslišio sam za šta si mi se molio radi Senahirima, cara asirskog.

21 Ovo je reč koju izreče Gospod za nj: Ruga ti se i podsmeva ti se devojka, kći sionska, za tobom maše glavom kći jerusalimska.

22 Koga si ružio i hulio? I na koga si podigao glas? I podigao u vis oči svoje? Na Sveca Izrailjevog.

23 Preko poslanika svojih ružio si Gospoda i rekao si: S mnoštvom kola svojih iziđoh na visoke gore, na strane livanske, i poseći ću visoke kedre njegove i lepe jele njegove, i ući ću u krajnji stan njegov, u šumu njegova Karmila.

24 Ja sam kopao i pio vodu tuđu, i isušio sam stopama svojim sve potoke gradovima.

25 Nisi li čuo da ja to odavna činim i od iskona da sam tako uredio? Sada puštam to, da prevratiš tvrde gradove u puste gomile.

26 Zato koji u njima žive iznemogoše, uplašiše se i smetoše se, postaše kao trava poljska, kao zelena travica, kao trava na krovovima, koja se suši pre nego sazri.

27 Znam sedenje tvoje, i polaženje tvoje i dolaženje tvoje znam, i kako besniš na me.

28 Jer besniš na me, i tvoja obest dođe do mojih ušiju; zato ću metnuti brnjicu svoju na nozdrve tvoje i uzdu svoju u gubicu tvoju, pa ću te odvesti natrag putem kojim si došao.

29 A tebi ovo neka bude znak: ješćete ove godine šta samo od sebe rodi, i druge godine šta opet samo od sebe rodi; a treće godine sejte i žanjite i sadite vinograde i jedite rod s njih.

30 Jer ostatak doma Judinog, što ostane, opet će pustiti žile ozdo i roditi ozgo.

31 Jer će iz Jerusalima izaći ostatak, i iz gore Siona, koji se sačuvaju. Revnost Gospoda nad vojskama učiniće to.

32 Zato ovako veli Gospod za cara asirskog: Neće ući u ovaj grad niti će baciti amo strele, neće se primaći ka njemu sa štitom, niti će iskopati opkope oko njega.

33 Vratiće se putem kojim je došao, a u grad ovaj neće ući, veli Gospod.

34 Jer ću braniti taj grad, i sačuvaću ga sebe radi i radi Davida, sluge svog.

35 I istu noćanđeo Gospodnji izađe i pobi u logoru asirskom sto i osamdeset i pet hiljada; i kad ustaše ujutru, a to sve sami mrtvaci.

36 Te se podiže Senahirim, car asirski, i otide, i vrativši se osta u Nineviji.

37 I kad se klanjaše u domu Nisroka, boga svog, Adrameleh i Sarasar sinovi njegovi ubiše ga mačem, a sami pobegoše u zemlju araratsku, i na njegovo se mesto zacari Esaradon, sin njegov.