Bible

 

Izlazak 9

Studie

   

1 Tada reče Gospod Mojsiju: Idi k Faraonu, i reci mu: Ovako veli Gospod Bog jevrejski: Pusti narod moj da mi posluži;

2 Ako li ih ne pustiš nego ih još staneš zadržavati,

3 Evo, ruka Gospodnja doći će na stoku tvoju u polju, na konje, na magarce, na kamile, na volove i na ovce, s pomorom vrlo velikim.

4 A odvojiće Gospod stoku izrailjsku od stoke misirske; te od svega što je sinova Izrailjevih neće poginuti ništa.

5 I postavio je Gospod rok rekavši: Sutra će to učiniti na zemlji Gospod.

6 I Gospod učini to sutradan, i sva stoka misirska uginu; a od stoke sinova Izrailjevih ne uginu nijedno.

7 I posla Faraon da vide, i gle, od stoke izrailjske ne uginu nijedno; ipak otvrdnu srce Faraonu, i ne pusti narod.

8 Tada reče Gospod Mojsiju i Aronu: Uzmite pepela iz peći pune pregršti, i Mojsije neka ga baci u nebo pred Faraonom;

9 I postaće prah po svoj zemlji misirskoj, a od njega će postati kraste pune gnoja i na ljudima i na stoci po svoj zemlji misirskoj.

10 I uzeše pepela iz peći, i stadoše pred Faraona, i baci ga Mojsije u nebo, i postaše kraste pune gnoja po ljudima i po stoci.

11 I vračari ne mogoše stajati pred Mojsijem od krasta; jer behu kraste i na vračarima i na svim Misircima.

12 I Gospod učini te otvrdnu srce Faraonovo, i ne posluša ih, kao što beše kazao Gospod Mojsiju.

13 Posle reče Gospod Mojsiju: Ustani rano i izađi pred Faraona, i reci mu: Ovako veli Gospod Bog jevrejski: Pusti narod moj da mi posluži.

14 Jer ću sada pustiti sva zla svoja na srce tvoje i na sluge tvoje i na narod tvoj, da znaš da niko nije kao ja na celoj zemlji.

15 Jer sada kad pružih ruku svoju, mogah i tebe i narod tvoj udariti pomorom, pa te ne bi više bilo na zemlji;

16 Ali te ostavih da pokažem na tebi silu svoju, i da se pripoveda ime moje po svoj zemlji.

17 I ti se još podižeš na moj narod, i nećeš da ga pustiš?

18 Evo, sutra ću u ovo doba pustiti grad vrlo velik, kakvog nije bilo u Misiru otkako je postao pa dosada.

19 Zato sada pošlji, te skupi stoku svoju i šta god imaš u polju, jer će pasti grad na sve ljude i na stoku što se zateče u polju i ne bude skupljeno u kuću, i izginuće.

20 Koji se god između sluga Faraonovih poboja reči Gospodnje, on brže skupi sluge svoje i stoku svoju u kuću;

21 A koji ne maraše za reč Gospodnju, on ostavi sluge svoje i stoku svoju u polju.

22 I Gospod reče Mojsiju: Pruži ruku svoju k nebu, neka udari grad po svoj zemlji misirskoj, na ljude i na stoku i na sve bilje po polju u zemlji misirskoj.

23 I Mojsije pruži štap svoj k nebu, i Gospod pusti gromove i grad, da oganj skakaše na zemlju. I tako Gospod učini, te pade grad na zemlju misirsku.

24 A beše grad i oganj smešan s gradom silan veoma, kakvog ne beše u svoj zemlji misirskoj otkako je ljudi u njoj.

25 I pobi grad po svoj zemlji misirskoj šta god beše u polju od čoveka do živinčeta; i sve bilje u polju potre grad, i sva drveta u polju polomi.

26 Samo u zemlji gesemskoj, gde behu sinovi Izrailjevi, ne beše grada.

27 Tada posla Faraon, te dozva Mojsija i Arona, i reče im: Sada zgreših; Gospod je pravedan, a ja i moj narod jesmo bezbožnici.

