5376. Jer glad bješe veoma velika u cijeloj zemlji. Ovo označava da je svuda u Prirodnom bila postoš, što se vidi iz značenja gladi, naime, pustoši (vidi gore); i iz značenja zemlje, naime, Prirodnog (vidi gore). (Pustoš) je bila svuda osim u spoljašnjim-znanjima gde je bilo Nebesko od Duhovnog, a što sledi iz onoga što prethodi. Pustošenje Prirodnog, ili lišavanje istine u njemu, već je bilo objašnjeno, ali pošro se opet govori o istom predmetu u ovome što sledi, stoga se mora opet objasniti. Čovek koji je rođen u crkvi, on od najranijeg detinjstva uči iz Reči i iz doktrine crkve šta je istina vere, i šta je dobro ljubavi ka bližnjemu. Ali kada stigne u muževno doba, on počinje da ili potvrđuje ili da osporava u sebi istine vere koje je naučio; jer ih on tada ispituje za sebe, pa ih ili usvaja ili odbacuje; jer ništa ne postaje čovekovo sopstveno, osim ono što je ishod njegovog ispitvanja, a ne nečijeg drugo; pa stoga istine naučene od detinjstva ne ulaze dalje od praga, sa kojega će biti ili usvojene, ili izbačene. 2.

Kod onih koji se preporađaju, to jest, koji će, kako to predviđa Gospod, dopustiti da budu preporođeni, ove se istine vrlo umnožavaju, jer su ove osobe u osećanju za saznavanjem istina; ali kada stignu do samoga praga preporoda, oni kao da se lišavaju ovih istina, jer se ove uvlače unutra, i tada izgleda da je čovek u pustoši; međutim, kako se preporod nastavlja, istine se postepeno vraćaju u njegovo Prirodno, i tamo se povezuju s dobrom. Ali kod onih koji se ne preporađaju, to jest, za koje Gospod predviđa da neće dopustiti da se preporode, , ove se istine doduše umnožavaju, je ove su osobe takve da vole te istine radi svog ugleda, časti, i dobitka: ali kad uznapreduju u godinama, kada ispituju ove istine sami od sebe, oni ih ili veruju ili poriču, ili iz izokreću u obmane; kod ovih osoba, ove se istine ne uvlače unutra, nego se izbacuju, kako i dljae ostaju u memoriji radi svetskih ciljeva, iako su bezživotne. Ovo se stanje u Reči naziva pustoš ili pražnjenje, ali se ovo razlikuje od prethodnog stanja pustoši koja je to bila samo po izgledu, dok je ova poslednja apsolutna; jer u prvom stanju čovek se ne lišava istina, dok je u drugom potpuno njih lišen.

Pustošenje u prethodnm stanju (prividno) je predmet o kome se govozi u unutrašnjem smislu ovoga poglavlja, kao što se o istom govori i u sledećem poglavlju, gde je to označeno sa sedam godina gladnijeh.

