Bible

 

Postanak 37

Studie

   

1 A Jakov živeše u zemlji gde mu je otac bio došljak, u zemlji hananskoj.

2 Ovo su događaji Jakovljevi. Josif kad beše momak od sedamnaest godina, pasaše stoku s braćom svojom, koju rodiše Vala i Zelfa žene oca njegovog; i donošaše Josif zle glasove o njima ocu svom.

3 A Izrailj ljubljaše Josifa najvećma izmeću svih sinova svojih, jer mu se rodio pod starost; i načini mu šarenu haljinu.

4 A braća videći gde ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrzeti na nj tako da mu ne mogahu lepu reč progovoriti.

5 Uz to usni Josif san i pripovedi braći svojoj, te oni još većma omrznu na nj.

6 Jer im reče: Da čujete san što sam snio:

7 Vezasmo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi iđahu unaokolo i klanjahu se snopu mom.

8 Tada mu braća rekoše: Da nećeš još biti car nad nama i zapovedati nam? Stoga još većma stadoše mrzeti na nj radi snova njegovih i radi reči njegovih.

9 Posle opet usni drugi san, i pripovedi braći svojoj govoreći: Usnih opet san, a to se sunce i mesec i jedanaest zvezda klanjahu meni.

10 A pripovedi i ocu svom i braći svojoj; ali ga otac prekori i reče mu: Kakav je to san što si snio? Eda li ćemo doći ja i mati tvoja i braća tvoja da se klanjamo tebi do zemlje?

11 I zaviđahu mu braća; ali otac njegov čuvaše ove reči.

12 A kad braća njegova otidoše da pasu stoku oca svog kod Sihema,

13 Reče Izrailj Josifu: Ne pasu li braća tvoja stoku kod Sihema? Hajde da te pošaljem k njima. A on reče: Evo me.

14 A on mu reče: Idi, vidi kako su braća tvoja i kako je stoka, pa dođi da mi javiš. I opravi ga iz doline hevronske, i on otide put Sihema.

15 I čovek jedan nađe ga a on luta po polju; te ga zapita govoreći: Šta tražiš?

16 A on reče: Tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gde su sa stokom?

17 A čovek reče: Otišli su odavde, jer čuh gde rekoše: Hajdemo u Dotaim. I otide Josif za braćom svojom, i nađe ih u Dotaimu.

18 A oni ga ugledaše iz daleka; i dok još ne dođe blizu njih, stadoše se dogovarati da ga ubiju,

19 I rekoše među sobom: Gle, evo onog što sne sanja.

20 Hajde sada da ga ubijemo i da ga bacimo u koju od ovih jama, pa ćemo kazati: Ljuta ga je zverka izjela. Onda ćemo videti šta će biti od njegovih snova.

21 Ali Ruvim kad ču to, izbavi ga iz ruku njihovih rekavši: Nemojte da ga ubijemo.

22 I još im reče Ruvim: Nemojte krv prolivati; bacite ga u ovu jamu u pustinji, a ne dižite ruke na nj. A on ga htede izbaviti iz ruku njihovih i odvesti k ocu.

23 I kad Josif dođe k braći svojoj, svukoše s njega haljinu njegovu, haljinu šarenu, koju imaše na sebi.

24 I uhvativši ga baciše ga u jamu; a jama beše prazna, ne beše vode u njoj.

25 Posle sedoše da jedu. I podigavši oči ugledaše, a to gomila Ismailjaca iđaše od Galada s kamilama natovarenim mirisavog korenja i tamjana i smirne, te nošahu u Misir.

26 I reče Juda braći svojoj: Kakva će biti korist što ćemo ubiti brata svog i zatajiti krv njegovu?

27 Hajde da ga prodamo ovim Ismailjcima pa da ne dižemo ruke svoje na nj, jer nam je brat, naše je telo. I poslušaše ga braća njegova.

28 Pa kad trgovci madijanski behu pored njih, oni izvukoše i izvadiše Josifa iz jame, i prodadoše Josifa Ismailjcima za dvadeset srebrnika; i oni odvedoše Josifa u Misir.

29 A kad se Ruvim vrati k jami, a to nema Josifa u jami; tada razdre haljine svoje,

30 Pa se vrati k braći svojoj, i reče: Nema deteta; a ja kuda ću?

31 Tada uzeše haljinu Josifovu, i zaklavši jare zamočiše haljinu u krv,

32 Pa onda poslaše šarenu haljinu ocu njegovom poručivši: Nađosmo ovu haljinu, vidi je li haljina sina tvog ili nije.

33 A on je pozna i reče: Sina je mog haljina; ljuta ga je zverka izjela; Josif je doista raskinut.

34 I razdre Jakov haljine svoje, i veza kostret oko sebe, i tužaše za sinom svojim dugo vremena.

35 I svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove ustadoše oko njega tešeći ga, ali se on ne dade utešiti, nego govoraše: S tugom ću u grob leći za sinom svojim. Pa i njegov otac plakaše za njim.

