Bible

 

Postanak 47

Studie

   

1 I otišavši Josif javi Faraonu i reče: Otac moj i braća moja s ovcama svojim i s govedima svojim i sa svim što imaju dođoše iz zemlje hananske, i evo ih u zemlji gesemskoj.

2 I uzevši nekolicinu braće svoje, pet ljudi, izvede ih pred Faraona.

3 A Faraon reče braći njegovoj: Kakvu radnju radite? A oni rekoše Faraonu: Pastiri su sluge tvoje, i mi i naši stari.

4 Još rekoše Faraonu: Dođosmo da živimo kao došljaci u ovoj zemlji, jer nema paše za stoku tvojih sluga, jer je velika glad u zemlji hananskoj; a sada dopusti da žive u zemlji gesemskoj sluge tvoje.

5 A Faraon reče Josifu: Otac tvoj i braća tvoja dođoše k tebi;

6 U tvojoj je vlasti zemlja misirska; na najboljem mestu u ovoj zemlji naseli oca svog i braću svoju, neka žive u zemlji gesemskoj; i ako koje znaš između njih da su vredni ljudi, postavi ih nad mojom stokom.

7 Posle dovede Josif i Jakova oca svog i izvede ga pred Faraona, i blagoslovi Jakov Faraona.

8 A Faraon reče Jakovu: Koliko ti ima godina?

9 Odgovori Jakov Faraonu: Meni ima sto i trideset godina, kako sam došljak. Malo je dana života mog i zli su bili, niti stižu vek otaca mojih, koliko su oni živeli.

10 I blagosloviv Jakov Faraona otide od Faraona.

11 A Josif naseli oca svog i braću svoju, i dade im dobro u zemlji misirskoj na najboljem mestu te zemlje, u zemlji rameskoj, kao što zapovedi Faraon.

12 I hranjaše Josif hlebom oca svog i braću svoju i sav dom oca svog do najmanjeg.

13 Ali nesta hleba u svoj zemlji, jer glad beše vrlo velika, i uzmuči se zemlja misirska i zemlja hananska od gladi.

14 I pokupi Josif sve novce što se nalažahu po zemlji misirskoj i po zemlji hananskoj za žito, koje kupovahu, i slagaše novce u kuću Faraonovu.

15 A kad nesta novca u zemlji misirskoj i u zemlji hananskoj, stadoše svi Misirci dolaziti k Josifu govoreći: Daj nam hleba; zašto da mremo kod tebe, što novaca nema?

16 A Josif im govoraše: Dajte stoku svoju, pa ću vam dati hleba za stoku, kad je nestalo novca.

17 I dovođahu stoku svoju k Josifu, i Josif im davaše hleba za konje i za ovce i za goveda i za magarce. Tako ih prehrani onu godinu hlebom za svu stoku njihovu.

18 A kad prođe ona godina, stadoše opet dolaziti k njemu druge godine govoreći: Ne možemo tajiti od gospodara svog, ali je novaca nestalo, i stoka koju imasmo u našeg je gospodara; i nije ostalo ništa da donesemo gospodaru svom osim telesa naših i njiva naših.

19 Zašto da mremo na tvoje oči? Evo i nas i naših njiva; kupi nas i njive naše za hleb, da s njivama svojim budemo robovi Faraonu, i daj žita da ostanemo živi i ne pomremo i da zemlja ne opusti.

20 Tako pokupova Josif Faraonu sve njive u Misiru, jer Misirci prodavahu svaki svoju njivu, kad glad uze jako maha među njima. I zemlja posta Faraonova.

21 A narod preseli u gradove od jednog kraja Misira do drugog.

22 Samo ne kupi svešteničke njive; jer Faraon odredi deo sveštenicima, i hranjahu se od svog dela, koji im dade Faraon, te ne prodaše svojih njiva.

23 A Josif reče narodu: Evo kupih danas vas i njive vaše Faraonu; evo vam seme, pa zasejte njive.

24 A šta bude roda, daćete peto Faraonu, a četiri dela neka budu vama za seme po njivama i za hranu vama i onima koji su po kućama vašim i za hranu deci vašoj.

25 A oni rekoše: Ti si nam život sačuvao; neka nađemo milost pred gospodarem svojim da budemo robovi Faraonu.

26 I postavi Josif zakon do današnjeg dana za njive misirske da se daje peto Faraonu; samo njive svešteničke ne postaše Faraonove.

27 A deca Izrailjeva življahu u zemlji misirskoj u kraju gesemskom, i držahu ga, i narodiše se i namnožiše se veoma.

28 I Jakov požive u zemlji misirskoj sedamnaest godina; a svega bi Jakovu sto i četrdeset i sedam godina.

29 A kad se približi vreme Izrailju da umre, dozva sina svog Josifa, i reče mu: Ako sam našao milost pred tobom, metni ruku svoju pod stegno moje, i učini mi milost i veru, nemoj me pogrepsti u Misiru;

30 Nego neka ležim kod otaca svojih; i ti me odnesi iz Misira i pogrebi me u grobu njihovom. A on reče: Učiniću kako si kazao.

31 I reče mu Jakov: Zakuni mi se. I on mu se zakle. I pokloni se Izrailj preko uzglavlja od odra svog.

   

Komentář

 

Оче

  
Rudolf von Arthaber with his Children, by Friedrich von Amerling

Отац у Речи значи оно што је најунутарније, а у оним стварима које следе Господњи налог то значи оно добро. У највишем смислу Отац подразумева самог Господа, творца. У генерацији природне деце отац је тај који пружа душу или унутрашњост посуде за живот, и унутрашња наследност, и мајка која обезбеђује сву супстанцу коју душа користи да формира своје тело, плус спољну наследност. У овом процесу душа долази од Господа преко оца, а не од оца, јер је сав живот од Господа.

Мудра особа назива Господа својим оцем, а цркву мајком, јер његове унутрашње љубави потичу од Господа, али им се облик и стварност даје кроз истине које Црква учи. Те ствари које су тако рођене су духовна „деца“ особе.

У Новом Завету, када се говори о Исусу и Оцу, подразумева се спољашња манифестација са самим божанским као душом изнутра. Будући да је Исус рођен од природне мајке, имао је природно тело и природну јеврејску наследност. Током свог живота док су га искушавали пакли, полако је одлагао све што је имао од своје мајке и замењивао га оним што је имао од Себе унутра, Оца. Радећи ово, он се сјединио с Оцем који је био Његов најдубљи део, тако да је заиста могао рећи: „Ја и мој Отац смо једно“.

(Odkazy: Apokalipsi Otkrivenoj 170; Nebeske tajne 1815, 3703 [4]; Božanska Promisao 330 [1,2]; Istinska Hrišćanska Religija 103 [1,2])