Bible

 

Postanak 43

Studie

   

1 Ali glad beše vrlo velika u onoj zemlji.

2 Pa kad pojedoše žito koje behu doneli iz Misira, reče im otac: Idite opet, i kupite nam malo hrane.

3 A Juda mu progovori i reče: Tvrdo nam se zarekao onaj čovek govoreći: Nećete videti lice moje, ako ne bude s vama brat vaš.

4 Ako ćeš pustiti s nama brata našeg, ići ćemo i kupićemo ti hrane.

5 Ako li nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je rekao onaj čovek: Nećete videti lice moje, ako ne bude s vama brat vaš.

6 A Izrailj reče: Što mi to zlo učiniste i kazaste čoveku da imate još jednog brata?

7 A oni rekoše: Čovek je potanko raspitivao za nas i za rod naš govoreći: Je li vam jošte živ otac? Imate li još braće? A mi mu odgovorismo kako nas pitaše. Jesmo li mogli kako znati da će kazati: Dovedite brata svog?

8 I reče Juda Izrailju ocu svom: Pusti dete sa mnom, pa ćemo se podignuti i otići, da ostanemo živi i ne pomremo i mi i ti i naša deca.

9 Ja ti se jamčim za nj, iz moje ga ruke išti; ako ti ga ne dovedem natrag i preda te ne stavim, da sam ti kriv do veka.

10 Da nismo toliko oklevali, do sada bismo se dva puta vratili.

11 Onda reče Izrailj otac njihov: Kad je tako, učinite ovo: uzmite šta najlepše ima u ovoj zemlji u svoje vreće, i ponesite čoveku onom dar: malo tamjana i malo meda, mirisavog korenja i smirne, urme i badema.

12 A novaca ponesite dvojinom, i uzmite novce što behu ozgo u vrećama vašim i odnesite natrag, može biti da je pogreška.

13 I uzmite brata svog, pa ustanite i idite opet k onom čoveku.

14 A Bog Svemogući da vam da da nađete milost u onog čoveka, da vam pusti brata vašeg drugog i Venijamina; ako li ostanem bez dece, nek ostanem bez dece.

15 Tada uzevši dare i novaca dvojinom, uzevši i Venijamina, podigoše se i otidoše u Misir, i izađoše pred Josifa.

16 A Josif kad vide s njima Venijamina, reče čoveku koji upravljaše kućom njegovom: Odvedi ove ljude u kuću, pa nakolji mesa i zgotovi, jer će u podne sa mnom jesti ovi ljudi.

17 I učini čovek kako Josif reče, i uvede ljude u kuću Josifovu.

18 A oni se bojahu kad ih čovek vođaše u kuću Josifovu, i rekoše: Za novce koji pre behu metnuti u vreće naše vodi nas, dokle smisli kako će nas okriviti, da nas zarobi i uzme naše magarce.

19 Pa pristupivši k čoveku koji upravljaše kućom Josifovom, progovoriše mu na vratima kućnim,

20 I rekoše: Čuj, gospodaru; došli smo bili i pre, i kupismo hrane;

21 Pa kad dođosmo u jednu gostionicu i otvorismo vreće, a to novci svakog nas behu ozgo u vreći njegovoj, novci naši na meru; i evo smo ih doneli natrag;

22 A druge smo novce doneli da kupimo hrane; ne znamo ko nam metnu novce naše u vreće.

23 A on im reče: Budite mirni, ne bojte se; Bog vaš i Bog oca vašeg metnuo je blago u vreće vaše; novci su vaši bili u mene. I izvede im Simeuna.

24 I uvede ih čovek u kuću Josifovu, i donese im vode te opraše noge, i magarcima njihovim položi.

25 I pripraviše dar čekajući dokle dođe Josif u podne, jer čuše da će oni onde jesti.

26 I kad Josif dođe kući, iznesoše mu dar koji imahu kod sebe, i pokloniše mu se do zemlje.

27 A on ih zapita kako su, i reče: Kako je otac vaš stari, za koga mi govoriste? Je li jošte živ?

28 A oni rekoše: Dobro je sluga tvoj, otac naš; još je živ. I pokloniše mu se.

29 A on pogledavši vide Venijamina brata svog, sina matere svoje, i reče: Je li vam to najmlađi brat vaš za kog mi govoriste? I reče: Bog da ti bude milostiv, sinko!

30 A Josifu goraše srce od ljubavi prema bratu svom, te brže potraži gde će plakati, i ušavši u jednu sobu plaka onde.

31 Posle umiv se izađe, i ustežući se reče: Dajte jelo.

32 I donesoše njemu najposle i Misircima koji obedovahu u njega, jer ne mogahu Misirci jesti s Jevrejima, jer je to nečisto Misircima.

33 A seđahu pred njim stariji po stareštvu svom a mlađi po mladosti svojoj. I zgledahu se od čuda.

34 I uzimajući jela ispred sebe slaše njima, i Venijaminu dopade pet puta više nego drugima. I piše i napiše se s njim.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 5628

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

5628. And God Shaddai. That this signifies consolation after hardships, is evident from the signification of “Shaddai,” as being temptation and consolation after it (n. 1992, 4572); here therefore consolation after the hardships they had suffered in Egypt. That it is consolation after hardships is plain also from the words that follow in continuance—“give you mercies before the man.” That “Shaddai” signifies temptation and consolation after it, is because the ancients designated the One Only God by various names, according to the various things that were from Him; and as they believed that temptations were from Him, they then called God “Shaddai,” and by this name they did not mean another God, but the Only One in respect to temptations. But when the Ancient Church declined, they began to worship as many gods as there were names for the One Only God, and also of themselves added to them many more. This practice at last became so prevalent that every family had its own god, and they wholly distinguished him from the rest who were worshiped by other families.

[2] Terah’s family, of which was Abraham, worshiped Shaddai for its god (see n. 1356, 1992, 2559, 3667); and hence not only Abraham, but Jacob also, acknowledged Shaddai as his god, even in the land of Canaan; and this was permitted them lest they should be forced from their own religiosity; for no one is forced from what he regards as holy. But as the ancients understood by “Shaddai” Jehovah Himself, or the Lord, who was so styled when they underwent temptations, therefore Jehovah or the Lord regained this name with Abraham, as is plain from Genesis 17:1, and also with Jacob, Genesis 35:11. The reason why not merely temptation, but consolation also, is signified by “Shaddai,” is that consolation follows all spiritual temptations. This has been given me to know by experience in the other life; for when anyone there suffers hard things from evil spirits, through infestations, incitements to evils, and persuasions to falsities, after the evil spirits have been removed, he is received by angels, and is brought into a state of comfort by means of a delight conformable to his genius.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.