Bible

 

Izlazak 24

Studie

   

1 I reče Mojsiju: Izađi gore ka Gospodu ti i Aron i Nadav i Avijud i sedamdeset starešina Izrailjevih, i poklonite se izdaleka.

2 I Mojsije sam neka pristupi ka Gospodu, a oni neka ne pristupe; i narod neka ne ide na gore s njim.

3 I dođe Mojsije, i kaza narodu sve reči Gospodnje i sve zakone. I odgovori narod jednim glasom i rekoše: Činićemo sve što je rekao Gospod.

4 I napisa Mojsije sve reči Gospodnje, i ustavši rano načini oltar pod gorom i dvanaest stupova za dvanaest plemena Izrailjevih.

5 I posla mladiće između sinova Izrailjevih, koji prinesoše žrtve paljenice i prinesoše teoce na žrtve zahvalne Gospodu.

6 I uzevši Mojsije polovinu krvi, metnu u zdele, a polovinu krvi izli na oltar.

7 I uze knjigu zavetnu i pročita narodu. A oni rekoše: Šta je god rekao Gospod činićemo i slušaćemo.

8 A Mojsije uze krv, i pokropi njom narod, i reče: Evo krv zaveta, koji učini Gospod s vama za sve reči ove.

9 Potom otide gore Mojsije i Aron, Nadav i Avijud, i sedamdeset starešina Izrailjevih.

10 I videše Boga Izrailjevog, i pod nogama Njegovim kao delo od kamena safira i kao nebo kad je vedro.

11 I ne pruži ruke svoje na izabrane između sinova Izrailjevih, nego videše Boga, pa jedoše i piše.

12 I reče Gospod Mojsiju: Popni se k meni na goru, i ostani ovde, i daću ti ploče od kamena, zakon i zapovesti, koje sam napisao da ih učiš.

13 Tada usta Mojsije s Isusom, koji ga služaše, i izađe Mojsije na goru Božiju.

14 A starešinama reče: Sedite tu dok se vratimo k vama; a eto Aron i Or s vama; ko bi imao šta, neka ide k njima.

15 I otide Mojsije na goru, a oblak pokri goru.

16 I beše slava Gospodnja na gori Sinajskoj, i oblak je pokrivaše šest dana; a u sedmi dan viknu Mojsija ispred oblaka.

17 I slava Gospodnja beše po viđenju kao oganj koji sažiže na vrh gore pred sinovima Izrailjevim.

18 I Mojsije uđe usred oblaka, i pope se na goru; i osta Mojsije na gori četrdeset dana i četrdeset noći.

   

Ze Swedenborgových děl

 

Nebeske Tajne # 1001

Prostudujte si tuto pasáž

  
/ 10837  
  

1001. Da duša označava ljubav prema bližnjemu, jasno je iz mnogih stvari. Tako, ona označava novi voljni deo koji preporođen duhovni čovek prima od Gospoda i koji je isto što i ljubav k bližnjemu. Ljubav prema bližnjemu je samo suštinsko ili život volje, jer niko ne može reći da hoće bilo šta ako to nije izabrao ili to ne voli. Reći kako neko misli jednu stvar, nije isto što i reći da je hoće, osim ako je volja u misli. Ova nova volja, koja dolazi od ljubavi prema bližnjem, ovde je krv, i ta volja nije čovekova nego Gospodova u čoveku. I pošto je Gospodova, ne sme se nikada pomešati sa stvarima čovekove volje, koje su prljave, kao što je pokazano. Iz tog razloga bilo je zapoveđeno u reprezentativnoj crkvi da se ne sme jesti meso s njegovom dušom ili s krvlju, to jest to dvoje se ne sme mešati. Krv, pošto označava ljubav prema bližnjemu, značila je ono što je sveto; a meso, jer označava čovekovu volju, značilo je ono što je profano. A pošto su ove stvari odvojene jer su suprotne, bilo je zabranjeno jesti krv; jer kada bi se jelo krvavo meso, u Nebu je to bilo predstavljeno kao svetogrđe ili mešanje onoga što je sveto s onim što je profano; a ta predstava je izazivala užas kod anđela, jer u to vreme sve što je bilo u čoveku Crkve, bilo je okrenuto kod anđela u saobrazne duhovne predstave u skladu sa značenjem u unutrašnjem smislu. ( 1 Pošto je priroda svih stvari određena onim na šta se te stvari odnose, to isto važi i za značenje krvi. U odnosu na preporođenog duhovnog čoveka, krv označava ljubav k bližnjemu; u odnosu na preporođenog nebeskog čoveka, označava ljubav ka Gospodu; a u odnosu na Gospoda, označava svu Njegovu ljudsku suštinu, sledstveno tome, samu ljubav, to jest Njegovu milost prema čitavom ljudskom rodu. Otuda krv uopšte, pošto označava ljubav i ono što pripada ljubavi, predstavlja nebeske stvari koje pripadaju samo Gospodu; pa tako i u odnosu na čoveka ona označava nebeske stvari koje on prima od Gospoda. Nebeske stvari, koje preporođeni duhovni čovek prima od Gospoda, jesu nebeske duhovne stvari o kojima će, po Gospodovoj Božanskoj milosti, biti govora na drugome mestu. Da krv znači ono što je nebesko, a u najvišem smislu označava ljudsku suštinu Gospodovu, a takođe i samu ljubav ili Njegovu milost prema celoj ljudskoj rasi, očito je po svetoj zapovesti da se krv ne sme jesti, koja se morala poštovati u Jevrejskoj reprezentativnoj crkvi. Iz tog razloga krv je bila nazvana krvlju zaveta i njom se škropio narod, kao i Aron i njegovi sinovi, koji su isto tako bili pomazivani uljem; a oltar je prskan krvlju svake žrtve paljenice (Izlazak 12:7, 13, 18, 25, 30, 34, 5:9, 16:14, 15, 18, 19; Brojevi 18:17; Ponovljeni zakoni 12:27). I zato što je krv smatrana svetom a čovekova volja profanom, jedenje krvi je strogo bilo zabranjeno, zbog njegove predstave o tome šta je sveto. Kao kod Mojsija:

Vječan zakon da vam bude od koljena do koljena u svijem stanovima vašim da ne jedete sala ni krvi. (Levitska 3:17)

Salo ovde označava nebeski život, a krv nebesko-duhovni život. Duhovno-nebesko je duhovno koje je od nebeskog; kao što je u Pradrevnoj crkvi ljubav prema Gospodu bila nebeska, jer je bila usađena u čovekovu volju; njegovo nebesko-duhovno bilo je vera otuda (o tome u stavu 30-39, 337, 393, 398).

Kod duhovnog čoveka, međutim, nebesko ne postoji, nego nebesko-duhovno, jer je ljubav k bližnjemu usađena u njegov intelektualni deo. Ponovo kod Mojsija:

I ko bi god iz doma Izrailjeva ili između stranaca koji žive među njima, jeo kakve god krvi, okrenuću lice svoje nasuprot onome čovjeku koji bude jeo krvi, i istrijebiću ga iz naroda njegova. Jer je duša tijelu u krvi; a ja sam je odredio za oltar da se čiste duše vaše, jer je krv što dušu očišća. Jer je duša svakoga tijela krv njegova, to mu je duša. Za to rekoh sinovima Izrailjevim: krvi nijednoga tijela ne jedite. Jer je duša svakoga tijela krv njegova. Ko bi je god jeo, da se istrijebi. (Levitska 17:10, 11, 14)

Ovde je jasno pokazano kako je duša mesa u krvi i da je duša mesa krv ili nebesko, to jest ono što je sveto i što je Gospodovo. Ponovo:

Samo pazi da ne jedeš krvi, jer je krv duša. Pa ne jedi duše s mesom. (Ponovljeni zakoni 12:23-25)

Iz ovog odlomka jasno je da se krv naziva dušom, to jest nebeskim životom ili nebeskim, što je bilo predstavljeno žrtvama paljenicama i ostalim žrtvama te crkve. I na isti način, da ono što je nebesko, koje je Gospodov proprijum i koje je samo nebesko i sveto – da se nije smelo mešati sa čovekovim vlastitim, koje je profano i koje je bilo predstavljeno zabranom da se krv žrtve stavlja na ono što ima kvasca (Izlazak 22:18, 34:25). Ono što ima kvasca smatrano je pokvarenim i zagađenim. Da je krv nazvana dušom ili da je označavala svetost ljubavi prema bližnjem, i da je svetost ljubavi u Jevrejskoj crkvi bila predstavljena krvlju, to je stoga što se život tela sastoji od krvi. I pošto se život tela sastoji od krvi, ona je duša u poslednjem stepenu, tako da se može reći da je ona telesna duša, to jest da je krv u onome u čemu je telesni život čoveka; a pošto su u reprezentativnoj crkvi unutrašnje stvari bile predstavljene spoljašnjim, to je duša ili nebeski život bila predstavljena krvlju.

Poznámky pod čarou:

1. Po autoru, ljudski rod ne može biti ljudski ako ne prima uticaj od Gospoda preko Neba i sveta duhova. U vreme kada je na kraju Drevne crkve, koja je bila duhovna, odnos bio sveden na najmanju moguću meru, to jest na saobraznosti ili korespondencije; odnos s Nebom, to jest s anđelima, održavan je tako što su ljudi, čitajući Sveto pismo i održavajući običaje i obrede, koje su anđeli opažali kao duhovne istine, održavali tu nužnu vezu s Nebom i Gospodom; sve dok Mesija nije došao da obavi Poslednji sud nad Jevrejskom crkvom da bi ustanovio novu, Hrišćansku crkvu, nad kojom je izveden Poslednji sud u nevidljivom svetu u vreme kada je autor video te događaje – svi poslednji sudovi odigravaju se u nevidljivom svetu – da bi osnovao Novu crkvu koja se u Svetom pismu naziva Novi Jerusalim, kao najnovije duhovno razdvajanje, prim. prev.

  
/ 10837