3. Isto pustošenje se često razmatra i u drugim delovim Reči, kao kod Isaije: Probudi se, probidi se!Ustani, Jerusalime! koji si pio iz ruke Jehovine čašu gnjeva njegova, pio si, i talog iz strašnje čaše ispio si. Od svijeh sinova koje je rodio nijedan ga nije vodio, i od svijeh sinova koje je othranio nijedan ga nie prihvatio za ruku: Ovo te dvoje zadesi: ko te požali? Pustoš i rasap, i glad i mač; ko će te utješiti? Sinovi tvoji leže obamrli po krajevima svih ulica kao bivo u mreži puni gnjeva Jehovina, i karanja Boga tvojega. Za to čuj ovo, nevoljni, i pijani, ne od vina. Ovako veli Gospod tvoj Bog tvoj, koji brani svoj narod: evo uzimam iz tvoje ruke čašu strašnu, talog u čaši gnjeva svojega, nećeš više piti. Nego ću je dati u ruke onima koji te muče, koji govoriše duši tvojoj: sagni se, da prijeđemo: I ti si im podmetao leđa svoja da budu kao zemlja i kao ulica onima koji prelaze (Isaija 51:17 do kraja). U ovome odlomku opisuje se stanje pustoši člana crkve koji postaje crkva, ili koji se preporađa. Ova se pustoš naziva pustošenje, rasap, glad, mač, a isto tako i čaša gnjeva Jehovinog, čaša strašna. Istine kojih se tada lišava su sinovi koji padaju i leže po ulicama. Da su sinovi istine, može se videti gore (br. 480, 491, 3373), i da su ulice tamo gde su istine (br. 2336); otuda ležati po ulicama znači da izgleda kao da su istine razasute. Jasno je da je ova pustoš samo prividna, i da se njome označavaju iskušenja preko kojh se izvodi preporod, jer se kaže nećeš iz te čaše više piti, nego ću je dati onima koji te muče. 4.

Kod Jezikilja: Za to prorokuj i reci: Što vas pustoše i proždiru sa svijeh strana, da postanete našljedstvo ostalijem narodima, i postaste priča i rug svijem narodima. Za to, gore Izraljeve, čujte riječ Jehove Gospoda; ovako veli Jehova gorama Izrailjevima i humovma , potocima i dolinama , i pustijem razvalinama i gradovima ostavljenijem, koje postaše grabež i podsmijeh ostalim narodima u naokolo. Za to ovaki veli Jehova Gospod: u ognju revnosti svoje govorih protiv ostalijeh naroda i protiv sve Idumejske, što osvojiše moju zemlju radujući se iz svega srca i rugajući se iz duše da bi oplijenili. Za to prorokuj za zemlju Izrailjevu, i reci gorama i humovima, potocima i dolinama: ovako veli Jehova Gospod: evo, ja govorih u revnosti svojoj i u jarosti svojoj; šta god podnosite sramotu od naroda, za to ovako veli Jehova Gospod: ja podigoh ruku svoju da će narodi što su oko vas nositi sramotu svoju. A vi gore Izrailjeve, puštaćete grane svoje, i rod svoj nosićete narodu mojem Izrailju, jer će skoro doći. Jer evo me kod vas, i gledaću vas, i bićete rađene i zasijavane, i umnožiću u vama ljjude, dom Izailjev svakoliki, i gradovi će se naseliti, i pustoline sagraditi. Umnožiću u vama ljude i stoku, i namnožiće se i naploditi, i naseliću vas kako bijaste prije; i poznaćte da sam ja Jehova. I dovešću k vama ljude, narod svoj Izrailja, i naslijediće vas, i bićete im našljedstvo, i nećete ih više zatirati Jezekilj 36:3-12.;

I ovde se govori o pustošenju koje prethodi preporodu , o pustošenju koje je označeno pustijem razvalinama i napuštenim gradovima koji su postali podsmijeh i rug; dok se preporod označava sa puštati grane svoje i davati plod, umnožiti stoku, i dovesti ljude, nastaniti gradove i podići razvaline, kako bi živjeli kao u staro vrijeme, i kako bi im bilo bolje nego što je bilo u početku.

5. Kakav je slučaj s pustošenjem, jasno je po onima koji su u pustoši u drugome životu. Oni koji se pustoše tamo, njih muče zli duhovi i geniji, koji ulivaju zla ubeđenja i obmane dok ih time ne preplave, a ishod je da se istine više ne pokazuju; ali kad se vreme pustoši završi, oni primaju prosvetljenje od neba, pa se na taj način odagone zli duhovi i geniji, svaki u svoj pakao, gde bivaju kažnjavani. To su stvari koje su označene gradovim koji su postali plijen i podsmijeh narodima koji su okolo njih, i onim kod Isaije, davanjem čaše strašne onima koji su vas mučili; kao i drugim odlomcima kod Isaije, kad prestaneš pustošiti, bićeš pustošen (Isaija 33:1. I kod Jeremije: Posjetiću one koji pustoše, i obratiću ih u pustoš Jeremija 25:12).