36 A Madijani prodadoše ga u Misir Petefriju, dvoraninu Faraonovom, zapovedniku stražarskom.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 4730

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

4730. Onda ćemo vidjeti šta će biti od njegovih snova. Da ovo označava da bi tada pretskazivanja o ovome bila lažna, i da bi se to i pokazalo, vidi se po značenju snova, što su pretskazivanja (br. 4682); stoga, ovde se snovima označavaju pretskazivanja o Božanskoj istini, posebno onoj da je Gospodovo Ljudsko (postalo) Božansko, koje je predstkazivanje u njihovm očima lažno. A da su im ova (pretskazivanjea izgledala kao obmane, označeno je ovim rečima: Videćemo šta će biti od njegovih snova. Da su supretskazivanja o Gospodovom Božanskom Ljudskom izgledala i još izgledaju kao obmane onima koji su u veri samoj, može se videti iz onoga što je gore rečeno (br. 4729 kraj.); jer ono što se potvrdi kroz život u požudama, ono tako i izgleda.

2. Da se obmane potvrđuju kroz život ispunjen požudama, to je i stoga što oni (koji su u njima) ne znaju šta je nebo, ili pakao, niti šta je ljubav prema bližnjem, ni ljubav prema sebi i svetu. Kada bi oni ovo znali, ili kad bi barem bili voljni da saznaju, oni bi mislili sasvim drugačije. Ko danas zna ne zna da je ljubav k bližnjem davati nešto svoje siromasima, pomagati svojim bogatstvom drugima, i biti im od koristi na neki način, ne gledajući da li je taj dobar ili zao? No pošto bi čovek, ovako postpajući, sebe lišio svoga bogatstva, pa bi i sam postao siromah i nevoljan, on stoga odbacuje dokrinu o ljubavi ka bližnjem, i usvaja onu o veri. I kada se potvrdi protivu doktrine o ljubai ka bližnjemu mnogim argumentima, kao na primer da je rođen u grehu i da ne može od sebe da čini dobro, i da ako bi i činio dela ljubavi ka bližnjemu, da bi smatrao da time zaslužuje (spasenje). I kada u jednu ruku tako misli, a u drugu ruku misli o životu u požudama, on uzima stranu onih koji kažu da sama vera spasava. I kada se ovo desi, tada se još više utvrđuje, sve dok ne poveruje da dela ljubavi ka bližnjemu nisu nužna za spasenje; a kada se ova isključe, on pada u novu misao, a to je da je Gospod pripremio spasenje preko nečega, i da je to vera. Na kraju veruje da može da bude spasen i na samrtnm času, kao kaže s pouzdanjem da će mu Bog biti milostiv ako veruje u Sina da je On patio za njega, zanemarujući sasvim ono što je Gospod rekao kod Jovana (1:12. 13), i na mnogim drugim mestima. To je bio razlog da je vera sama (sola fide) bila priznata u crkvama kao nešto suštinsko. Ali da nije bila priznata u svim crkvama bilo je stoga, što sveštenici ne mogu zaraditi ništa ako besede veru samu, nego ako besede dela.

3. Međutim, da su ovi ljudi znali šta je zaista ljubav ka bližnjemu, ne bi nikad bili pali u ovu ovu doktrinu koja je obmana.

Osnovna stvar u ljubavi ka bližnjemu je postupati ispravno i pravedno i svemu što pripada čovekovoj dužnosti i poslu. Kao na primer, da sudija kazni zločinca u skladu sa zakonom, i to čini iz revnosti, on je tada u ljubavi ka bližnjemu; jer on želi njegov popravak, to jest njegovo dobro, a tako isto želi dobro društvu i svojoj zemlji, kojoj ovaj zločinac neće više štetu nanositi; tako da on može da ga voli kada se ovaj popravlja, kao što otac voli sina kada ga kažnjava; i na taj način on (sudija) voli društvo i svoju zemlju, koji su njegov bližnji u opštem smislu. Tako je i u mnogim drugim slučajevima. Ali ovo će biti pokazano, po Gospodovoj Božanskoj milosti, potpunije na drugome mestu.

  
/ 10837