Bible

 

Postanak 14

Studie

   

1 A kad beše Amarfal car senarski, Arion car elasarski, Hodologomor car elamski i Targal car gojimski,

2 Zavojevaše na Valu cara sodomskog, i na Varsu cara gomorskog, i na Senara cara adamskog, i na Simovora cara sevojimskog i na cara od Valake, koja je sada Sigor.

3 Svi se ovi skupiše u dolini sidimskoj koja je sada slano more.

4 Dvanaest godina behu služili Hodologomoru, pa trinaeste godine odmetnuše se.

5 A četrnaeste godine dođe Hodologomor i carevi koji behu s njim, i pobiše Rafaje u Astarotu karnajimskom i Zuzeje u Amu i Omeje u polju kirijatajskom,

6 I Horeje u planini njihovoj Siru do ravnice Faranske pokraj pustinje.

7 Od tuda vrativši se dođoše u En-Mispat, koji je sada Kadis, i isekoše sve koji živehu u zemlji amaličkoj, i Amoreje koji živehu u Asason-Tamaru.

8 Tada iziđe car sodomski i car gomorski i car adamski i car sevojimski i car od Valake, koje je sada Sigor, izađoše na njih u dolinu sidimsku,

9 Na Hodologomora cara elamskog, i na Targala cara gojimskog, i na Amarfala cara senarskog, i na Arioha cara elasarskog, četiri cara na pet.

10 A u dolini sidimskoj beše mnogo rupa iz kojih se vadila smola; i pobeže car sodomski i car gomorski, i onde padoše, a šta osta pobeže u planinu.

11 I uzeše sve blago u Sodomu i Gomoru i svu hranu njihovu, i otidoše.

12 Uzeše i Lota, sinovca Avramovog, i blago njegovo, i otidoše, jer živeše u Sodomu.

13 A dođe jedan koji beše utekao, te javi Avramu Jevrejinu, koji živeše u ravni Mamrija Amorejina, brata Esholu i brata Avnanu, koji behu u veri s Avramom.

14 A kad Avram ču da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kući, i pođe u poteru do Dana.

15 Onde razdelivši svoje udari na njih noću sa slugama svojim, i razbi ih, i otera ih do Hovala, koji je na levo od Damaska,

16 I povrati sve blago; povrati i Lota sinovca svog s blagom njegovim, i žene i ljude.

17 A car sodomski iziđe mu na susret kad se vrati razbivši Hodologomora i careve što behu s njim, u dolinu Savinu, koje je sada dolina careva.

18 A Melhisedek car salimski iznese hleb i vino; a on beše sveštenik Boga Višnjeg.

19 I blagoslovi ga govoreći: Blagosloven da je Avram Bogu Višnjem, čije je nebo i zemlja!

20 I blagosloven da je Bog Višnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I dade mu Avram desetak od svega.

21 A car sodomski reče Avramu: Daj meni ljude, a blago uzmi sebi.

22 A Avram reče caru sodomskom: Dižem ruku svoju ka Gospodu Bogu Višnjem, čije je nebo i zemlja, zaklinjući se:

23 Ni konca ni remena od obuće neću uzeti od svega što je tvoje, da ne kažeš: Ja sam obogatio Avrama;

24 Osim što su pojeli momci, i osim dela ljudima koji su išli sa mnom, Esholu, Avnanu i Mamriju, oni neka uzmu svoj deo.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 1756

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

1756. Ono što se ovde dešava, to se odnsi na unutrašnji smisao ovoga poglavlja, ali se nizovi i vEze stvari, i njihova lepota, ne pokazuju kada se odvojeno objašnjavaju u detalje prema značenjima reči, kao što bi se pokazale kada bi se obuhvatile jednom jedinom idejom; jer bi se tada ono što je bilo razbacano okolo, pojavilo lepo sjedinjeno i povezano. Ovo je kao što je sa rečima; kao kad neko sluša nekoga a koji uperi svoju pažnju na reči, u kojem slučaju on ne shvata dobro ideju govornikovu, kao što bi to mogao da ne obraća pažnju na pojedinačne reči ili njihovo značenje. Jer se unutrašnji smisao Reči odnosi prema spoljašnjem ili doslolvnom smislu kao što se govor odnosi prema pojedinim rečima koje se jedva čuju, a još više shvata što se manje na njih obraća pažnja, i kada se um drži samo značenja stvari koje su označene rečima govornika. Drevni način pisanja pretstavljao je subjekte koristeći osobe i reči za koje se znalo da imaju sasvim drugo značenje. Svetovni pisci tu tada prikazivali svoje istorijske prikaze na ovaj način, čak i kada se radilo o moralnom i građanskom životu; tako da je to malo ličilo na ono što je označeno bilo slovom pisma. Oni su prikazivali razna osećanja kao bogove i boginje, kojima su se kasnije neznabošci klanjali, kao što zna svaki obrazovan čovek, jer te se drevne knjige još uvek mogu naći. Ovaj način pisanja su primili od pradrevnih ljudi koji su živeli pre potopa, koji su sebi pretstavljali nebeske i Božanske stvari pomoću vidljivih na zemlji i u svetu, pa su tako svoje umove i duše ispunjavali radošću i prijatnostima dok su posmatrali predmete u svemiru, osobito one koji su lepi u njihovoj formi i redu; stoga su sve knjige toga vremena bile napisane u tome stilu. Takva je knjiga o Jovu, i po imitaciji na ovu, i Solomunova Pesma nad pesmama; takve su bile i dve knjige koje pominje Mojsije u Brojevima 21:14, 27. pored mnogih koje su nestale. U kasnijem periodu, ovaj stil pisanja je bio visoko cenjen zbog svoje starine, kako kod Neznabožaca tako i kod potomaka Jakovljevih, i to toliko, da ono što nije bilo napisano ovim stilom, oni nis oštovali kao Božansko, pa su stoga, kada ih je pokrenuo proročki duh, oni i govorili na sličan način; i to sve iz mnogo skrivenih razloga. Ovo je bio slučaj sa Jakovom (Postanje 49:3-17), sa Mojsijem (Izlazak 15:1-21; Ponovljeni Zakoni 33:2-29); sa Valamom, koji je bio jedan od sinova Istoka, iz Sirije, gde je Drevna Crkva još postojala (Brojevi 23:7-10, 19-24; 24:5-9, 17-24) sa Sa Devorom i Varakom (Sudije 5:2-13); i sa Hanom (2:2-10); i sa mnogo drugih. Pa iako je samo malo njih razumelo da su te reči označavale nebeske stvari Gospodovog carstva i crkve, ipak, dirnuti i prožeti divljenjem, oni su osećali da je u njima bilo nešto Božansko i nešto sveto. Ali da su istorijski delovi Reči tome slični – da u njima svaka stvar pretstavlja i označava nebeske i duhovne stvari Gospodovog carstva – to nije bilo poznato učenom svetu, osim to da je Reč nadahnuta do najmanje jote, i da ona sadrži nebeske tajne u opštem i u pojinačnom.

NASTAVAK O GOVORU DUHOVA I O NJEGOVIM RAZLIČITOSTIMA.

  
/ 10837