Kod Isaije:- Pohitjeće sinovi tvoji, i koji te raskopavaše i pustošiše, i potrvena zemlja biće tada tijesna za stanovnike kad se udalje oni koji te proždiraše. Podigni oči svoje u naokolo, i vidi: svi se oni skupljju i idu k tebi. Tako bio ja živ, veli Jehova, svema njima kao nakitom zaodjenućeš se, i uresićeš se kao nevjesta. (Izaija 49:17-19).

6. I ovde, u celom poglavlju, govori se o pustošenju onih koji se preporađaju, kao i o njihovom preporodu i plodnosti posle pustošenja, i na kraju o kažnjavanju onih koji su ih ugnjetavali (stih 26).

Kod istoga: Teško tebi, koji pustošiš a tebe ne pustoše, koji činiš nevjeru a tebi se ne čini nevjera (33:1); gde je značenje da će oni koji pustoše sami biti opustošeni, kao gore.

Kod istoga: Moabe, neka kod tebe borave izgnani moji. Budi im zaklon od pustošnika; jer će nestati nasilnika, prestaće pustošenje, istijebiće se sa zemlje, koji gaze druge (Isaija 16:4).

Opet: Ridajte, jer je blizu dan Jehovin! doći će kao pustoš od svemogućega (Isaija 13:6. ; pustoš od Svemogućega (El Šadai) označava pustošenje u iskušenjima; da se Bog u pogledu iskušavanja kod drenih nazivao El Šadai, može se videti gore (br. 1992, 3667, 4572).

7.

Opet: Neće ožednjeti kad ih povede preko pustinje; vodu iz stijene točiće im, jer će rascijepiti kamen i poteći će voda (Isaija 48:21); govoreći o stanju posle pustošenja.

Opet: jer će Jehova utješiti Sion, utješiće sve razvaline njegove, i pustinju njegovu učiniće da bude kao Eden i pustoš njegova kao vrt Jehovin, radost će se i veselje nalaziti u njemu, zahvaljivanje i pjevanje (Isaija 51:3. Ovde se govori o istome, jer kao i pre, pustošenje treba da se završi, kako bi se čovek preporodio, to jest, da kada se zla i obmane odvoje, istine se mogu povezati sa dobrima, i dobra s istinama. U pogledu dobra, preporođeni čovek se upoređuje s Edenom, a u pogledu istina, sa vrtom Jehovinim.

Kod Davida: Izvadi me iz jame, koja buči, i iz gliba (pustoši) i postavi na kamen noge moje, i utvrdi stope moje (Psalam 40:2).

8. Pražnjenje i pustošenje člana crkve, ili crkve u čoveku, bolo je predstavljeno robovanjem Jevrejskog naroda u Vavilonu, koje se često opisuje kod Jeremije, posebno u poglavlju XXXII, stih 37 do kraja; jer pustošenje je robovanje, pošto se tada čovek drži vezan, pa se stoga govori o onima koji su vezani, u tamnici, i u jami, čime se označavaju oni koji su u pustošenju (br. 4728, 4744, 5037).

9. Stanje pustošenja i pražnjenja kod onih koji se ne preporađaju često je predmet o kome se govori u Reči; to je stanje onih koji poriču istine, ili koji ih izokreću u obmane: a to je stanje crkve pred njen kraj, kada više nema nikakve vere i ljubavi ka bližnjemju. Tako kod Isaije: Sada ću vam kazati šta ću učinii vinogradu svojemu. Oboriću mu ogradu, neka opusti, razvaliću mu zid, neka se pogazi; uparložiću ga, neće se rezati ni kopati, nego će rasti čkalj i trnje, i zapovijediću oblacima da ne puštaju više dažda na nj (Isaija 5:5, 6).