28 Molite se Gospodu, jer je dosta, neka prestanu gromovi Božji i grad, pa ću vas pustiti, i više vas neće niko ustavljati.

29 A Mojsije mu reče: Kad izađem iza grada, raširiću ruke svoje ka Gospodu, a gromovi će prestati i grada neće više biti, da znaš da je Gospodnja zemlja.

30 A ti i sluge tvoje znam da se još nećete bojati Gospoda Boga.

31 I propade lan i ječam, jer ječam beše klasao, a lan se glavičio.

32 A pšenica i krupnik ne propade, jer beše pozno žito.

33 I Mojsije otišavši od Faraona iza grada raširi ruke svoje ka Gospodu, i prestaše gromovi i grad, i dažd ne padaše na zemlju.

34 Ali Faraon videvši gde presta dažd i grad i gromovi, stade opet grešiti, i srce mu otvrdnu i njemu i slugama njegovim.

35 Otvrdnu srce Faraonu, te ne pusti sinove Izrailjeve, kao što beše kazao Gospod preko Mojsija.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 1343

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

1343. Da je „Ever“ bio narod, i da je od Evera kao oca Jevrejski narod dobio ime, i da se njime označava bogoštovanje uopšte, druge Drevne Crkve, jasno je iz onih istorijskih delova Reči u kojima se se o njemu govori. Zato što je to novo bogoštovanje počelo kod toga naroda, svi koji su imali slično bogoštovanje nazivali su se Jevreji (Hebreji). Takvo bogoštovanje je kasnije ponovo ustanovljeno kod Jakovljevih potomaka; glavna mu je osobina bilo to što su njihovog Boga nazivali „Jehovom“, i da su žrtve bile deo toga bogoštovanja. Pradrevna Crkva je jednodušno priznavala Gospoda, I nazivala ga „Jehovom“, kao što se vidi iz prvog poglavlja Postanja, kao i iz drugih delova Reči. Drevna Drkva, ili crkva koja je nastala posle potopa, isto tako je priznavala Gospoda, i nazivala Ga Jehova, osobito oni kod kojih je bilo unutrašnjeg bogoštovanja, a koji su se nazivali „Semovi sinovi“. Ostali, koji su imali unutrašnje bogoštovanje, i oni su priznavali Jehovu, i klanjali Mu se. Međutim, kad je unutrašnje bogoštovanje postalo spoljašnje, a još više kada je postalo idolopokloničko, i kada je svaki narod imao svoga boga kome se klanjao, Jevrejski narod je zadržao ima Jehova, I nazivao je svoga Boga Jehovom: ovime su se izdvajali od svih ostalih naroda. Ali zajedno sa spoljašnjim bogoštovanjem, Jakovljevi potomci u Egiptu izgubili su i ovo da nazivaju svoga Boga Jehovom; čak je to bi lučaj i sa Mojsijem; stoga su prvo bili poučeni da se njihov Bog naziva Jehova, i Bog Avramov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev; kao što se može videti iz ovih reči kod Mojsija: Jehova reče Mojsiju: ti ćeš i starješine Izrailjske otići caru Misirskom, i reći ćete mu: Bog Jevrejski srete nas, pa ti se molimo da izidemo tri dana hoda u pustinju i prinesemo žrtvu Jehovi Bogu našemu(Izlazak 3:18).

Opet: A Faraon reče: ko je Jehova da poslušam glas njegov i pustim Izrailja? Ne znam Jehovu, niti ću pustiti Izrailja. A oni rekoše: Bog Jevrejski srete nas; molimo ti se da otidemo tri dana hoda u pustinju da prinesemo žrtvu Jehovi Bogu svojemu Izlazak 5:2, 3).

