Bible

 

Postanak 31

Studie

   

1 A Jakov ču gde sinovi Lavanovi govore: Jakov uze sve što beše našeg oca, i od onog što beše našeg oca steče sve ovo blago.

2 I vide Jakov gde lice Lavanovo nije prema njemu kao pre.

3 I Gospod reče Jakovu: Vrati se u zemlju otaca svojih i u rod svoj, i ja ću biti s tobom.

4 I poslavši Jakov dozva Rahilju i Liju u polje k stadu svom.

5 I reče im: Vidim gde lice oca vašeg nije prema meni kao pre; ali je Bog oca mog bio sa mnom.

6 I vi znate da sam služio ocu vašem kako sam god mogao;

7 A otac me je vaš varao i menjao mi platu deset puta; ali mu Bog ne dade da me ošteti;

8 Kad on reče: Šta bude šareno neka ti je plata, onda se mladilo sve šareno; a kad reče: S belegom šta bude neka ti je plata, onda se mladilo sve s belegom.

9 Tako Bog uze stoku ocu vašem i dade je meni;

10 Jer kad se upaljivaše stoka, podigoh oči svoje i videh u snu, a to ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze behu šareni, s belegama prutastim i kolastim.

11 A anđeo Gospodnji reče mi u snu: Jakove! A ja odgovorih: Evo me.

12 A on reče: Podigni sad oči svoje i gledaj, ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze, šareni su, s belegama prutastim i kolastim; jer videh sve što ti čini Lavan.

13 Ja sam Bog od Vetilja, gde si prelio kamen i učinio mi zavet; ustani sada i idi iz ove zemlje, i vrati se na postojbinu svoju.

14 Tada odgovori Rahilja i Lija, i rekoše mu: Eda li još imamo kakav deo i nasledstvo u domu oca svog?

15 Nije li nas držao kao tuđinke kad nas je prodao? Pa je još i naše novce jednako jeo.

16 Jer sve ovo blago što uze Gospod ocu našem, naše je i naše dece. Zato čini sve što ti je Gospod kazao.

17 I podiže se Jakov, i metnu decu svoju i žene svoje na kamile;

18 I odvede svu stoku svoju i sve blago što beše stekao, stoku koju beše stekao u Padan-Aramu, i pođe k Isaku ocu svom u zemlju hanansku.

19 A Lavan beše otišao da striže ovce svoje; i Rahilja ukrade idole ocu svom.

20 I Jakov otide kradom od Lavana Sirina ne javivši mu da hoće da ide.

21 I pobeže sa svim blagom svojim, i podiže se te pređe preko vode, i uputi se ka gori Galadu.

22 A treći dan javiše Lavanu da je pobegao Jakov.

23 I uze sa sobom braću svoju, i pođe za njim u poteru, i za sedam dana stiže ga na gori Galadu.

24 Ali Bog dođe Lavanu Sirinu noću u snu, i reče mu: Čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lepo ni ružno.

25 I stiže Lavan Jakova; a Jakov beše razapeo šator svoj na gori, pa i Lavan takođe razape svoj s braćom svojom na gori Galadu.

26 I Lavan reče Jakovu: Šta učini te kradom pobeže od mene i odvede kćeri moje kao na mač otete?

27 Zašto tajno pobeže i kradom otide od mene? Niti mi reče da te ispratim s veseljem i s pesmama, s bubnjevima i guslama?

28 Niti mi dade da izljubim sinove svoje i kćeri svoje? Ludo si radio.

29 Mogao bih vam dosaditi; ali Bog oca vašeg noćas mi reče govoreći: Čuvaj se da ne govoriš s Jakovom ni lepo ni ružno.

30 Idi dakle kad si se tako uželeo kuće oca svog; ali zašto ukrade bogove moje?

31 A Jakov odgovori i reče: Bojah se i mišljah hoćeš silom oteti kćeri svoje od mene.

32 A bogove svoje u koga nađeš, onaj neka ne živi više; pred našom braćom traži šta je tvoje u mene, pa uzmi. Jer Jakov nije znao da ih je ukrala Rahilja.

33 I uđe Lavan u šator Jakovljev i u šator Lijin i u šator dveju robinja, i ne nađe ih; i izašav iz šatora Lijina uđe u šator Rahiljin.

34 A Rahilja uze idole i sakri ih pod samar kamile svoje i sede ozgo; i Lavan pipaše po celom šatoru, i ne nađe.

35 A ona reče ocu svom: Nemoj se srditi, gospodaru, što ti ne mogu ustati, jer mi je šta u žena biva. Traživši dakle ne nađe idole svoje.

36 I Jakov se rasrdi, i stade koriti Lavana, i govoreći reče mu: Šta sam učinio, šta sam skrivio, te si me tako žestoko terao?

37 Pipao si sav prtljag moj, pa šta si našao iz svoje kuće? Daj ovamo pred moju i svoju braću, neka rasude između nas dvojice.

38 Evo dvadeset godina bih kod tebe: ovce tvoje i koze tvoje ne jaloviše se, a ovnova iz stada tvog ne jedoh.

39 Šta bi zverje zaklalo nisam ti donosio, sam sam podmirivao; od mene si iskao što bi mi bilo ukradeno danju ili noću.