Kod istoga: Idi, reci tome narodu: slušajte ali nećete razumjeti, gledajte ali nećete poznati; učini da odeblja srce tome narodu, i uši da im otežaju, i oči im zatvori, da ne vide očima svojim i ušima svojm da ne čuju i srem svojim da ne razumiju i ne obrate se i ne iscijele. A ja rekoh: dokle, Gospode? A on reče: dokle ne opuste gradovi da budu bez stanovnika i kuće da budu bez ljudi, i zemlja da sasvijem ne opusti. I dokle Jehova ne opravi daleko ljude i bude sama pustoš u zemlji. Ali će u njoj još biti desetina, pa će se i ona zatrti; ali kao hrast ili brijest, kojima i kad zbace ličće, ostaje stablo, tako će sveto sjeme njezino biti sveto stablo (Isaija 6:9 do kraja). (prim. prev. Ovo mesto kod Isaije, gde s ovori o tz tvrdoći srca, to jest o problemu kako objasniti da Gospod namerno otvrdne srca onima koje inače želi da spasi? Kako da ih spasi kada sam radi na njihovoj propasti? Ovaj pasus, prema doslovnm smislu, predstavlja Gospoda kao neprijatelja onih koje želi da spasi. U udžbenicima teoločkih škola, ovo se navodi kao najteže rešivo pitanje, zt tvrdoća srca. A to je zagonetka koja je po autoru lako rešiva ako se poznaje unutrašnji smisao, koji autor u ovoj prilici ne daje, ali daje na drugim mestima u svom teološkom opusu, a to je da, kako kaže autor, Gospod sve čini da onaj koji nije spreman za novo rođenje, da ne shvati i ne primi istine vere, kako ih ne bi isnmejavao i oskrvnuo (profanisao), jer bi tada oskrvnuo Ostatke dobra i istine pohranjene i sačuvane od detinjstva, a koji se koriste kao podloga za primanje istina vere i dela ljubavi ka bližnjem. Ima više stepeni profanacije istine i dobra, a sval od njih je štetna, a nee su i pogubne za čovekov duhovno razvoj. Profanacja ili oskrvnuće istina i dobaba je najveće zlo koje čovek može sebi naneti, a nanose ga sebi oni rade nesavesno, na primer sudije koji su postavljenui da osude nevinog, i time opravdali zločine nih koji su ih posgtavili na taj položaj, priofaniše patriotizam onaj koji se uvijaju u zastave rodoljublja a u isto vreme radi na porobljavanju svoga naroda, ili oni koji iznose laži protivu svog protivnika da bi opravdali svoj zločin protivu njega, ili koji glume ljubav prema jednoj osobi da bi je upotrebili kao oruđe protivu svog protivnika, ili lažni mirotvorci koji samo pomažu osvajačima da nezakonito osvoje i unište pravednoga. To je Hristovo odbacivanje licemera kao nepopravljivh, i to je greh protivu Duha Svetoga, koji se neće oprostiti.) 10.

Kod istoga: Ostatak će se obratiti, ostatak Jakovljev, i Bogu silnome; jer ako bude naroda tvojega, Izrailju, kao pijeska morskoga, ostatak će se njegov obratiti. Pogibao je određena, razliće se pravda, jer će Jehova Gospod nad vojskama izvršiti pogibao određenu u svoj zemlji (. 21-23); Opet: Opustiću gore i bregove, svaku travu na njima osušiću, i od rijeka ću načiniti ostrva, i jezera ću isušiti (Isaija 42:14, 15). 11.

