Bible

 

Postanak 41

Studie

   

1 A posle dve godine dana usni Faraon, a on stoji na jednoj reci.

2 I gle, iz reke izađe sedam krava lepih i debelih, i stadoše pasti po obali.

3 I gle, iza njih izađe iz reke sedam drugih krava, ružnih i mršavih, i stadoše pored onih krava na obali.

4 I ove krave ružne i mršave pojedoše onih sedam krava lepih i debelih. U tom se probudi Faraon.

5 Pa opet zaspav usni drugom, a to sedam klasova izraste iz jednog stabla jedrih i lepih;

6 A iza njih isklija sedam klasova malih i šturih;

7 Pa ovi klasovi mali pojedoše onih sedam velikih i jedrih. U tom se probudi Faraon i vide da je san.

8 I kad bi ujutru, on se zabrinu u duhu, i poslavši sazva sve gatare misirske i sve mudrace, i pripovedi im šta je snio; ali niko ne može kazati Faraonu šta znači.

9 Tada progovori starešina nad peharnicima Faraonu i reče: Danas se opomenuh greha svog.

10 Kad se Faraon rasrdi na sluge svoje i baci u tamnicu u kući zapovednika stražarskog mene i starešinu nad hlebarima,

11 Usnismo jednu noćja i on, svaki za sebe po značenju sna svog usnismo.

12 A onde beše s nama momče Jevrejče, sluga zapovednika stražarskog, i mi mu pripovedismo sne, a on nam kaza šta čiji san znači.

13 I zbi se kako nam kaza: mene povrati Faraon u službu, a onog obesi.

14 Tada Faraon posla po Josifa, i brže ga izvedoše iz tamnice, a on se obrija i preobuče se, te izađe pred Faraona.

15 A Faraon reče Josifu: Usnih san, pa mi niko ne ume da kaže šta znači; a za tebe čujem da umeš kazivati sne.

16 A Josif odgovori Faraonu i reče: To nije u mojoj vlasti, Bog će javiti dobro Faraonu.

17 I reče Faraon Josifu: Usnih, a ja stojim kraj reke na obali.

18 I gle, iz reke izađe sedam krava debelih i lepih, te stadoše pasti po obali.

19 I gle, iza njih izađe sedam drugih krava rđavih, i vrlo ružnih i mršavih, kakvih nisam video u celoj zemlji misirskoj.

20 I ove krave mršave i ružne pojedoše onih sedam debelih,

21 I kad im biše u trbuhu, ne poznavaše se da su im u trbuhu, nego opet behu onako ružne kao pre. U tom se probudih.

22 Pa opet usnih, a to sedam klasova izraste iz jednog stabla jedrih i lepih;

23 A iza njih isklija sedam malih, tankih i šturih.

24 I ovi tanki klasovi proždreše onih sedam lepih. I ovo pripovedih gatarima, ali mi ni jedan ne zna kazati šta znači.

25 A Josif reče Faraonu: Oba su sna Faraonova jednaka; Bog javlja Faraonu šta je naumio.

26 Sedam lepih krava jesu Sedam godina, i Sedam lepih klasova jesu Sedam godina; oba su sna jednaka.

27 A sedam krava mršavih i ružnih, što izađoše iza onih, jesu sedam godina; i sedam klasova sitnih i šturih biće sedam godina gladnih.

28 To je što rekoh Faraonu: Bog kaže Faraonu šta je naumio.

29 Evo doći će sedam godina vrlo rodnih svoj zemlji misirskoj.

30 A iza njih nastaće sedam gladnih godina, gde će se zaboraviti sve obilje u zemlji misirskoj, jer će glad satrti zemlju,

31 Te se neće znati to obilje u zemlji od gladi potonje, jer će biti vrlo velika.

32 A što je dva puta uzastopce Faraon snio, to je zato što je zacelo Bog tako naumio, i na skoro će to učiniti Bog.

33 Nego sada neka potraži Faraon čoveka mudrog i razumnog, pa neka ga postavi nad zemljom misirskom.

34 I neka gleda Faraon da postavi starešine po zemlji, i pokupi petinu po zemlji misirskoj za sedam rodnih godina;

35 Neka skupljaju od svakog žita za rodnih godina koje idu, i neka snesu pod ruku Faraonovu svakog žita u sve gradove, i neka čuvaju,

36 Da se nađe hrane zemlji za sedam godina gladnih, kad nastanu, da ne propadne zemlja od gladi.

37 I ovo se učini dobro Faraonu i svim slugama njegovim.

38 I reče Faraon slugama svojim: Možemo li naći čoveka kakav je ovaj, u kome bi duh bio Božji?

39 Pa reče Faraon Josifu: Kad je tebi javio Bog sve ovo, nema nikoga tako mudrog i razumnog kao što si ti.

40 Ti ćeš biti nad domom mojim, i sav će ti narod moj usta ljubiti; samo ću ovim prestolom biti veći od tebe.

41 I još reče Faraon Josifu: Evo, postavljam te nad svom zemljom misirskom.

42 I skide Faraon prsten s ruke svoje i metnu ga Josifu na ruku, i obuče ga u haljine od tankog platna, i obesi mu zlatnu verižicu o vratu,

43 I posadi ga na kola koja behu druga za njegovim, i zapovedi da pred njim viču: Klanjajte se! I da ga je postavio nad svom zemljom misirskom.