40 Danju me ubijaše vrućina a noću mraz; i san mi ne padaše na oči.

41 Tako mi je bio dvadeset godina u tvojoj kući; služio sam ti četrnaest godina za dve kćeri tvoje i šest godina za stoku tvoju, i platu si mi menjao deset puta.

42 Da nije Bog oca mog, Bog Avramov, i strah Isakov bio sa mnom, bi me zacelo otpustio prazna. Ali je Bog video nevolju moju i trud ruku mojih, pa te ukori noćas.

43 A Lavan odgovori Jakovu i reče: Ove su kćeri moje kćeri, i ovi su sinovi moji sinovi, i ova stoka moja stoka, i šta god vidiš sve je moje; pa šta bih učinio danas kćerima svojim ili sinovima njihovim koje rodiše?

44 Nego hajde da uhvatimo veru, ja i ti, da bude svedočanstvo između mene i tebe.

45 I Jakov uze kamen i utvrdi ga za spomen.

46 I reče Jakov braći svojoj; nakupite kamenja. I nakupiše kamenja i složiše na gomilu, i jedoše na gomili.

47 I Lavan ga nazva Jegar-Sahadut, a Jakov ga nazva Galed.

48 I reče Lavan: Ova gomila neka bude svedok između mene i tebe danas. Zato se prozva Galed.

49 A prozva se i Mispa, jer reče Lavan: Neka Gospod gleda između mene i tebe, kad ne uzmožemo videti jedan drugog.

50 Ako ucveliš kćeri moje i ako uzmeš žene preko mojih kćeri, neće čovek biti između nas nego gle Bog svedok između mene i tebe.

51 I još reče Lavan Jakovu: Gledaj ovu gomilu i gledaj ovaj spomenik, koji podigoh između sebe i tebe.

52 Svedok je ova gomila i svedok je ovaj spomenik, da ni ja neću preći preko ove gomile k tebi ni ti k meni da nećeš preći preko ove gomile i spomenika ovog na zlo.

53 Bog Avramov i bogovi Nahorovi, bogovi oca njihovog, neka sude među nama. A Jakov se zakle strahom oca svog Isaka.

54 I Jakov prinese žrtvu na gori, i sazva braću svoju na večeru; i jedoše pa noćiše na gori.

55 A ujutru rano usta Lavan, i izljubi svoju unučad i kćeri svoje, i blagoslovi ih, pa otide, i vrati se u svoje mesto.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 4217

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

4217. 'And Laban went and resumed to his place' means the end of the representation by means of Laban. This is clear from the meaning of 'returning to his place' as going back to a previous state - for 'place' means state, see 2625, 2837, 3356, 3387, 3404 - and therefore the words used here mean the end of the representation by means of Laban. All that has been shown makes it clear that every single part of the Word has an interior content, which is of such a nature that it is suited to the perception of the angels present with man. For example, when the word 'bread' is used in the Word the angels do not call to mind material bread but spiritual bread, and so instead of bread perceive the Lord who, as He Himself teaches in John 6:33, 35, is the Bread of life. And because they perceive the Lord they perceive the things which derive from Him, and therefore His love towards the whole human race. In so doing they perceive at the same time man's reciprocal love to the Lord, for these two kinds of love are knit together within one idea occupying their thought and affection.

[2] Not unlike this are the thoughts of the person who has a holy mind, when he receives the bread in the Holy Supper; for at that time he does not think of the bread but of the Lord and His mercy, and of the things which constitute love to Him and charity towards the neighbour, because he is thinking about repentance and amendment of life. Yet the way people think about these things varies according to the degree of holiness present not only in their thought but also in their affection. From this it is evident that when 'bread' is mentioned in the Word no idea of bread presents itself to angels but the idea of love and of countless things connected with love. It is similar when wine is referred to in the Word and also received in the Holy Supper. In this case angels do not think at all of wine but of charity towards the neighbour. This being so, and since man in this way is linked to heaven and through heaven to the Lord, bread and wine have been made the symbols and unite a person who leads a holy life to heaven, and through heaven to the Lord.

[3] The same applies to every detail within the Word, and therefore the Word is the means by which man is united to the Lord. If that uniting means did not exist heaven would not be able to flow in with man - for without a means no uniting together would be possible - but would remove itself from him. And if heaven were removed it would no longer be possible for anyone to be led to that which is good, not even to physical and worldly good. Instead all restraints, including external ones, would be abolished. For the Lord governs the person in whom good dwells by means of internal restraints, which are those of conscience, whereas the person in whom evil dwells is governed solely by external restraints. If these were abolished everybody governed solely by external restraints would become insane in the way a person is insane who has no fear of the law, no fear for his life, nor any fear of losing position and gain, and so of reputation - for these are the external bonds - and so the human race would perish. This explains why the Word exists, and the true nature of the Word. The Lord's Church where the Word exists is like the heart and the lungs, and the Lord's Church where it does not exist is like all the other internal organs which get their life from the heart and lungs - see 637, 931, 2054, 2853.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Society for the permission to use this translation.