Bible

 

Postanak 19

Studie

   

1 A uveče dođoše dva anđela u Sodom; a Lot seđaše na vratima sodomskim; i kad ih ugleda, ustade te ih srete, i pokloni se licem do zemlje,

2 I reče: Hodite, gospodo, u kuću sluge svog, i prenoćite i operite noge svoje; pa sutra rano kad ustanete pođite svojim putem. A oni rekoše: Ne, nego ćemo prenoćiti na ulici.

3 Ali on navali na njih, te se uvratiše k njemu i uđoše u kuću njegovu, i on ih ugosti, i ispeče hlebova presnih, i jedoše.

4 I još ne behu legli, a građani Sodomljani slegoše se oko kuće, staro i mlado, sav narod sa svih krajeva,

5 I vikahu Lota i govorahu mu: Gde su ljudi što dođoše sinoćk tebi? Izvedi ih k nama da ih poznamo.

6 A Lot iziđe k njima pred vrata zatvorivši vrata za sobom,

7 I reče im: Nemojte, braćo, činiti zla.

8 Evo imam dve kćeri, koje još ne poznaše čoveka; njih ću vam izvesti, pa činite s njima šta vam je volja; samo ne dirajte u ove ljude, jer su zato ušli pod moj krov.

9 A oni rekoše: Hodi amo. Pa onda rekoše: Ovaj je sam došao amo da živi kao došljak, pa još hoće da nam sudi; sad ćemo tebi učiniti gore nego njima. Pa navališe jako na čoveka, na Lota, i stadoše istavljati vrata.

10 A ona dva čoveka digoše ruke, i uvukoše Lota sebi u kuću, i zatvoriše vrata.

11 A ljude što behu pred vratima kućnim ujedanput oslepiše od najmanjeg do najvećeg, te ne mogahu naći vrata.

12 Tada ona dva čoveka rekoše Lotu: Ako imaš ovde još koga svog, ili zeta ili sina ili kćer, ili koga god svog u ovom gradu, gledaj nek idu odavde;

13 Jer hoćemo da zatremo mesto ovo, jer je vika njihova velika pred Gospodom, pa nas posla Gospod da ga zatremo.

14 I iziđe Lot, i kaza zetovima svojim, za koje htede dati kćeri svoje, i reče im: Ustajte, idite iz mesta ovog, jer će sada zatrti Gospod grad ovaj. Ali se zetovima njegovim učini da se šali.

15 A kad zora zabele, navališe anđeli na Lota govoreći: ustani, uzmi ženu svoju, i dve kćeri svoje koje su tu, da ne pogineš u bezakonju grada tog.

16 A on se stade ščinjati, te ljudi uzeše za ruku njega i ženu njegovu i dve kćeri njegove, jer ga beše žao Gospodu i izvedoše ga i pustiše ga iza grada.

17 I kad ih izvedoše napolje, reče jedan: Izbavi dušu svoju i ne obziri se natrag i u celoj ovoj ravni da nisi stao; beži na ono brdo da ne pogineš.

18 A Lot im reče: Nemoj, Gospode!

19 Gle, sluga tvoj nađe milost pred Tobom, i milost je Tvoja prevelika koju mi učini sačuvavši mi život; ali ne mogu uteći na brdo da me ne stigne zlo i ne poginem.

20 Eno grad blizu; onamo se može uteći, a mali je; da bežimo onamo; ta mali je, te ću ostati živ.

21 A on mu reče: Eto poslušaću te i zato, i neću zatrti grada, za koji reče.

22 Brže beži onamo; jer ne mogu činiti ništa dok ne stigneš onamo. Zato se prozva onaj grad Sigor.

23 I kad sunce ogranu po zemlji, Lot dođe u Sigor.

24 Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja,

25 I zatre one gradove i svu onu ravan, i sve ljude u gradovima i rod zemaljski.

26 Ali žena Lotova beše se obazrela idući za njim, i posta slan kamen.

27 A sutradan rano ustavši Avram, otide na mesto gde je stajao pred Gospodom;

28 I pogleda na Sodom i Gomor i svu okolinu po onoj ravni, i ugleda, a to se dizaše dim od zemlje kao dim iz peći.

29 Ali kad Bog zatiraše gradove u onoj ravni, opomenu se Bog Avrama, i izvede Lota iz propasti kad zatre gradove gde živeše Lot.

30 A Lot otide iz Sigora i stani se na onom brdu s dve kćeri svoje, jer se bojaše ostati u Sigoru; i živeše u pećini s dve kćeri svoje.

31 A starija reče mlađoj: Naš je otac star, a nema nikoga na zemlji da dođe k nama, kao što je običaj po svoj zemlji.

32 Hajde da damo ocu vina neka se opije, pa da legnemo s njim, eda bismo sačuvale seme ocu svom.

33 I dadoše ocu vina onu noć; i došavši starija leže s ocem svojim, i on ne oseti ni kad ona leže ni kad ustade.

34 A sutradan reče starija mlađoj: Gle, noćas spavah s ocem svojim. Da mu damo vina i doveče, pa idi ti i lezi s njim, eda bismo sačuvale seme ocu svom.

35 Pa i to veče dadoše ocu vina, i ustavši mlađa leže s njim, i on ne oseti ni kad ona leže ni kad ustade.

36 I obe kćeri Lotove zatrudneše od oca svog.

37 I starija rodi sina, i nadede mu ime Moav; od njega su Moavci do današnjeg dana.

38 Pa i mlađa rodi sina, i nadede mu ime Ven-Amije; od njega su Amonci do današnjeg dana.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Arcana Coelestia # 2327

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

2327. He bowed himself with his face to the earth. That this signifies humiliation, may be seen without unfolding the meaning. The reason that in former times, especially in the representative churches, they bowed themselves so low that they let down the face to the earth, was because the face signified man’s interiors (n. 358, 1999); and the reason they let it down to the earth was that the dust of the earth signified what is profane and condemned (n. 278); consequently they thus represented that of themselves they were profane and condemned. For the same reason they prostrated themselves, pressing the face to the earth, and even rolling themselves in dust and ashes, and also sprinkling dust and ashes upon their heads (as may be seen from Lam. 2:10; Ezekiel 27:30; Micah 1:10; Josh. 7:6; Revelation 18:19 and elsewhere).

[2] By all this they represented the state of true humiliation, which is possible to none unless they acknowledge that of themselves they are profane and condemned, and thus that they cannot of themselves look to the Lord, where there is nothing but what is Divine and Holy; on which account, so far as a man is in self-acknowledgment, so far he can be in true humiliation, and in adoration when in worship. For in all worship there must be humiliation; and if this is separated therefrom, there is nothing of adoration, thus nothing of worship.

[3] That the state of humiliation is the essential state of worship itself, comes from the fact that so far as the heart is humbled, so far the love of self and all the evil therefrom ceases; and so far as this ceases, so far good and truth, that is, charity and faith, flow in from the Lord; for that which stands in the way of the reception of these is principally the love of self, in which there is contempt for others in comparison with one’s self; hatred and revenge if self is not treated with honor; and also unmercifulness and cruelty; thus the worst evils of all; and into these good and truth can in no wise be introduced, for they are opposites.

  
/ 10837  
  

Thanks to the Swedenborg Foundation for the permission to use this translation.