44 I još reče Faraon Josifu: Ja sam Faraon, ali bez tebe neće niko maći ruke svoje ni noge svoje u svoj zemlji misirskoj.

45 I dade Faraon Josifu ime Psontomfanih, i oženi ga Asenetom kćerju Potifere sveštenika onskog. I pođe Josif po zemlji misirskoj.

46 A beše Josifu trideset godina kad izađe pred Faraona cara misirskog. I otišavši od Faraona obiđe svu zemlju misirsku.

47 I za sedam rodnih godina rodi zemlja svašta izobila.

48 I stade Josif kupiti za tih sedam godina svakog žita što beše po zemlji misirskoj, i snositi žito u gradove; u svaki grad snošaše žito s njiva koje behu oko njega.

49 Tako nakupi Josif žita vrlo mnogo koliko je peska morskog, tako da ga presta meriti, jer mu ne beše broja.

50 I dokle još ne nasta gladna godina, rodiše se Josifu dva sina, koje mu rodi Aseneta kći Potifere sveštenika onskog.

51 I prvencu nadede Josif ime Manasija, govoreći: Jer mi Bog dade da zaboravim svu muku svoju i sav dom oca svog.

52 A drugom nadede ime Jefrem, govoreći: Jer mi Bog dade da rastem u zemlji nevolje svoje.

53 Ali prođe sedam godina rodnih u zemlji misirskoj;

54 I nasta sedam godina gladnih, kao što je Josif napred kazao. I beše glad po svim zemljama, a po svoj zemlji misirskoj beše hleba.

55 Ali najposle nasta glad i po svoj zemlji misirskoj, i narod povika k Faraonu za hleb; a Faraon reče svima Misircima: Idite k Josifu, pa šta vam on kaže ono činite.

56 I kad glad beše po svoj zemlji, otvori Josif sve žitnice, i prodavaše Misircima. I glad posta vrlo velika u zemlji misirskoj.

57 I iz svih zemalja dolažahu u Misir k Josifu da kupuju; jer posta glad u svakoj zemlji.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 5081

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

5081. Against his two courtministers. That this signifies that it averted itself from the sensuous things of the body, of both kinds, is evident from the signification of “courtministers,” who here are the butler and the baker, as being the sensuous things of both kinds (of which above, n. 5077, 5078). The sensuous things of the body, namely, the sight, hearing, smell, taste, and touch, are as it were ministers of the court relatively to the interior man, who is their lord the king; for they minister to him, so that from the things in the visible world and in human society he may come into the teachings of experience, and may in this way acquire intelligence and wisdom. For man is not born into any knowledge, still less into any intelligence or wisdom, but only into the capability of receiving and becoming imbued with them. This is effected in two ways, namely, by an internal way, and by an external way. By the internal way flows in what is Divine, by the external way flows in what is of the world. These meet within man, and then insofar as he suffers himself to be enlightened by what is Divine, he comes into wisdom. The things which flow in by the external way, flow in through the sensuous things of the body; although they never flow in of themselves, but are called forth by the internal man to serve as a plane for the celestial and spiritual things which flow in by the internal way from the Divine. From this it is evident that the sensuous things of the body are like the ministers of a court. In general, all exterior things are ministers relatively to interior things. Relatively to the spiritual man the whole natural man is nothing else.

[2] In the original language the term here used means a minister, courtier, chamberlain, or eunuch; in the internal sense it signifies, as here, the natural man as to good and truth, but specifically the natural man as to good; as in Isaiah:

Let not the son of the stranger, that cleaveth to Jehovah, speak, saying, Jehovah will surely separate me from His people; neither let the eunuch say, Behold I am dry wood. For thus hath said Jehovah to the eunuchs that keep My sabbaths, and choose that wherewith I am delighted, and are holding My covenant; I will give them in My house and within My walls a place and a name, a good better than sons and daughters; I will give them a name of eternity that shall not be cut off (Isaiah 56:3-5);

here a “eunuch” denotes the natural man as to good, and the “son of the stranger” the natural man as to truth; for the church of the Lord is external and internal, and they who are of the external church are natural, while they who are of the internal church are spiritual. They who are natural, and yet are in good, are “eunuchs,” and they who are in truth are the “sons of the stranger;” and as the truly spiritual or internal are to be found only within the church, therefore also by the “sons of the stranger” are signified those who are outside the church, or the Gentiles, and yet are in truth according to their religiosity (n. 2049, 2593, 2599, 2600, 2602, 2603, 2861, 2863, 3263); and by “eunuchs,” those who are in good.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.