Da su sa bogoštovanjem Jakovljevi potomci u Egiptu bili izgubili Jehovino ime, vidi se iz ovih reči kod Mojsija: A Mojsije reče Bogu: Eto, kad otidem sinovima Izrailjevim, pa im rečem: Bog otaca vaših posla me k vama, ako mi reku: kako mu je ime, šta ću im kazati? A Bog reče Mojsiju: JA SAM ONAJ KOJI JESTE. Tako ćeš kazati sinovima Izrailjevim JA SAM posla me k vama. I opet reče Bog Mojsiju: ovako ćeš kazati sinovima Izrailjevim: Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Isakov, Bog Jakovljev, posla me k vama; to je ime moje do vijeka (Izlazak 3:13-15) . Iz ovih reči jasno je da Mojsije nije znao za Jehovu; i da su se oni razlikovali od ostalih po Jehovi Bogu Jevreja. Otuda se Jehova naziva Bogom Jevreja i na drugim mestima: Reći ćeš Faraonu: Bog Jevrejski posla me tebi (Izlazak 7:16). Idi Faraonu i reci mu, Ovako veli Jehova Bog Jevrejski Izlazak 9:1, 13). I Mojsije i Aron odoše Faraonu i rekoše mu: ovako reče Jehova Bog Jeverejski Izlazak 10:3. I kod Jone: Jevrejin sam, i bojim se Gospoda Boga nebeskoga Jona 1:9. I kod Samuila: A Filisteji čuvši veselu viku: kakva je to vika vesela u okolu Jevrejskom? I razumješe da je došao kovčeg Jehovin u oko. Teško nama! Ko će nas izbaviti iz ruku tijeh bogova silnijeh? To su bogovi što pobiše Misirce u pustinju mukama svakojakijem. Ohrabrite se, o Filisteji, da ne služite Jevrejima kao što su oni vama služili (I Samuilova 4:6, 8, 9). I ovde se vidi da su se narodi razlikovali prema bogovima čija su imena nazivali, i da su Jevereji nazivali svoga boga Jehovom. Druga bitna osobina bogoštovanja kod Jevreja bile su žrtve, što je jasno iz odlomaka koji su navedeni (Izlazak 3:18; 5:2, 7); kao i iz toga što su Egipćani smatrali Jevreje nečistim zbog ovakvog bogoštovanja, što se vidi kod Mojsija: Ne valja tako, jer bismo prinijeli na žrtvu Jehovi Bogu svojem ono što je nečisto Misircima. A kad bismo prinijeli na žrtvu što je nečisto Misircima na oči njihove, ne bi li nas pobili kamenjem? (Izlazak 8:26). Zbog ovoga su Jevreji bili nečisti Egipćanima da ovi nisu hteli s njima da jedu kruh (Postanje 43:32). Iz ovoga je jasno da potomci Jakovljevi nisu bili jedini Jevrejski narod, već svi oni kod kojih je postojalo takvo bogoštovanje, pa se stoga u vreme Josifovo, zemlja Hananejska nazivala Jevrejskom zemljom: Jer su me ukrali iz zemlje Jevrejske (Postanje 40:15). Žrtve su postojale i kod idolopoklonika koji su živeli u Hananu, što se može videti iz mnogih odlomaka, jer su i oni žrtvovali svojim bogovima – Valima i ostalim; a Valaam, koji je bio iz

Sirije gde je živeo Ever i odakle je došao Jeverejski narod, ne samo da su prinosili žrtve pre nego su Jevereji došli u zemlju Hananejsku, već su i Jehovu nazivali svojim Bogom. Da je Valaam bio iz Sirije, odakle je došao Jevrejski narod, vidi Knjiga Brojeva 23:7, da su prinosili žrtve 22:39, 40; 23:1-3; 14, 29; da su nazivali Jehovu svojim Bogom 22:18, kroz celo poglavlje. Ono što je rečeno o Noju (Postanje 8:20), da je prineo žrtvu paljenicu Jehovi, nije istinita istorija, nego izmišljena, zato što se žrtvama paljenicama označavala svetost bogoštovanja, kao što se može tamo videti. Iz svega ovoga sada se može videti šta je označeno „Everom“ ili Jevrejskikm narodom.

  
/ 10837