Kod Jeremije: Evo, ja ću poslati po sve narode sjeverne, govori Jehova, i po Nabukodonosora cara Vavilonskoga slugu svojega, i dovešću ih na tu zemlju i na stanovike njezine, i na sve te narode okolne, koje ću zatrti, i učiniću da budu čudo i podsmijeh i pustoš vječna. I učiniću da nestane među njima glasa radosna i glasa vesela, glasa ženikova i glasa nevjestina, lupe od žrvanja i svjetlosti od žoška. I sva će zemlja biti pustoš i čudo, i svi će narodi služiti caru Vavilonskme sedamdeset godina. I kad se navrši sedamdeset godina, onda ć ohoditi cara Vavilonskoga i onaj narod, govori Jehova, za bezakonje njihovo, i zemlju Haldedjsku , i obratiću je u pustoš vječnu (25:9-12 i sledeći) Kod istoga: Bozra će biti poustinja, čudo i prokletstvo i svi će gradovi njezini biti pustinja vječna. I zemlja će Idumejska biti pustinja, ko prođe mimo nju, svi će se čuditi i zviždati radi svijeh rana njezinijeh. Gle, kao lav izaći će podižući se više nego Jordan na stan silnoga; ali ću ga brzo otjerati iz te zemlje, i postaviću nad njom onoga ko je izabran; jer ko je kao ja? i ko će se preti sa mnom? i koji će mi pastor odoljeti? Jeremija 49:13-18).

Kod Jeziilja: I reci narodu zemaljskome: ovako veli Jehova Gospod za stanovnike Jerusalimske, za zemlju Izrailjevu: hljeb će svoj jesti u brizi, i vodu će svoju piti prepadajući se, jer će zemlja opustjeti i ostati be svega što je u njoj za bezakonja svijeh koji žive u njoj. I gradovi u kojima žive opustjeće, i zemlja će biti pusta, i poznaćete da sam ja Jehova Jezekilj 12:19? 12:20).

12.

Opet: Kad te učinim pustijem gradom, kao što su gradovi u kojima se ne živi, kad pustim na te bezdanu, i velika te voda pokrije. I kad te svalim s onima koji slaze u jami k starome narodu, i namjestim te na najdonjim krajevima zemlje, u pustinji staroj k onima koji slaze u jamu, da se ne živi u tebi, tada ću opet postaviti slavu u zemlji živijeh. (Jezekilj 26:19-21.;

Govoreći o Tiru.

Kod Joila: Dan, kad je mrak i tama, dan, kada je oblak i magla; kako se zora razastire vrh gora tako ide narod velik i silan, kakvoga nije bilo otkako je vijeka niti će ga poslije biti od koljena do koljena. Pred njim proždire oganj, i za njim pali plame, zemlja je pred njim kao vrt Edenski, a za njim pustinja pusta, ništa neće uteći od njega Joilo 2:2, 3); Kod Sofonije: Blizu je veliki dan Jehovin, blizu je i ide vrlo brzo; glas će biti dana Jehovina, gorko će tada vikati junak. Taj je dan dan kada će biti gnjev , dan, kada će biti tuga i muka, dan, kada će biti pustošenje i zatiranje, dan, kada će biti mrak i tama, dan, kada će biti oblak i magla. Dan, kada će biti trubljenje i poklič na tvrde gradove i na visoke uglove. I pritijesniću ljude, te će ići kao slijepi, jer zgriješiše Jehovi; i krv će se njihova prosuti kao prah i tjelesa njihova kao gnjoj Sofonija 1:14 d kraja).

Kod Mateje: kada dakle ugledate mrzost opušćenja, o kojoj govori prorok Danilo, gdje stoji na mjesut svetome (koji čita da razumije), tada koji budu u Judeji, neka bježe u gore. I koji bude na krovu, da ne slazi uzeti što mu je u kući (Isaija 24:15, 16; Marko 13:14; Danilo 9:27; 12:10, 12). Iz ovih odlomaka vidi se da je pustošenje samo prividno lišavanje istin od onih koji se preporađaju, ali je apsolutno lišavanje kod onih koji se ne preporađaju.