Bible

 

Postanak 45

Studie

   

1 Tada Josif ne mogući se uzdržati pred ostalima koji stajahu oko njega, povika: Izađite svi napolje. Tako ne osta niko kod njega kad se Josif pokaza braći svojoj.

2 Pa briznu plakati tako da čuše Misirci, ču i dom Faraonov.

3 I reče Josif braći svojoj: Ja sam Josif; je li mi otac još u životu? Ali mu braća ne mogahu odgovoriti, jer se prepadoše od njega.

4 A Josif reče braći svojoj: Pristupite bliže k meni. I pristupiše; a on reče ja sam Josif brat vaš, kog prodadoste u Misir.

5 A sada nemojte žaliti niti se kajati što me prodadoste ovamo, jer Bog mene posla pred vama radi života vašeg.

6 Jer je većdve godine dana glad u zemlji, a biće još pet godina, gde neće biti ni oranja ni žetve.

7 A Bog me posla pred vama, da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljenjem prevelikim.

8 I tako niste me vi opravili ovamo nego sam Bog, koji me postavi ocem Faraonu i gospodarem od svega doma njegovog i starešinom nad svom zemljom misirskom.

9 Vratite se brže k ocu mom i kažite mu: Ovako veli sin tvoj Josif: Bog me je postavio gospodarem svemu Misiru, hodi k meni, nemoj oklevati.

10 Sedećeš u zemlji gesemskoj i bićeš blizu mene, ti i sinovi tvoji i sinovi sinova tvojih, i ovce tvoje i goveda tvoja i šta je god tvoje.

11 I ja ću te hraniti onde, jer će još pet godina biti glad, da ne pogineš od gladi ti i dom tvoj i šta je god tvoje.

12 A eto vidite očima svojim, i brat moj Venijamin svojim očima, da vam ja iz usta govorim.

13 Kažite ocu mom svu slavu moju u Misiru i šta ste god videli; pohitajte i dovedite ovamo oca mog.

14 Tada pade oko vrata Venijaminu bratu svom i plaka. I Venijamin plaka o vratu njegovom.

15 I izljubi svu braću svoju i isplaka se nad njima. Potom se braća njegova razgovarahu s njim.

16 I ču se glas u kući Faraonovoj, i rekoše: Dođoše braća Josifu. I milo bi Faraonu i slugama njegovim;

17 I reče Faraon Josifu: Kaži braći svojoj: Ovako učinite: natovarite magarce svoje, pa idite i vratite se u zemlju hanansku,

18 Pa uzmite oca svog i čeljad svoju, i dođite k meni, i daću vam najbolje što ima u zemlji misirskoj, i ješćete najbolje obilje ove zemlje.

19 A ti im zapovedi: Ovako učinite: uzmite sa sobom iz zemlje misirske kola za decu svoju i za žene svoje, i povedite oca svog i dođite ovamo;

20 A na pokućstvo svoje ne gledajte, jer šta ima najbolje u svoj zemlji misirskoj vaše je.

21 I sinovi Izrailjevi učiniše tako; i Josif im dade kola po zapovesti Faraonovoj; dade im i brašnjenice na put.

22 I svakome dade po dve haljine, a Venijaminu dade trista srebrnika i petore haljine.

23 A ocu svom posla još deset magaraca natovarenih najlepših stvari što ima u Misiru, i deset magarica natovarenih žita i hleba i jestiva ocu na put.

24 Tako opravi braću svoju, i pođoše; i reče im: Nemojte se koriti putem.

25 Tako se vratiše iz Misira, i dođoše u zemlju hanansku k Jakovu ocu svom.

26 I javiše mu i rekoše: Još je živ Josif, i zapoveda nad svom zemljom misirskom. A u njemu srce prenemože, jer im ne verovaše.

27 Ali kad mu kazaše sve reči Josifove, koje im je Josif rekao, i vide kola, koja posla Josif po oca, tada ožive duh Jakova oca njihovog;

28 I reče Izrailj: Dosta mi je kad je još živ sin moj Josif; idem da ga vidim dokle nisam umro.

   

Komentář

 

Ten

  

In most places in the Word, "ten" represents "all," or in some cases "many" or "much." The Ten Commandments represent all the guidance we get from the Lord in life; the ten horns on the beast of Revelation represent all power of falsity; the ten virgins with lamps in Matthew 25 represent all people of the church.

Yet in other places, ten, or especially a "tenth," signifies representing remnants, or tiny scraps of goodness preserved for the future. These can be the remnants of a church -- a few good people that can be built up into a new church. Or they can be tiny subconscious memories of love and joy which the Lord stores in each of us in early childhood, feelings He can use later to draw us toward a life of goodness and affection.

These two meanings seem nearly opposite, but they're actually not. Love is whole and indivisible, so that the tiniest feeling buried inside someone contains all the elements of the love it can become. In a similar way, a remnant of a church that has preserved that church's knowledge has everything it needs to grow into a new church. In a sense, then, those remnants are indeed "all," they're just a version of "all" that is still in a state of potential.